TRI PSIHOLOGINJE RAZGOVARALI SMO O NJIHOVOM ZANIMANJU: JESU LI SAMO ISPOVJEDNICI ILI MOGU RIJEŠITI NAŠE PROBLEME?

Psiholog ima moć ukazati ljudima na njihove vrijednosti

 

Razgovarao i snimio Mladen RADIĆ

Što znači biti psiholog? Predstavljaju li ti ljudi samo rame za plakanje, moderne ispovjednike koji će savjetima riješiti probleme i koji će uvijek biti dostupni jer im pravila struke tako nalažu? Protekla konferencija hrvatskih psihologa u Poreču bila je sjajna prilika da od tri psihologinje dobijemo odgovore na ova pitanja. Nismo uspjeli, niti smo namjeravali, ispričati priču o svim granama ove znanstvene discipline, već smo jednostavno htjeli prenijeti iskustva nekih koji se psihologijom bave.

Antea Popović - organizacijska psihologija

Područje Antee Popović je organizacijska psihologija – radi kao konzultantica u jednoj zagrebačkoj tvrtki koja se bavi poslovnim savjetovanjem.
- U tvrtki u kojoj radim pokušavamo pomoći organizacijama odnosno ljudima zaposlenima u njima da poboljšaju međusobno funkcioniranje da bi, sukladno tome, bolje radili. Konkretnije, bavimo se odabirom kadrova - testiranjem i intervjuiranjem potencijalnih novih zaposlenika i davanjem preporuka za njihovo zapošljavanje; procjenom postojećih zaposlenika da bi se dodatno razvile i poboljšale njihove vještine. Također, držimo različite treninge i edukacije, npr. o komunikacijskim ili prezentacijskim vještinama, mjerimo organizacijsku klimu u organizacijama - kakva je percepcija odnosa među ljudima, koliko dobro su organizacije postavljene i koji su prostori za poboljšanje. Na temelju dobivenih rezultata radimo strateške planove u kom bi se smjeru te organizacije trebale razvijati. Osim toga, radimo psihološke team buildinge da bismo stvorili pravi tim od ljudi koji trenutno nisu baš u dobrim odnosima. Još jedna naša usluga jesu individualni treninzi (coaching) s menadžerima - na radnom mjestu ih promatramo i usmjeravamo da bi što bolje rukovodili svojim ljudima. Često nas angažiraju da bismo pomogli timu da pronađe što bolje rješenje nekog problema (facilitacija) ili, ukoliko postoji neki sukob, da omogućimo postizanje dogovora bez njegovog eskaliranja (medijacija).
- Morate li 24 sata biti dostupni, nasmijani i vedri? Osjećate li se kao »poslovni svećenik« kojem se ljudi mogu povjeriti kada nešto nije u redu? Očekuju li ljudi i pravila profesije da budete dostupni i kada je gotovo radno vrijeme i čak i kada vam je dosta svega?
- U mojoj konkretnoj branši često radimo izvan radnog vremena i često smo klijentu dostupni, što je njima jako važno. No, pomoć se ponekad sastoji samo u tome da saslušamo neku osobu. Uistinu se trudim biti tu za nekoga ako mu je potrebno, makar i »samo« kao slušač. Psiholozi imaju jako puno znanja o tome kako ljudi funkcioniraju, mogu jako dobro shvatiti razloge nečijeg ponašanja i pružiti pomoć ili dati savjet. Imamo veliku moć da ljude usmjerimo u pozitivnom smjeru, na njihove vlastite snage, jer svatko može puno više nego što ponekad misli da može. U svemu tome je bitno odrediti i zadržati svoju granicu privatnosti. Drugim riječima, trebamo jednaku pažnju posvetiti i svom privatnom životu. Ako imamo isplanirane neke važne događaje, možemo unaprijed tražiti od klijenata ili šefa da opravdaju naše odsustvo ili nedostupnost. Mnogo toga, zapravo, ovisi o tome kako ćemo se postaviti i hoćemo li, u navedenim situacijama, pristupati ljudima sa smiješkom i toplinom. Ako joj pristupimo na taj način, osoba će razumjeti naše odluke kao i razloge zbog kojih u tom trenu ne možemo biti za nju dostupni.
- Drugim riječima, imate pravo reći »ne«?
- Apsolutno. Istovremeno, jako je važno na pravi način reći »ne«. Uvijek je dobro prepoznati i uvažiti osjećaje i mišljenje osobe, navesti razloge zbog kojih trenutno ne možemo pomoći te predložiti vrijeme i mjesto kada ćemo biti u mogućnosti saslušati ju u potpunosti.

Hana Hrpka - psihologinja Hrabrog telefona

Hana Hrpka radi u organizaciji Hrabri telefon već četiri godine.
- Moj je posao možda malo nespecifičan za psihologa zato što radim jako puno stvari koje neki tipičan psiholog možda ne radi. Na Hrabrom telefonu počela sam volontirati dok sam studirala. Sve više sam pomagala u koordinatorskom poslu i tako sam se zaposlila. Volim dinamičnost, puno raznovrsnih stvari, svaki dan je drugačiji od drugog i mladi su ljudi u igri. Koordiniram rad volontera, projektima, radim u savjetovalištu s roditeljima i djecom. Kada sam radila na liniji, radila sam na savjetodavnoj liniji za zlostavljanu djecu. Pišem članke za časopise, a ujedno sam i asistentica na fakultetu i predajem, radim supervizije s volonterima, njihovu edukaciju i puno različitih stvari.
- Jeste li, dok ste radili na liniji, bili samo rame za plakanje ili ste pokušali pružiti konkretnu pomoć?
- Linija je u principu savjetodavna, što znači da prvo saslušamo dijete ili odraslu osobu da vidimo što se događa, onda provjeravamo jesmo li dobro razumjeli situaciju i ispitujemo što je ta osoba poduzela u vezi s problemom. Gledamo što se još drugo može napraviti. S obzirom na to da sam radila na dječjoj liniji i razgovarala s djecom, provjerila bih tko su odrasle osobe u okolini u koje dijete ima povjerenja, koje bi joj mogle pomoći, jer dijete ne može samo tražiti pomoć u institucijama. Hrabri telefon nudi i konkretne mogućnosti, a to je da se pošalje anonimna obavijest centru za socijalnu skrb, policiji ili školi. Ako se radi o zlostavljanju, mi možemo obavijestiti centar za socijalnu skrb, školu ili policiju. Obično nije uputno davati savjete, nego prvo vidimo koje su opcije i koje od njih je djetetu ili odraslom pozivatelju najlakše provesti. Dati savjet je najlakše, ali to ne znači da će ga netko poslušati. Gledamo što je uopće u stanju ta osoba učiniti i onda razgovaramo, možda vježbamo kako bi ona to napravila.
- Je li bilo situacija koje niste mogli riješiti? Jeste li ikada bili frustrirani zbog toga što nekom niste mogli pomoći, a željeli ste?
- Svatko ima neku životnu priču, a s obzirom na to da je ovaj telefon baš namijenjen zlostavljanoj i zanemarenoj djeci, tu su još teže priče, pa svakako da tu frustraciju osjećamo. Ne možemo je razriješiti telefonskim pozivima pa je nosimo sa sobom, a tim više što je specifično za telefonsko savjetovanje da ne znamo što se dogodilo nakon toga. Nemamo povratnu informaciju. Zato svi naši volonteri imaju supervizijske susrete sa stručnjacima koji su radili prije na liniji, koji imaju više iskustva koja prenose volonterima. Na tim sastancima se diskutira, volonteri izbace iz sebe ono što ih muči, provjere jesu li dobro reagirali, usporede svoja iskustva sa iskustvima starijih…
- Je li vam se ikad dogodilo da vam je bio loš dan, da ste bili ljuti i tužni, a da ste morali biti prijemčivi i tolerantni?
- Takav može biti svaki dan. Svatko ima loš dan, ali to ne znači da ćemo loše odraditi posao. Ljudi misle da bi to moglo biti s obzirom na našu struku, ali mislim da je to stvar osobne profesionalnosti kako će tko reagirati. Može se dogoditi i da nas neki tuđi slučaj asocira na naš životni problem pa bismo zbog toga mogli još i lošije reagirati jer bismo počeli govoriti da se to i nama dogodilo, da smo učinili to i to, a nije profesionalno tako postupiti. To psiholozi znaju, opažaju svoje vlastite misli, procese i osjećaje i ne dopuštaju da oni utječu na savjetodavni ili terapijski razgovor ili bilo što što rade. U stanju su prepoznati svoje misli i osjećaje, ali i ne dopustiti da to interferira s razgovorom.

Maja Kolega - desetljeće u školskoj psihologiji

Maja Kolega radila je deset godina kao školska psihologinja u srednjoj školi, a danas predaje na veleučilištu.
- Kako vam je bilo raditi u školi?
- Bilo mi je jako lijepo raditi kao školska psihologinja jer mi se čini da je to pozicija u kojoj se lako vidi čitav presjek društvenih zbivanja kroz prizmu srednjoškolaca. Oni sve što se događa u društvu često dovedu do ekstrema, čime to postaje jako vidljivo. Bitna uloga školskog psihologa je među ostalim i da prati ta zbivanja, ukazuje na njih i na neki način potiče promjene. Čini mi se da su dobar dio promjena koje se u društvu događaju inicirali psiholozi, odnosno ljudi koji su u kontaktu s najosjetljivijom populacijom, a to su djeca. Mnogi problemi za koje nismo niti znali, ili ih nismo doživljavali ozbiljno, a koji su kasnije prepoznati i imenovani, danas se rješavaju. Ljudi često zbijaju šale s pojmovima kao što su mobing, buling i ostalo, no čini mi se da je imenovanje tih problema pridonijelo tome da se javnost osvijesti i senzibilizira na te probleme i da ih onda čitavo društvo krene rješavati.
- Jeste li uvijek morali biti strpljivi i tolerantni ili ste mogli doći u situaciju da nekome kažete »ne«? Jeste li uvijek morali biti rame za plakanje?
- Jedno ne isključuje drugo. Mislim da je u tom poslu jako važno biti svjestan što se događa, biti strpljiv, tolerantan i - postaviti jasno svoje granice. Po meni to ide jedno s drugim. Nitko ne može uvijek biti svakom dostupan, ali uz postavljanje granica jako je važno u svakoj situaciji biti profesionalan.
- Kada se govori o školskom sustavu, obično krene priča da je nekad bilo bolje, da su se klinci danas iskvarili. Je li se situacija pogoršala i je li postalo teže raditi s njima?
- To nije nužno moje iskustvo. Imam osjećaj da je svaka generacija donijela nova pitanja s kojima smo se mi morali suočavati. To je ujedno ono što je u tom poslu i najteže i najizazovnije, djeca naprosto rastu brže od nas i donose puno pitanja, problema i izazova s kojima se mi kao profesionalci moramo tek učiti nositi. To čini generaciju »težom«, ali mislim da je svaka generacija naprosto drugačija i to je zapravo bit čitavog napretka. Život je dinamičan, a čini mi se da, što smo stariji, postajemo statičniji i volimo imati algoritam za rješavanje problema. No u tom poslu algoritma za rješavanje problema zapravo nema.
 

Psiholozi i psihijatri Ljudi često brkaju ova dva pojma. Psihijatri su liječnici, završili su medicinski fakultet i specijalizaciju iz psihijatrije, stručnjaci su za psihičke bolesti te za liječenje mogu propisivati medikamente, a njih se pita i da odrede je li netko duševno bolestan ili nije (naravno, kad su stručnjaci za duševne bolesti). Međutim, oni u dijagnosticiranju duševnih bolesti surađuju i s psiholozima koji svojim testovima mogu precizno odrediti o kakvoj se bolesti radi i u kojem je stupnju ona izražena. S druge strane, psiholozi se bave psihički zdravim osobama, odnosno svim ljudima s ciljem da im sačuvaju mentalno zdravlje (savjetovanjem, ispravnim profesionalnim usmjeravanjem, školovanjem, odgojem itd.). U području psihičkih bolesti prvenstveno su dijagnostičari, ne mogu propisivati liječenje lijekovima te mogu prvenstveno liječiti-podržati osobu psihološkim savjetovanjem. I jedni i drugi mogu postati psihoterapeuti, uz dodatnu poslijediplomsku edukaciju, čime postaju stručnjaci za liječenje psihičkih bolesti (u pravilu blažeg oblika, kao što su neuroze, krize, partnerski i obiteljski problemi) i to razgovorom, a ne lijekovima. U edukaciju za psihoterapeuta mogu se uključiti i druge tzv. pomagačke struke kao što su defektolozi, socijalni radnici i sl., ali psihoterapeutima na taj način mogu postati i drugi, na primjer defektolozi. www.glasistre.hr