Bio-feedback tehnika se sastoji u praćenju aktivnosti tjelesnih funkcija neovisnih o čovjekovoj volji. Ta tehnika omogućuje povratne informacije o funkcijama poput srčanog bila, krvnog tlaka, moždanih valova, kožnoj temperaturi i drugima. Pomoću osjetljivog elektronskog pisaća određeni fiziološki proces se odmah detektira, a osoba koja tehniku prakticira, pomoću svjetlosnih ili zvučnih signala saznaje je li proces pojačan ili oslabljen. Shodno tomu, ona nastoji kontrolirati određenu funkciju, npr. može tako sniziti svojom voljom krvni tlak. Čini se da je sam proces posve analogan onome kod autogenog treninga.

Osobe koje prakticiraju biofeedback kontroliraju tjelesne funkcije pomoću autosugestije. Tako se recimo može povisiti temperatura u šakama, što drugim riječima znači da je u tom dijelu tijela došlO do povećanog protoka bioenergije. Na fizičkoj razini doći će do smanjenja opće pobuđenosti simpatičkog živčanog podsistema te pozitivnih efekata vezanih uz smanjenje ili uklanjanje pojedinih zdravstvenih tegoba. Autosugestiju smatram, iako je ranije bila definirana kao utjecanje na sadašnje u svijesti, ne bi trebalo smatrati postupkom ili procesom, budući da ona predstavlja samo onaj početni impuls, ili okidač kojim započinje proces samoizlječenja organizma, tj. povećanje protoka bioenergetskih kanala i jačanje aure, odnosno uspostavljanje bioenergetske ravnoteže u organizmu.

Ovaj postupak zbiva se kod većine tehnika promjene svijesti, pa tako i kod tehnike vizualizacije. Ovo je varijacija već opisanih tehnika, a pri njenom prakticiranju subjekt vizualizira zatvorenih očiju mirnu i vedru sliku. I ova tehnika primjer je utjecaja duha na tijelo, a koristi se najčešće kod slučajeva blagog povišenog krvnog tlaka. Međutim, postoje u praksi evidentirani slučajevi kada su pacijenti u poodmaklom stadiju raka bili u potpunosti izliječeni ovom jednostavnom metodom. U osnovi početni impuls daje uvijek autosugestija pacijenta, vjerujem, u svim slučajevima tzv. «spontane remisije», poduprta odgovarajućim pozitivnim stvarima i vjerom u djelotvornost metode i izlječenje. Spontana remisija dakle ne predstavlja povlačenje bolesti samo od sebe, već prisiljava organizam na borbu sa bolešću i efikasno samoizljećenje pomoću supstanci prisutnih u samom organizmu.

Isti je slučaj, dakako, i sa mnogobrojnim evidentiranim religijskim iscjeljivanjima. I u ovom slučaju potiče se organizam oboljelog da se izliječi sam. Molitve, u raznim religijama, možda se ne mogu smatrati tehnikom izmijenjenog stanja svijesti, ali kod određenog broja vjernika, prvenstveno onih na višem spiritualnom nivou, zacijelo do takve promjene dolazi. «Praksom molitve mogu se postići više razine mističnog iskustva», tvrdio je William James. Govoreći o djelovanju molitve, navodi kako se «energija koja bi bez molitve ostala vezana, molitvom oslobađa te djeluje u nekom dijelu svijeta činjenica, bio taj dio objektivan ili subjektivan».

U nastavku James pak citira psihologa Frederica W. H. Myersa. «Iz spiritualnog svemira dolazi energija koja održava materijalni svemir, energija od koje je život svakog pojedinačnog duha.» O molitvi Myers kaže da ona «nije isključivo subjektivna, a to znači da dok se molimo sposobnost upijanja spiritualne moći ili milosti stvarno raste». Ovo mišljenje o kozmičkoj energiji ili prani potpuno je sukladno s indijskom filozofskom tradicijom, po kojoj je prana ta energija koja oživljava i prožima materiju. Vidi se i sličnost s postupkom meditacije u kojoj se također upija energija iz «spiritualnog svemira». Ja bih još dodao da postoji analogija i u autosugestiji, kojom taj proces pokreće. Dok kod meditacije taj «okidač» predstavlja mantra, u molitvi je to samo molitveni tekst, ili pak predstavlja predodžba nekog sveca, Isusa ili samog Boga.

Po ovom mehanizam djelovanja molitve ne bi bio u načelu bitno drugačiji od onog u drugim tehnikama promjene stanja svijesti. Razlika jest u tome što na molitvu – molbu vjernici relativno često dobiju odgovor u vidu ispunjenja njihovih zamolbi. James navodi interesantan slučaj izvjesnog Georgea Mulera, kao ekstremnog načina na koji se može voditi molitveni život. Muler je imao iznimno uspješnu karijeru, kao organizator rasparčavanja Biblije, misionarskog rada, osnivanja sirotišta i škola.

Tijekom vrlo duge duhovne službe uspio je prikupiti ogromne novčane priloge, koji su omogućili tako plodnu djelatnost. Da bi ostvario svoje želje, uvijek se molio izravno Bogu, a zanimljivo je da su primjerice sredstva za sirotišta poput hrane i ogrijeva uvijek stizala na vrijeme. Muler je govorio kako vjeruje da ga Bog čuje. Ovdje se nameće pitanje, o kakvom se mehanizmu tu radi, tj. kod ovakvih učestalih odgovora na molitve.