Ponekad se događa da čovjek može navesti točan trenutak u kojem mu se život nepovratno promijenio. Cleveu Backsteru to se dogodilo rano ujutro 2. veljače 1966., u 13. minuti i 55. sekundi po vremenu na traci poligrafa na kojem je radio. Backster, jedan od svjetski poznatih stručnjaka za poligraf i tvorac Backsterovog zonskog usporednog testa (standarda kojim se ispitivači u cijelom svijetu služe kod detekcije laži), zaprijetio je fizičkom integritetu subjekta, pokušavajući ga potaknuti na odgovor. Subjekt je elektrokemijski odgovorio na njegovu prijetnju. Radilo se o biljci.

Od tog je dana Cleve Backster izveo na stotine pokusa koji su pokazali da biljke reagiraju na naše emocije i namjere, kao što to čine i otkinuti ili zgnječeni listovi, jaja (oplođena i neoplođena), jogurt, bris nepca neke osobe, sperma, i tako dalje. Otkrio je da kada se oralni leukociti (bijela krvna zrnca uzeta iz ljudskih usta) stave u epruvetu i dalje elektrokemijski reagiraju na emocionalna stanja donora, čak i kada ta osoba ode iz sobe, napusti zgradu ili državu.

Želio sam razgovarati s Cleveom Backsterom još otkako sam kao dječak prvi put čitao o njegovom radu. Rasplamsao je moju maštu i ne

bi bilo pretjerano reći da su njegova opažanja od 2. veljače 1966. osim njegovog promijenila i moj život. Potvrdio je jedno moje uvjerenje koje me prati još od djetinjstva, a to uvjerenje kasnije čak ni diploma iz fizike nije uspjela iskorijeniti - uvjerenje da je svijet živ i da osjeća.

Usprkos tome, kad sam krenuo k njemu na razgovor nisam dopustio vlastitom entuzijazmu da potisne skepticizam. Bio sam uzbuđen, ali i sumnjičav dok je on stavljao jogurt u epruvetu. Pričvrstio je epruvetu na mjesto, gurnuo u nju dvije sterilizirane zlatne elektrode i pokrenuo traku za bilježenje reakcija. Počeli smo razgovarati. Pero se pomicalo gore-dolje, i učinilo mi se da se trznulo upravo kad sam se spremao izreći neslaganje s nečim što je on rekao. Ali, nisam mogao biti siguran. Kad nešto primijetimo, kako možemo biti sigurni je li to stvarno ili to vidimo zato što žarko želimo vjerovati?

Cleve je napustio prostoriju i otišao obaviti neke poslove u zgradi. Pokušao sam u sebi potaknuti bijes, razmišljajući o sječama šuma i političarima koji ih legaliziraju, razmišljajući o zlostavljanoj djeci i njihovim zlostavljačima. Linija koja je prikazivala elektrokemijski odgovor jogurta ostala je savršeno ravna. Ili se lažne emocije ne računaju, ili se radi o prijevari – ili je negdje drugdje ležala greška. Možda nisam bio zanimljiv jogurtu.

Izgubivši zanimanje, počeo sam šetati po laboratoriju. Pogled mi je pao na kalendar, a kad sam ga malo pažljivije promotrio, vidio sam da se radi o reklami za UPS. Osjetio sam iznenadnu navalu bijesa zbog sveprisutnosti reklama, i u tom sam trenutku shvatio: «Moj Bože, što je to bilo? Spontana emocija!» Otrčao sam do grafikona i ugledao oštar šiljak koji je odgovarao trenutku kad sam ugledao kalendar. Nakon toga – opet ravna crta. I dalje ravna crta. I dalje. Opet sam počeo šetati po laboratoriju, i opet sam ugledao nešto što mi je pobudilo emocije. Bio je to poster s mapom ljudskog genoma. Pomislio sam na Projekt raznolikosti ljudskog genoma, monumentalno istraživanje koje su mnogi tradicionalisti i njihovi saveznici mrzili zbog njegovih genocidnih implikacija. Uslijedila je još jedna navala bijesa, još jedna trka do grafikona, i još jedan šiljak na grafu od prije par trenutaka. Takvi su trenuci revolucionarnih uvida.

S Cleveom Backsterom razgovarao sam 31 godinu i 22 dana nakon njegovog izvornog opažanja u San Diegu, koji se nalazi na suprotnoj strani kontinenta od ureda na Times Squareu u New Yorku, gdje je nekad živio i radio.

Derrick Jensen (DJ): Siguran sam da ste ovu priču ispričali već milijun puta, ali možete li nam opet reći kako ste prvi put primijetili reakciju jedne biljke?
Cleve Backster (CB): Prvo opažanje dogodilo se 2. veljače 1966., s dracenom koju sam imao u svom uredu u Manhattanu. Nisam se previše zanimao za biljke, ali u jednoj cvjećarnici u prizemlju zgrade u kojoj sam radio bila je u tijeku rasprodaja zbog zatvaranja pa je tajnica kupila nekoliko jeftinih biljaka za ured. Jedna od tih biljaka bio je fikus, a druga ta dracena. Zalijevao sam biljke do punog zasićenja – stavio sam ih pod slavinu i pustio vodu da curi dok potpuno ne natopi zemlju – i zanimalo me koliko će vremena trebati da vlaga stigne do vrha biljaka. Posebno me zanimala dracena, jer se voda trebala popeti kroz dugu stabljiku i potom do kraja onih dugih listova. Pomislio sam da kada bih na kraj lista stavio nešto za mjerenje otpora – elektrode priključene na poligraf radi mjerenja galvanske reakcije kože, a njih smo imali posvuda jer smo održavali tečaj – na papiru bi trebao ostati zabilježen pad otpora kad vlaga stigne između elektroda.

I to je ta priča, barem ona službena. Nisam siguran da nije postojao još neki, dublji razlog. Možda me netko na drugoj razini svijesti gurkao da to napravim. Ali znatiželja u vezi sa zalijevanjem poslužila je kao razumno objašnjenje zašto sam to učinio.

Nakon toga sam na grafikonu primijetio nešto što je podsjećalo na ljudsku reakciju na poligrafu. Drugim riječima, tragovi pera nisu prikazivali ono što bih očekivao od vode koja prodire u list, nego nešto što bih očekivao od čovjeka koji se podvrgnuo testu na detektoru laži. Princip rada detektora laži je taj da ljudi, kada opaze prijetnju po svoju dobrobit, fiziološki reagiraju na predvidljive načine. Kad biste koristili poligraf u sklopu istraživanja ubojstva, mogli biste upitati osumnjičenog: «Jeste li vi ispalili metak koji je bio fatalan za tu i tu osobu?» Ako je odgovor potvrdan, osumnjičeni će se uplašiti da ga ne uhvate u laži, a elektrode na njegovoj koži ulovit će reakciju na taj strah.

Tako sam počeo razmišljati o tome na koji bih način mogao zaprijetiti dobrobiti ove biljke. Pokušao sam gurnuti susjedni list u šalicu vruće kave. Biljka je, ako je uopće nešto pokazala, pokazala reakciju koju tumačim kao dosadu: samo je nastavila s padajućim trendom. Ali tada, u 13 minuta i 55 sekundi po vremenu na grafikonu, na um mi je pala slika spaljivanja lista koji sam testirao. Ništa nisam izustio, nisam dirao biljku i nisam dirao opremu. Jedini novi element koji je mogao izazvati podražaj biljke bila je mentalna slika. Pa ipak, biljka je podivljala. Pero je poskočilo do ruba trake.

Otišao sam u susjedni ured po šibice koje su bile na stolu moje tajnice, upalio jednu, i napravio nekoliko opreznih koraka prema susjednom listu. Međutim, shvatio sam da već gledam tako snažnu reakciju da dodatna promjena ionako neće biti vidljiva. Zato sam pokušao s drugim pristupom: uklonio sam prijetnju tako što sam vratio šibice na stol svoje tajnice. Biljka se istoga trenutka smirila.

Odmah sam shvatio da se događa nešto značajno. Nije bilo alternativnih objašnjenja. Nitko osim mene nije bio u zgradi, nikoga nije bilo u laboratoriju, a ja nisam napravio ništa što bi moglo pružiti neko mehanicističko objašnjenje. Od tog trenutka moja svijest više nije bila ista. Cijeli svoj misaoni proces, cijeli sustav svojih prioriteta posvetio se proučavanju toga fenomena.

Pokusi s usklađivanjem

CB: Nakon tog prvog opažanja razgovarao sam sa znanstvenicima iz raznih područja, pokušavajući od njih, u okviru njihove struke, dobiti objašnjenje za ono što se događalo. Bila je to za njih potpuna nepoznanica. Zato sam počeo smišljati pokus kojim bih dublje istražio ono što sam uskoro nazvao «primarnom percepcijom».

DJ: Primarna percepcija?

CB: Pojavu kojoj sam bio svjedok nisam mogao nazvati vanosjetilnom percepcijom zato što biljke nemaju čak ni veći dio od prvih pet osjetila. Izgledalo je da se percepcija kod biljaka odvija na znatno osnovnijoj, primarnoj, razini. Odatle taj naziv. U svakom slučaju, nastao je pokus u kojem sam uredio da se morski račići automatski ubacuju u kipuću vodu u nasumičnim intervalima, dok se bilježila reakcija biljke na drugom kraju laboratorija.

DJ: Kako ste znali je li biljka reagirala na smrt račića ili možda na vaše emocije?

CB: Izuzetno je teško eliminirati međusobnu povezanost ispitivača i testirane biljke. Čak i najkraća povezanost s biljkama – svega nekoliko sati – dovoljna je da se one emocionalno usklade s vama. Nakon toga, iako ste potpuno automatizirali pokus i otišli iz laboratorija, premda ste vremenski prekidač podesili na nasumične intervale čime ste osigurali da nećete znati kada je pokus započeo, biljke će i dalje ostati usklađene s vama, kuda god vi otišli.

U početku smo moj suradnik i ja odlazili u jedan bar u susjednom bloku, i nakon nekog vremena počeli smo sumnjati da biljke uopće ne reagiraju na smrt račića, nego na uspone i padove razine uzbuđenja u našim razgovorima.

Naposljetku smo uspjeli pronaći način da to izbjegnemo. Netko drugi kupio bi biljke i ostavio ih u dijelu zgrade gdje bismo rijetko odlazili. Na dan pokusa otišli smo po biljke, odnijeli ih u laboratorij, priključili i otišli. To je značilo da su biljke bile u stranom okolišu, pritiskale su ih elektrode, kroz listove im je prolazila blaga struja, i bile su napuštene. Kako nisu bile usklađene ni s nama ni s bilo kim drugim, počele su se «osvrtati» za bilo čime što bi ih upoznalo s okolišem. Tada, i isključivo tada, biljke su reagirale na nešto tako suptilno kao što je smrt račića.

DJ: Da li se biljke s vremenom emocionalno usklađuju samo s ljudima, ili se usklađuju i s drugim bićima iz njihove okoline?

CB: Odgovorit ću vam jednim primjerom. Često priključim biljku i odem svojim poslom, a onda promatram što utječe na njene reakcije. Jednog dana u New Yorku kuhao sam kavu. Uređaj za kavu koji smo imali u laboratoriju bio je procjedni, na kojem se voda zakuha u lončiću i ulije, i kava polako kaplje. Obično nismo praznili lončić, nego bismo samo dolijevali vodu. Međutim, tog dana mi je lončić trebao za nešto drugo, pa sam vruću vodu izlio u sudoper. Praćena biljka na to je intenzivno reagirala. Ispostavilo se da ukoliko dugo vremena u sudoper ne bacate kemikalije ili vruću vodu, u cijevima se počne stvarati prava mala džungla. Pod mikroskopom izgleda gotovo podjednako zastrašujuće kao scena u baru iz Zvjezdanih ratova. Dakle, biljka je reagirala na smrt tih mikroba.

Zapanjilo me da sposobnost percepcije seže do razine bakterija. Jedan uzorak jogurta, na primjer, primijetit će ako hranite drugog. Otprilike nešto kao: «Onaj tamo dobiva hranu. A gdje je moja?» To se prilično često događa. Ili ako uzmete dva uzorka jogurta, pri čemu na jednog stavite elektrode a u drugog ubacite antibiotik, jogurt s elektrodama će pokazati jaku reakciju na smrt drugog jogurta. Čak ni ne moraju biti od iste vrste bakterija.

Prva sijamska mačka koju sam imao nije htjela jesti ništa osim piletine. Supruga moga suradnika pripremila bi pile i poslala ga u laboratorij. Ja bih ga stavio u hladnjak i svakog bih dana otkinuo komadić da nahranim mačku. Do trenutka kad bih dovršio pile, meso bi već bilo prilično staro, i na njemu bi se počele razmnožavati bakterije. Jednog dana imao sam jogurt spojen na elektrode, i kad sam izvadio piletinu iz hladnjaka kako bih otkinuo komad mesa, jogurt je reagirao. Zatim sam stavio piletinu pod svjetiljku da se zagrije na sobnu temperaturu...

DJ: Očigledno mazite svoju mačku...

CB: Ne želim da mačka jede hladnu piletinu! U svakom slučaju, kad je toplina pogodila bakterije, jogurt je snažno reagirao.

DJ: Kako znate da vi niste utjecali na to?

CB: U to sam vrijeme prolazio kroz fazu u kojoj sam stalno koristio prekidače. Dao sam ih postaviti po cijelom laboratoriju. Kad god bih nešto napravio, stisnuo bih prekidač koji bi unio oznaku na udaljeni grafikon. Tako sam kasnije mogao uspoređivati reakcije jogurta, kojih u to vrijeme ne bih bio svjestan, s bilo čime što se događalo u laboratoriju. I još jednom, kad sam okrenuo piletinu na drugu stranu, dobio sam jaku reakciju jogurta.

DJ: I još jednom kad je mačka počela jesti piletinu?

CB: Zanimljivo, ali čini se da bakterije imaju obrambeni mehanizam, takav da kad im zaprijeti opasnost ulaze u stanje vrlo slično šoku. Moglo bi se reći da padnu u nesvijest. I mnoge biljke čine isto. Ukoliko ih dovoljno dugo gnjavite postat će neosjetljive, gotovo kao ravna crta. Izgleda da se to dogodilo s bakterijama, jer čim su neprijateljske bakterije ušle u probavni sustav mačke, signal je nestao. Otada nadalje crta je bila ravna.

DJ: Dr. Livingstona, onog iz slavne rečenice «Dr. Livingston, pretpostavljam», jednom je napao i mrcvario lav. Kasnije je izjavio da za vrijeme napada nije osjećao bol, nego je bio u stanju blažene obamrlosti. Rekao je da se mogao bez problema prepustiti lavu.

CB: Jednom prilikom bio sam u avionu i pri ruci sam imao mali baterijski mjerač galvanske reakcije na koji sam mogao priključiti elektrode. Sjedio sam do prolaza, i još uvijek se sjećam jadnog čovjeka kraj prozora koji je sjedio stegnut sigurnosnim pojasom. Kad su stjuardese počele servirati ručak, izvadio sam mjerač i rekao mu: «Želite li vidjeti nešto zanimljivo?» Stavio sam komad salate između elektroda, i kad su ljudi počeli jesti svoje salate uhvatili smo reakciju koja je prestala kad su listovi pali u šok. Zatim sam rekao: «Čekajte da vidite što će se dogoditi kad odnesu poslužavnike». Kad su stjuardese odnijele naše obroke, salati se opet povratila sposobnost reagiranja. Bit je u tome da je salata ušla u obrambeno stanje kako ne bi trpjela. Kad je opasnost prošla, sposobnost reagiranja se vratila. Vjerujem da je nestanak električne energije na staničnoj razini povezan sa stanjem šoka u koji i ljudi ulaze tijekom ekstremnih trauma.

DJ: Biljke, bakterije, listovi salate...

CB: I jaja. Neko sam vrijeme u New Yorku imao dobermana pinča i svakog sam mu dana davao jedno jaje. Jednog dana imao sam biljku spojenu na veliki mjerač koji se obično koristi za prikazivanje galvanske reakcije kože. To znači da sam umjesto ispisivanja kilometara grafikona na papirnoj traci, što može postati prilično skupo, bilo koju veću promjenu u reagiranju mogao vidjeti na tom mjeraču. U tom trenutku hranio sam psa, i kad sam razbio jaje, mjerač je poludio. Pomislio sam: «Kakva veza postoji između razbijanja jajeta i biljke koja se uznemirila u drugoj sobi?» To je bio poticaj za stotine sati praćenja jaja. Bila ona oplođena ili neoplođena, svejedno je; to su ipak žive stanice i biljke opažaju kad je taj kontinuitet prekinut. I jaja, također, imaju isti obrambeni mehanizam. Ako im zaprijetite, njihove reakcije prema vama postat će ravne. Zatim, ako pričekate otprilike 20 minuta, reakcije će se vratiti.


www.svjetlost-online.com