Opisujući svojstva kozmičke svijesti, Bucke govori o «svijesti o kozmosu», «intelektualnom prosvjetljenju», «moralnoj uznesenosti», «osjećaju oduševljenja, poletnosti i radosti», potom o «osjećaju besmrtnosti» i «svijesti o vječnom životu». Indijski filozof i fizičar Maharishi Mahesh Yogi kozmičku svijest vidi kao proširivanje svijesti uz «neprekidno istraživanje neograničene energije, inteligencije i zadovoljstva izvora na kojem se temelji svijest osobe».

To bi značilo da se čista svijest osjeća ne samo tijekom meditacije, već da se stanje održava neprekidno 24 sata dnevno, dakle i za vrijeme sna. James je bio skeptik u pogledu duljeg trajanja mističnog stanja svijesti, pa tako kao jednu od njegovih glavnih oblika navodi «prolaznost». Po Jamesu mistična stanja ne mogu se duže zadržati. «Osim u rijetkim slučajevima čini se da je pola sata ili najviše sat, dva granica iza koje blijede u uobičajenoj svakodnevici» tvrdi on.

Maharishi smatra da kozmička svijest ne predstavlja vrhunac u razvoju svijesti, već da postupno evoluira u dva viša stanja svijesti. U šestom stanju ili profinjenoj kozmičkoj svijesti, po njemu, potpuno se razvija spontana percepcija finih vidova stvarnosti u bližoj okolini. Maharishi kaže da je šesto stanje ekspanzija «srca» zahvaljujući kojoj s ljubavlju sudjelujemo u svemu što doživljavamo. U sedmom stanju svijesti jedinstva dolazi do spoznaje o kreativnoj inteligenciji kao temelju našeg jamstva. Po Maharishiju na toj najvišoj razini svijesti premošten je jaz između onoga koji spoznaje i objekta spoznaje. Osoba praktički gubi sposobnost razlikovanja sebe od objekata svog iskustva. Meditacija je dakle, utoliko kompleksnija kao tehnika promjene svijesti nego primjerice autogeni trening, budući da omogućava nekoliko viših stupnjeva svijesti.

Pored toga, kod meditacije (transcendentalne) postoji i jedna naprednija, tzv. Sidhi tehnika, koju je Maharishi razvio na temelju starih spisa Rig Vede i Patanjalijevih joga – sutri. Kod ovog oblika meditacije dolazi do kratkotrajnog efekta odvajanja od tla, levitacije, uz istodobni subjektivni osjećaj strujanja energije kralježnicom, osjećaj lakoće i ugode, te ispunjenosti. Ovo skakutanje u lotos položaju jednostavno je neobjašnjivo postojećim fizikalnim zakonima u prvom redu jer proturječi zakonu gravitacije. Tijelo se naime bez ikakvog odraza nogama ili stražnjim dijelom, jednostavno «samo od sebe» odvaja od podloge, ponekad i za 50 cm, pa i više. Zanimljivo je da ni sami pripadnici TM pokreta nemaju plauzibilnu teoriju o ovome fenomenu.

Tako se u djelu «Levitacija» M. Hozzela (1984.) tak navodi hipoteza, da je za pojavu takvog iskustva potreban veliki broj kortikalnih neurona koherentnoj interakciji. Koherencija sveukupnih EEG signala možda jest nužan činilac, ali po mom mišljenju doista nije pravo objašnjenje sidhi fenomena. Objašnjenje opet valja potražiti u protoku bioenergije (prsne) kroz čovjekovo tijelo. Ovaj put radi se o posve specifičnoj vrsti energije, u indijskoj literaturi nazvanoj Kundalini, što bismo mogli prevesti kao «zmijolika vatra». Kundalini jest visoko koncentrirana prana u latentnom stanju, a sjedište joj je u korijenskoj čakri, na donjem kraju kralježnice.

Ta se energija aktivira pri prakticiranju ranije spomenute Sidhi tehnike, i protječe kanalom koji se nalazi u leđnoj moždini (sushumna), te druga dva koja se oko ovog zmijoliko isprepleću. Ogromna energija pri podizanju kroz kanale snažno ubrzava čakre, od najniže, korijenske do najviše, na tjemenu, krunske čakre. Čini se da nije pogrešno usporediti djelovanje čakri sa efektom propelera, jer se kao i kod recimo helikoptera, tijelo podiže u zrak tom energijom.

C. W. Leadbeater, u djelu «Čakre» veli da se ubrzavanjem čakri otvaraju vrata koja povezuju fizički i astralni svijet, budući se astralni i eterički centri podudaraju. Slično kao i Deseartes, Leadbeater smatra da je hipofiza ta koja dovodi u vezu fizičko tijelo s višim, astralnim. Postoje još dvije tehnike srodne meditaciji i autogenom treningu. Oba se temelje na autosugestiji.