Utopijsko društvo je ostvariv i živ model a ne mutna i sanjiva iracionalna tlapnja.

Da, tvrdim da je postojalo i da postoji. O čemu ja uopće pričam?
- O općim principima i elementima koji jedno društvo čine prikladnim za ostvarenje svakog pojedinca unutar njega.
Sasvim je svejedno govorimo li o plemenu u Africi ili globalnoj modernoj civilizaciji jer jednu i drugu čine ljudi s bazičnom istim aspiracijama.
U stvari termin utopijsko je vrlo nezahvalan. Možda bi prikladnije bilo humanističko a najprikladnije jednostavno ljudsko. Jer jedini razlog što ga moramo posebno opisivati jest stanje trenutnog društva. Nažalost ono što je u prošlosti činilo čovjeka čovjekom trenutno jednostavno nije popularno. Humanizam nije popularan. Da budem ciničan – ljudi su danas radna snaga, a na primjer psi ili mačke su predmet ljubavi, obožavanja i čak istinskog prijateljstva.
Možda to najbolje sažima moderna uzrečica “lakše je sa životinjom nego sa čovjekom”. 

Po mome skromnom sudu nekoliko principa upravlja istinskom ljudskom zajednicom ili ako hoćete nažalost utopijskim modelom.

Ideal

Prvi princip je motivacija, vizija ili ideal. Npr. povjesničari se slažu da su polisi, gradovi-države antičke Grčke svi njegovali princip grada kao zajednice ravnopravnih i slobodnih bića koja se pokušavaju maksimalno realizirati. Oko ove ideje stvoreni su praktički temelji civilizacije Zapada.
Ideale i vizije “spušta” ili artikulira nekolicina ljudi. Polazimo od idealističke filozofije, začete još u antičkoj Grčkoj Sokratom ili Platonom, koja tzv. svijet ideja pretpostavlja manifestiranom, svijetu materije ili svijetu sjena.
Ovo povlači da su ljudi povezani i nalaze se upravo tu da bi realizirali manifestacije koje su sami boraveći na “višem” svijetu već osmislili u suradnji s višim principom.
Dakle nekolicina se “povezuje”, dešava se onaj klik i oni uspijevaju artikulirati ono što dotična zajednica već osječa na metafizičkom ili neosjetilnom planu no nije u stanju “spustiti” ili realizirati.
Npr. osnivanje društva za dobrovoljno darivanje krvi proizlazi iz duboko humanog poriva i ideala čovjeka koji pomaže zajednici.
Neki pojedinci pokreću projekt no ostali ljudi osjete vibraciju, dolaze, pomažu i zajednica se počinje realizirati.
Inicijalna ideja, ideal ili poriv za pokretanje ostaje uvijek u središtu. On je “ljepiljo” dotične zajednice. Stare civilizacije su to ljepiljo jednostavno nazivale sveto ili sakralno. Onog trena kad se obeščasti ideal ili sveto zajednica se raspada.
Isti princip vrijedi za ljude koji osnivaju šahovski klub ili državu. Nama malo starijim na ovim prostorima je poznat primjer SFRJ koja je, bez obzira na zločine koje treba sankcionirati, aktivirala ogromnu snagu ideala boljeg društva za svih nakon drugog svj. rata. Onog trena kad se taj impuls potrošio država se raspala. Kad je većina izgubila vjeru u ideal te konkretne zajednice kao istinske zajednice ravnopravnih naroda bila je osuđena na propast.
Sigurno ste to već vidjeli u raznim oblicima – od navijačkih klubova, planinarskih društava, znanstvenih institucija.
Proučite povijest dotičnih ustanova ili organizacija i uvijek ćete naći pojedince koji su zapalili inicijalnu vatru. Ako se impuls uspio prenjeti na nove generacije stvar je nastavila živjeti.
Na kraju krajeva bračne zajednice ili prijateljstva počivaju na istom idealu ostvarenja zajedničkih ciljeva.
Da zaključim prvi princip, mi ljudi se udružujemo oko ideja i ideala a ne zajedničke koristi.

Povjerenje

Kad ljudi upoznaju druge ljude koji osjećaju isto za neku stvar prirodno se razvija povjerenje i želja za suradnjom. Istinsko i nepatvoreno zajedničko djelovanje ljudi na nečemu stvara osjećaj sigurnosti. Osjećamo da smo na pravom mjestu i da činimo pravu stvar s pravim ljudima. Kako vrijeme prolazi kroz zajednički rad razvijamo veliko povjerenje za članove te zajednice.

Poštovanje

Iz povjerenja razvija se međusobno poštovanje. To je postupan proces. Kako kaže novela francuskog pilota Antoinea de Sainta-Exuperyja “Mali princ” to je “pripitomljavanje”. Svakoga dana pomalo taj čovjek i to što radim postaje mi sve poznatije i sve važnije u životu dok nakon nekog vremena ne razvijem posebnu sklonost i poštovanje. Tada i ti ljudi i to što radim se jako razlikuje od ostaloga u životu i postaje mi vrlo važno.
Jedan moderan primjer su mladi ljudi, članovi navijačkih nogometnih skupina, koji će kad god mogu s puno pažnje i ljubavi zajedno satima bojati zidove oznakama svog kluba praveći prava umjetnička djela. Reći će kako svojim drugovima vjeruju sa vlastitim životom čak i više od svojih roditelja koji ne mogu razumjeti o čemu se tu radi.

Odgovornost

Zadnji stup je odgovornost. Da se nadovežem na gornji primjer navijača. Što će učiniti navijač koji se godinama brine kao ponosni član svoje skupine kad vidi da netko uništava njihov veliki grafit? Kako bi on uopće mogao živjeti sa sobom a da ne reagira?
Prirodno, zar ne ? On će uložiti trud, pitati, tražiti da stvar popravi jer ga se tiče. Jer onog trena kad mu prestane biti stalo on zna da stvar umire u njemu a zatim i izvana.
A sad primjer broj dva. Svi smo mi građani gradova ili sela. Kako Vi, ja – ili kako svoje dijete učite da reagira kad vidi smeće ili neki nered u okolici Vaše stambene zgrade ili gradu ili ulici?
Čiji je to problem? Shvaćate li poantu tzv. utopijskog društva?

Upravo to je srž krize današnjeg svijeta. Nitko ni za što nije odogovaran. Uvijek je onaj drugi kriv, ne ja. Zašto?
Zato što nitko od nas ne vjeruje u ovu zajednicu, bilo da je grad, država ili globalna civilizacija.

Najveća ironija od svega jest što nas je moderno konzumentsko društvo uvjerilo kako je to OK i da je uvijek bilo tako te da samo budale preuzimaju odgovornost.
Da, pametni danas teže imatu zlatne kreditne kartice i što prije pobjeći u skupocjen automobil kako se ne bi spotakli o kakvog prosjaka koji eto nije shvatio kako treba živjeti.

Svaki oblik zajednice koji se uspostavi na ovim principima je prirodno izbalansiran i ne zahtijeva nikakve kontrolne organe. Ljudi su slobodna bića i vođeni kroz gornja 4 principa sami, a ne pod nečijom kontrolom i prisilom, stvaraju funkcionalnu zajednicu.
Na isti način zajednica se razvrgava ako je nije moguće održati na tim principima.

Tko tu koga treba kontrolirati? A tko će onda njih kontrolirati?
To pitanje promašuje bit. Onog trenutka kada članovi zajednice izgube ovim redom ili nešto od toga:
1. vjeru u ideal
2. vjeru u druge članove zajednice
3. poštovanje prema drugim članovima
4. ili odgovornost za inicijativu
;tada ta zajednica ionako već odumire i raspada se.

Da, znam, to zvuči demagoški i lakonski, utopijski no to je tako.
Zamislite grupu prijatelja koji se sastaju redovito na piću. Je li normalno da imenuju jednog od njih kao kontrolora kada je tko platio piće. I dodatno još nekoga da kontrolira tu osobu. To je smješno zar ne?
Ovdje na Balkanu je veliki jaz između poimanja društva, druženja, zajednice i države. Potonja je uvijek neprijateljsko i strano neprirodno tijelo. Naravno to ima svoje povijesne razloge. Jedan Francuz, Njemac, Amerikanac su ponosni na svoju državu i nerijetko znaju biti odgovorni članovi te države. Za njih je ona privatljiv i prirodan evolucijski društveni oblik.
I to je zaista istina što nam pokazuje primjer antičke Grčke i njihovi gradovi-države.

Vjerojatno ste čuli no za one koji ne znaju na sjeveru Italije uspješno egzistira politički samostalna zajednica od 1000-ak ljudi koja pokušava živjeti neke od 4 principa koja sam naveo. Radi se “Damanhuru”.
Ovdje možete malo pročitati o njima.

http://www.damanhur.org/