Rađanje kao društveni imperativ

Veoma često mi se na konzultacijama mlade žene ili djevojke, starije od 30 godina, žale kako im se od strane roditelja nameće osjećaj krivnje zato što ne žele imati djecu.

Žena nije bezlični stroj za rađanjeNjihovi partneri razmišljaju slično kao i one, ali im roditelji stalno ponavljaju: «...što čekaš, biološki sat ti otkucava», «...ja sam u tvojim godinama već skoro bila baka», «...nisi vrijedna ako nisi rodila...» i slično.

Roditelji bi s godinama trebali biti zreliji, svjesniji i mudriji, i učiti svoju djecu da budu samostalna, te da se osjećaju i život kreiraju odgovorno, ali sa spoznajom vlastite uloge na planetu.

Međutim, godine nisu mjerilo mudrosti, već naprotiv - ako svoj život ne obogaćujemo učenjem o sebi (samorazvojem), s godinama postajemo ograničeni, puni krutih stavova (tradicijskih, religijskih, nacionalnih...) i od djece očekujemo da nas u tome slijede bez pogovora.

Roditelji najčešće nužno žele djetetu prenijeti svoj obrazac razmišljanja i vrijednosti, i život nam, slijedom tog obrasca, prolazi u stjecanju materijalnih dobara (dokazujemo susjedima i svijetu da vrijedimo), stvaranju potomstva... a ne u razvijanju svjesnosti, mudrosti i duhovnosti, pa se niti ne možemo zapitati koja je viša svrha dolaska na Zemlju nas i «naše» djece.

Prošlost i sadašnjost

Svako novo vrijeme donosi svoje promjene i drugačije zadatke za svakog čovjeka, pa se ne može prošlost i sadašnjost uspoređivati parcijalno, već jedino ako se sagleda cijela slika.

Danas nije dovoljno reći da trebamo imati djecu zato što se nekad puno rađalo, već treba sagledati cjelokupni kontekst današnjeg vremena. Naime, u činu rađanja nema ničeg svjesnog i meditativnog, već čisto mehaničkog, biološkog i nesvjesnog.

U prošlosti, kada Zemlja još nije bila prenapučena, rađanje je bilo ekonomski isplativo, jer su djeca već od malih nogu pomagala u svim poslovima i nisu bila teret ni obitelji, niti društvu, a niti planetu.

Međutim, u zadnjih 30 godina planet se prenapučio, pa nije potrebno imati toliko djece kao nekada, a i sami uvjeti života u modernim obiteljima su se promijenili - djeca su uglavnom prepuštena sama sebi, većinu vremena provode ispred televizije i kompjutora, jer roditelji po čitave dane rade kako bi osigurali hranu i novac...

U prošlosti se uloga žene nije previše razlikovala od uloge ženke životinje. Žena je naprestano bila trudna, rađala je i bavila se odgojem djece, te je promatrana i korištena u svrhu reprodukcije i nije joj se dopuštalo da se razvija.

Danas je za spas i opstanak planeta potrebno više svjesnijih bića, a ne puno ljudi, pritom još nesvjesnih. Zato danas mnoge mlade žene unutar sebe prepoznaju dublju svrhu postojanja i žele rađanje preusmjeriti u samorazvoj, kreativnost i mogućnost cjelovitog rasta i neovisnosti o muškarcima.

Ovakav proces rasta nema nikakve veze s feminizmom i sa ženama koje se dokazuju muškarcima, te su se posvetile karijeri i preuzimanjem muških obrazaca ponašanja, koji ih ometaju da grade bilo kakav odnos s muškarcem.

Razvijanje u partnerstvu

Meditativna, duhovna žena će nužno utjecati i na transformaciju muškarčeve energije – takav muškarac se ne postavlja iznad žene kao superioran, nasilan i njezin vlasnik, te nadilazi niži, animalni način života i ne boji se ženine kreativnosti.

U partnerskom odnosu ni muškarac niti žena tada nemaju samo jedan cilj - da se dokažu roditeljima i društvu materijalnim postignućima ili stvarajući puno djece.

Takvi se partneri žele u zajedničkom odnosu upoznati, učiti jedan od drugoga, razvijati se i tako cijeniti svoju zajednicu i uživati u stalnoj kreativnosti i promjeni, što je mogućnost za dugoročan i skladan odnos, a ako dijete i dođe kao čin njihove povezanosti i ljubavi, nastavit će se razvijati zajedno s djetetom i imat će od djeteta što naučiti i podučiti ga.

Reći da je ženina prirodna dužnost rađati djecu znači ne vidjeti sve druge njezine potencijale, ali znači i dalje držati ženu u ropstvu. Tada se ona ne može razvijati i bit će i nadalje ovisna o muškarcu, koji je navikao vladati, biti superioran i ne mijenjati se.

Zato osnovno pitanje nije treba li žena roditi, već ima li pravo na svoju neovisnost, kreativnost, samorazvoj, duhovnost, svjesnost... Tada će i ona žena koja je rodila imati podršku partnera u odgajanju djeteta, kako bi se oboje mogli istovremeno razvijati i biti neovisni u građenju vlastite vrijednosti i samopouzdanja.

U takvom odnosu, koji se zasniva na ravnopravnosti, nitko nikoga ne uvjetuje niti tlači, a odnos je ispunjen i dugotrajan.