PROČITANO

577

PUTA

OD 14.01.2018.

Prva globalna inflacija širi globalnu paniku

Došao je kraj zlatnim godinama, koje su, monetarnom stabilnošću i sveopćim poletom, označile ulaz svjetskoga gospodarstva u nepredvidivo i prerizično, ali i krajnje obećavajuće 21. stoljeće

MEĐUNARODNA EKONOMIJA PRED VRATIMA VRUĆE JESENI: POSLJEDICE ĆE NAJVIŠE OSJETITI OBESPRAVLJENA MASA RADNIKA

http://www.glasistre.hr/

Piše Ivo JAKOVLJEVIĆ

Sretna vijest glasi: nije samo Hrvatska pred vrućom političkom, gospodarskom i socijalnom jeseni, nego je to - cijeli svijet. A tužna: cijeli je svijet pred vrućom političkom, gospodarskom, socijalnom i iznad svega vrućom sigurnosnom jeseni zbog prve globalne inflacije (izazvane globalnim ratom za srednjoistočnu naftu i nove euroazijske naftovodne te plinovodne koridore), za koju još nitko nigdje ne vidi lijeka.
Prva globalna inflacija u 21. stoljeću izazvala je i prvu globalnu paniku jer, došao je, nije više sporno, kraj zlatnim godinama, koje su, monetarnom stabilnošću i sveopćim poletom, označile ulaz svjetskoga gospodarstva u nepredvidivo i prerizično, ali i krajnje obećavajuće 21. stoljeće. Nakon niza od sedam godina visokog svjetskog rasta, po stopama u rasponu od četiri do 5,5 posto, svjetsko je gospodarstvo u 2008. usporilo, na međugodišnji rast od oko tri posto, s tendencijom daljeg usporavanja začinjenog rastućom inflacijom.

Inflacija zbog nafte i hrane

I dok je za najrazvijenije zemlje Zapada - koje rastuće troškove uvoza nafte, plina, hrane, sirovina i kovina nastoje prevaliti na manje razvijene zemlje - razlog za paniku inflacija od četiri-pet posto godišnje, za većinu ostalih zemalja to još nije niti pri stopama u rasponu od deset do 40 posto godišnje. Dodatni paradoks u cijeloj toj inflatornoj priči glasi: najveći uvoznici sve skupljih nafte, plina, hrane, sirovina i strateških kovina uspijevaju održavati inflaciju pri nacionalnim stopama rasta, nižima od pet-šest posto, dok vodeći izvoznici spomenutih proizvoda ne uspijevaju održati vlastite inflacijske stope nižima od deset posto (što bi moglo ukazivati na dublje, strukturne uzroke inflacije). Tko se manje razumije u monetarne finese, dobro ga je podsjetiti da inflacija od oko pet posto zaustavlja rast plaća, da inflacija od oko deset posto koči rast dividendi, vrijednosnica i štednih prinosa, a da inflacija viša od 20 posto ruši sve financijske odnose, pogodujući dužnicima ili uvodeći određenu zemlju u teško prevladiv financijski kaos (zbog povećanih investicijskih rizika i tereta otplate vanjskih dugova).

Ali, dobro je znati da inflacija ima i mnogo dodatnih učinaka, jer najviše pogoduje onome koji se prvi naplaćuje, a najviše šteti zadnjem, pa tako od inflacije najveću korist ima onaj trgovac koji ujutro digne cijenu i odmah proda robu, a najmanju država ili dobavljač, koji na naplatu svojih potraživanja, a bez zaštitne klauzule, čekaju 30, 60 ili i više od 90 dana. Najveću štetu od inflacije, u okolnostima divljeg kapitalizma, kakav hara posttranzicijskim zemljama, kakva je i Hrvatska, trpi obespravljena i raspršena masa radnika, koja se za svoja prava može žaliti samo ustanovama iz Kraljevstva nebeskog.

U svim velikim recesijama iz druge polovine 20. stoljeća, uz stagnaciju svjetskog bruto-proizvoda išla je visoka inflacija koja je u zemljama od Grčke i Turske preko Jugoslavije i kasnije Srbije do Brazila, Argentine i Meksika prelazila i u hiperinflaciju (kako se nazivaju povećanja razine cijena za više od 50 posto mjesečno). Zato su se takve kombinacije nazivale stagflacijom.
Za razliku od tih vremena, kad se ni najrazvijenije zemlje nisu previše uznemirivale kada bi im inflacija bila viša od deset posto godišnje, danas vlade najrazvijenijih zemalja dižu paniku čim stopa inflacije probije plafon od četiri posto godišnje. Ta razlika u percepciji može se tumačiti ponovno na isti način: budući da inflacija znači preraspodjelu nacionalnog dohotka s kreditora na dužnike, izazivajući usput i krizu u državnim proračunima te teško kontrolirane javne nerede, pa i visoku besposlicu, bogati ne žele više ostajati bez svojih ekstraprofita, a vole da uz što niže financijske i socijalne troškove održavaju javni red.

Oštri odgovori

Prema najnovijim zaključcima MMF-ova izvješća o globalnoj financijskoj stabilnosti, vodeći investitori u svijetu paničare zbog nezaustavljiva utjecaja rastućih cijena nafte, plina, hrane te strateških kovina i sirovina na makroekonomsku stabilnost u međunarodnim razmjerima, pa sve veći dio kapitala sele u sigurnija utočišta, povlačeći ga iz biznisa, čime utječu na usporavanje svjetskog rasta i na sve izraženiju recesiju.

Inflacija je, kako pokazuju zadnji nalazi Eurostata, počela »jesti« nominalni rast plaća u Europskoj uniji jer taj rast zaostaje za nominalnim rastom cijena na malo, čime se i u Europskoj uniji većina tereta inflacije prevaljuje na masu radne snage. Realne plaće (kojima se iskazuje stvarna kupovna moć osobnih dohodaka) u EU-u su u drugom tromjesečju 2008. pale za znakovitih 0,1 posto (najviše u Sloveniji, čak za 3,5 posto).

Zasad su oštre, monetarne i fiskalne, odgovore nadolazećem inflacijskom novom valu najavile i Europska središnja banka, i Europsko povjerenstvo, i vlade većine članica EU-a, pa i hrvatska Vlada, kao i Hrvatska narodna banka, koja je unaprijed izvijestila sve aktere na tržištu što će uraditi ne bi li ohladila inflatorna očekivanja. No, da bi u tome uspjele sve te spomenute važne adrese, nužno je da poteze vuku kao da su jedna kuća, harmonizirano, i u općem interesu, a ne samo u interesu krupnog kapitala.

Inflacija u Hrvatskoj (povećanje cijena u maloprodaji)