Razne vrste meditacije razlikuju se po formi, ali ne i po suštini, jer se prakticiranjem bilo koje od njih dolazi do razine čiste svijesti. Do te razine dolazi se vrlo jednostavno, naprosto subvokalnim ponavljanjem određene zvučne vibracije – mantre. Laboratorijskim istraživanjima utvrđeni su brojni fiziološki korelati četvrtog stanja svijesti, kao primjerice hipersinkronizacija moždanih valova, povećanje galvanskog otpora kože, sniženje metabolizma uz istovremeno stanje počinka dublje od sna, smanjenje rada srca i drugo. Kod meditacije je proces obrnut u odnosu na autogeni trening.

Naime, dok kod autogenog treninga promjena fiziologije uzrokuje promjenu u svijesti, kod meditacije promjena stanja svijesti uzrokuje konkretne fiziološke efekte. No ono najbitnije i primarno ipak se odvija na razini bioenergetskog tijela i omotača koji se naziva aura. Ljudski organizam predstavlja zapravo akumulator (prikuplja energiju iz vanjske okoline, tzv. kozmičku energiju ili pranu), a tjelesne tekućine elektrolit, koji proizvodi električnu struju. I same ljudske stanice su u određenom smislu organizmi, pa je tako i stanična tekućina elektrolit.U ljudskom organizmu imamo stalnu pretvorbu energije, s nižih razina na više i obrnuto.

Tako se bioenergija pretvara u električnu energiju a ova opet u kemijsku. Taj se proces odvija i kod meditacije. Iako je sam postupak ponavljanja mantre više nego jednostavan, on uzrokuje neobično kompleksne reakcije, na nekoliko razina. Kozmička energija (prana) ulazi u ljudski organizam preko kotačolikih virova na bioenergetskom omotaču (auri). U pojedinim organima, pa tako i mozgu, javljaju se tzv. akcione struje, tj. Razlika potencijala između dva pola.

Te su struje izvanredno malene, npr. u mozgu od 5-100 mikro volta. Radi se o pulsirajućem naponu, koji varira, a i razlikuje se od jedne do druge osobe. Iako je taj napon mali, ipak je dovoljan da potakne jačanje bioenergetskog omotača, a i protočnosti bioenergetskih kanala (meridijana) u organizmu. Prana cijelo vrijeme ulazi u naš organizam i izlazi iz njega, samo što je taj proces kudikamo snažniji za vrijeme prakticiranja tehnika poput meditacije ili pranajame (vježbe disanja). Budući su čakre povezane s odgovarajućim centrima u leđnoj moždini, imat ćemo zatim pretvorbu električne energije u kemijsku.

Živčane stanice, naime luče endogene opijate endofine, koji se potom vezuju za receptore u kori velikog mozga. Zanimljivo je da se slično stanje može postići s dva posve oprečna načina disanja. Meditacijom se disanje usporava za oko 50 posto ili prosječno na 6 udisaja u minuti, a kod tzv. carske pranajame (najefikasnija vježba disanja) se povećava na tridesetak udisaja u minuti. U oba slučaja oponašamo disanje kod počinka: kod meditacije je sporo poput onog u dubokom snu, a ritmičko disanje kod carske pranajame slično je onom kada se organizam oporavlja nakon tjelesnog napora, upijajući povećane količine prane. Američki psiholog i filozof William James tvrdio je početkom prošlog stoljeća kako je naša budna svijest tek jedan od tipova svijesti: «a svud oko nje odvojeni tek najtananijom opnom leže potencijalni oblici svijesti koja je potpuno drukčija».

Nadalje, smatrao je kako poimanje univerzuma ne može biti cjelovito ukoliko se zanemare ti drugi oblici svijesti. Pored stanja čiste svijesti, kao četvrto, u literaturi srećemo i peti oblik, «kozmičku svijest». James u djelu «Raznolikosti religioznog iskustva» (1902.) navodi definiciju kanadskog psihijatra Buckea. Po njemu kozmička svijest bila bi «nadodavanje funkcije koja se od funkcija u prosječnom čovjeku razlikuje upravo kao što se svijest o sebi razlikuje od svake funkcije u viših životinja».