Koliko god razmišljam o tome, ne mogu shvatiti u čemu je problem s pušenjem. Sa zabranjenim pušenjem, točnije. U svijetu oko nas toga već odavno nema. Što znači da u bilo kojoj metropoli možete otići u kafić, restoran, na rock koncert bez opasnosti da ćete nakon toga biti poput dimljene šunke. Oni koji se baš ne mogu odreći cigarete prisiljeni su pušiti u minijaturnim pušionicama, na cesti, u tajnosti. Na nekim aerodromima to izgleda poput prozirnih plastičnih ormara u kojima se pušači međusobno dime. Za nama su ostali film noir i zadimljeni Humphrey Bogart.
Reklame za Marlboro s alfa-mužjacima kojih je većina pomrla od raka pluća. U “Seksu i gradu” Sarah Jessica Parker pali cigaretu na cigaretu, ali to je već neka vrsta travestije, jer savršeno je jasno tko u Americi puši: samo prononsirani luzeri, oni koji prebivaju u vječnoj recesiji. U Engleskoj se cigarete ne smiju držati na policama u dućanu nego ispod pulta, a od tamo se vade na izričit zahtjev pušača, vrlo su skupe i gotovo ih nitko ne kupuje. Gdje god da izađete, u Frankfurtu, Londonu, Parizu ili Rimu, nema šanse da vam netko saspe dim u lice. Pušenje je demodirano do te mjere da bi skoro moglo nanovo ući u modu.
Čak i da se to dogodi, nema baš nikakve šanse da se svijet opet nađe u oblacima dima. Pušenje više ne znači pamet, drskost, seksepil, samosvijest, nadarenost i tko zna što sve. Ono više nije opijum za narod. Čak ni metode odvikavanja više nisu “in”. Čini se da je preživjela samo jedna, u kojoj se pušač jednog dana ostavlja cigareta i više im se nikad ne vrati. Ne propagira se lagano ostavljanje s mnogo povrataka i koraka na sceni, već grubi rezovi. Oni koji puše dvije-tri kutije na dan nisu više pjesnici niti oporbenjaci, nego jednostavno - budale.
Odgađanje zabrane
Nikad mi nije bilo jasno u čemu je užitak da dok vi pušite drugi kašljucaju i niz lice im cure suze. I mole vas da prestanete. Samo u naopakoj viziji svijeta vi možete postati žrtvom. Samo nepušači znaju koliko puta nisu negdje otišli znajući da će im tako pozliti od dima. Dim na poslu bio je, dakako, obvezan. I tako godinama. Nakon još jedne i, nadam se, posljednje sezone pušačkog terorizma, došli smo na dva mjeseca od konačne zabrane pušenja. No, na našoj se televiziji neprekidno ponavljaju elegije za pušenjem, pojavljuju se tužna lica pušača i ugostitelja. Premda je i pušačima zlo kad iziđu iz lokalnog kafića. A kad se nepušač greškom pojavi u nekoj od brojnih zadimljenih komora, tzv. ugostiteljskih objekata, mora se sjetiti Hitlera i njegovih ideja o trovanju Židova. Umjesto da se priča o tome kako se ta zabrana mogla provesti tijekom zime, mi proživljavamo dramu ovisnika o nikotinu.
Poput baklji na stadionu
Te što će biti s jadnim ugostiteljima, te kako će pušači piti kavicu, te što će jadni uzgajivači duhana o kojima se u nekoj emisiji “Otvoreno” posebno brinuo gospodin Stazić. Pa neće se valjda oni prebaciti na uzgoj zdrave hrane! Svi oni uporno postavljaju jedno te isto pitanje: može li se ta zabrana ublažiti ili odgoditi, može li se Ministarstvo zdravstva smilovati pa pomaknuti taj “dies irae” u neodređenu budućnost. Pa onda, kroz kojih desetak godina, možda bismo se i mogli naviknuti na misao da pušenja više nema. Ali za to treba mnogo vježbe i priprema. Jer znate, pušačima je jako, jako teško, neke trudnice nastavljaju pušiti sve do poroda, bez obzira što to dokazano škodi djetetu. Kao da nitko nikada nije vidio onu lubanju prekriženu s dvije kosti, niti pročitao one nelagodne poruke na svakoj kutiji cigareta. Očito, postali smo imuni na propagandu, čak i kada brine o našim plućima.
I dok se Russel Crowe već odavno proslavio ulogom znanstvenika koji se ohrabri i javno izloži kako se u cigareti između ostalih sastojaka nalazi i smrtonosni kumarin, zbog čega šefovi duhanske industrije (film je snimljen prema istinitom događaju) završe na sudu, kod nas se i dalje raspravlja o tome kako ćemo bez nikotina u vrijeme recesije. Kako preživjeti u tom teškom razdoblju bez da zadimimo sebe i sve oko sebe. I ne bi li država ipak mogla malo razmisliti o toj gluposti u koju srlja, naime, ukidanju lijepog našeg pušenja? Pa ipak smo mi narod pušača! Pušenje je, poput baklji na stadionima i devastacije tribina, dio hrvatske kulture! Puše djeca, puše starci, puše svi.
Uz malo sreće, zabrana pušenja ući će u sivu zonu, zajedno s golf-terenima, slabo plaćenim ženama i sličnim temama o kojima se na mahove strasno raspravlja, a potom se zaborave. Možda se i ne provede onako dosljedno poput mrtvih nedjelja. U međuvremenu, naša televizija vodi nas po školskim dvorištima da vidimo kako ni četrnaestogodišnjaci ne mogu bez cigarete. I s krilaticom da ništa nije crno ni bijelo, teško je iz tih priloga naslutiti brinu li nas ta djeca ili ne. Kao da je teško zabrinuti se nad nečim zabrinjavajućim. Radije ostajemo umjereni.
Sumnja u zakon
U skladu sa stanjem duha, televizija nas uči kako i ludi puše. U nekoj psihijatrijskoj klinici, kažu, neće zabraniti pušenje. Ljudima je i tako teško, uz lijepu riječ možemo im valjda ponuditi cigaretu. Još malo i uvest će se neka posebna pomoć za žrtve kampanje protiv pušenja, pušačima će se antidepresivi prodavati jeftinije, ili će svaki građanin moći uplatiti po kunu za ovisnika u krizi. Nostalgija je obojala naš život. Koliko će se sad samo pušača sjećati razdoblja u kojima su pušili bez stida, ako treba i dvije kutije za jednog izlaska. A sada će za isti taj nevini čin plaćati globu. Još je gore ugostiteljima koji će, budu li gledali kroz prste pušačima, plaćati i do 15 tisuća kuna kazne. Strah me hoće li se nepušenje dosljedno provoditi i hoćemo li se doista riješiti pušenja.
Reklame za Marlboro s alfa-mužjacima kojih je većina pomrla od raka pluća. U “Seksu i gradu” Sarah Jessica Parker pali cigaretu na cigaretu, ali to je već neka vrsta travestije, jer savršeno je jasno tko u Americi puši: samo prononsirani luzeri, oni koji prebivaju u vječnoj recesiji. U Engleskoj se cigarete ne smiju držati na policama u dućanu nego ispod pulta, a od tamo se vade na izričit zahtjev pušača, vrlo su skupe i gotovo ih nitko ne kupuje. Gdje god da izađete, u Frankfurtu, Londonu, Parizu ili Rimu, nema šanse da vam netko saspe dim u lice. Pušenje je demodirano do te mjere da bi skoro moglo nanovo ući u modu.
Čak i da se to dogodi, nema baš nikakve šanse da se svijet opet nađe u oblacima dima. Pušenje više ne znači pamet, drskost, seksepil, samosvijest, nadarenost i tko zna što sve. Ono više nije opijum za narod. Čak ni metode odvikavanja više nisu “in”. Čini se da je preživjela samo jedna, u kojoj se pušač jednog dana ostavlja cigareta i više im se nikad ne vrati. Ne propagira se lagano ostavljanje s mnogo povrataka i koraka na sceni, već grubi rezovi. Oni koji puše dvije-tri kutije na dan nisu više pjesnici niti oporbenjaci, nego jednostavno - budale.
Odgađanje zabrane
Nikad mi nije bilo jasno u čemu je užitak da dok vi pušite drugi kašljucaju i niz lice im cure suze. I mole vas da prestanete. Samo u naopakoj viziji svijeta vi možete postati žrtvom. Samo nepušači znaju koliko puta nisu negdje otišli znajući da će im tako pozliti od dima. Dim na poslu bio je, dakako, obvezan. I tako godinama. Nakon još jedne i, nadam se, posljednje sezone pušačkog terorizma, došli smo na dva mjeseca od konačne zabrane pušenja. No, na našoj se televiziji neprekidno ponavljaju elegije za pušenjem, pojavljuju se tužna lica pušača i ugostitelja. Premda je i pušačima zlo kad iziđu iz lokalnog kafića. A kad se nepušač greškom pojavi u nekoj od brojnih zadimljenih komora, tzv. ugostiteljskih objekata, mora se sjetiti Hitlera i njegovih ideja o trovanju Židova. Umjesto da se priča o tome kako se ta zabrana mogla provesti tijekom zime, mi proživljavamo dramu ovisnika o nikotinu.
Poput baklji na stadionu
Te što će biti s jadnim ugostiteljima, te kako će pušači piti kavicu, te što će jadni uzgajivači duhana o kojima se u nekoj emisiji “Otvoreno” posebno brinuo gospodin Stazić. Pa neće se valjda oni prebaciti na uzgoj zdrave hrane! Svi oni uporno postavljaju jedno te isto pitanje: može li se ta zabrana ublažiti ili odgoditi, može li se Ministarstvo zdravstva smilovati pa pomaknuti taj “dies irae” u neodređenu budućnost. Pa onda, kroz kojih desetak godina, možda bismo se i mogli naviknuti na misao da pušenja više nema. Ali za to treba mnogo vježbe i priprema. Jer znate, pušačima je jako, jako teško, neke trudnice nastavljaju pušiti sve do poroda, bez obzira što to dokazano škodi djetetu. Kao da nitko nikada nije vidio onu lubanju prekriženu s dvije kosti, niti pročitao one nelagodne poruke na svakoj kutiji cigareta. Očito, postali smo imuni na propagandu, čak i kada brine o našim plućima.
I dok se Russel Crowe već odavno proslavio ulogom znanstvenika koji se ohrabri i javno izloži kako se u cigareti između ostalih sastojaka nalazi i smrtonosni kumarin, zbog čega šefovi duhanske industrije (film je snimljen prema istinitom događaju) završe na sudu, kod nas se i dalje raspravlja o tome kako ćemo bez nikotina u vrijeme recesije. Kako preživjeti u tom teškom razdoblju bez da zadimimo sebe i sve oko sebe. I ne bi li država ipak mogla malo razmisliti o toj gluposti u koju srlja, naime, ukidanju lijepog našeg pušenja? Pa ipak smo mi narod pušača! Pušenje je, poput baklji na stadionima i devastacije tribina, dio hrvatske kulture! Puše djeca, puše starci, puše svi.
Uz malo sreće, zabrana pušenja ući će u sivu zonu, zajedno s golf-terenima, slabo plaćenim ženama i sličnim temama o kojima se na mahove strasno raspravlja, a potom se zaborave. Možda se i ne provede onako dosljedno poput mrtvih nedjelja. U međuvremenu, naša televizija vodi nas po školskim dvorištima da vidimo kako ni četrnaestogodišnjaci ne mogu bez cigarete. I s krilaticom da ništa nije crno ni bijelo, teško je iz tih priloga naslutiti brinu li nas ta djeca ili ne. Kao da je teško zabrinuti se nad nečim zabrinjavajućim. Radije ostajemo umjereni.
Sumnja u zakon
U skladu sa stanjem duha, televizija nas uči kako i ludi puše. U nekoj psihijatrijskoj klinici, kažu, neće zabraniti pušenje. Ljudima je i tako teško, uz lijepu riječ možemo im valjda ponuditi cigaretu. Još malo i uvest će se neka posebna pomoć za žrtve kampanje protiv pušenja, pušačima će se antidepresivi prodavati jeftinije, ili će svaki građanin moći uplatiti po kunu za ovisnika u krizi. Nostalgija je obojala naš život. Koliko će se sad samo pušača sjećati razdoblja u kojima su pušili bez stida, ako treba i dvije kutije za jednog izlaska. A sada će za isti taj nevini čin plaćati globu. Još je gore ugostiteljima koji će, budu li gledali kroz prste pušačima, plaćati i do 15 tisuća kuna kazne. Strah me hoće li se nepušenje dosljedno provoditi i hoćemo li se doista riješiti pušenja.
bglavac
irida
edin.kecanovic
