Rezultati s ljudskim stanicama

CB: Nakon rada s biljkama, bakterijama i jajima, počeo sam se pitati kako će reagirati životinje. Dakako, nemoguće je držati psa ili mačku na jednom mjestu dovoljno dugo da se obavi neko smisleno promatranje. Zato sam koristio bris s ljudskog nepca. Međutim, uspijevao sam dobiti samo kratka očitanja što je nedovoljno dugo da bih mogao izvući zaključke. Tada sam pomislio da bih mogao pokušati sa spermom koja je idealna ljudska stanica jer je u stanju dugo preživjeti izvan tijela i zasigurno ju nije teško nabaviti.

U ovom promatranju uzorak donora stavljen je u epruvetu s elektrodama, a donor je bio nekoliko soba udaljen od sperme. Tada je donor udahnuo amil nitrat – onaj «poppers» o kojem pričaju mladi ljudi – koji bi kad se uzima na konvencionalan način trebao širiti krvne žile i sprečavati kap. Samo otvaranje amil nitrata uzrokovalo je jaku reakciju u spermi, a kad ga je donor udahnuo, sperma je podivljala.

Vidio sam, dakle, jednostanične organizme na ljudskoj razini – spermu – koji su reagirali na osjećaje donora, čak i kada više nisu bili u istoj prostoriji s donorom. Međutim, nije bilo moguće nastaviti s tim istraživanjem. To bi bilo znanstveno opravdano, ali politički glupo. Predani skeptici nedvojbeno bi me ismijavali, pitali bi me gdje je moj masturbatorij, i takve stvari.

Zatim sam na jednom skupu u Houstonu upoznao jednog istraživača stomatologa koji je bio usavršio metodu uzimanja bijelih krvnih zrnaca iz usta donora. To je bilo izvrsno. Bilo je politički dopustivo, jednostavno za izvođenje, i nije zahtijevalo liječnički nadzor koji bi bio nužan kod ekstrakcije bijelih krvnih zrnaca izravno iz krvi.

Nakon što smo riješili taj problem, počeo sam snimati pokuse s podijeljenom slikom, na način da bih na donjem dijelu ekrana prikazivao dijagram s očitanjem aktivnosti donora. Otkrili smo da osoba može biti udaljena 10 blokova, ili čak 30 kilometara, a da ipak dođe do reakcije.

DJ: Kako ste obavljali praćenja na daljinu?

CB: Uzeli bismo uzorke bijelih krvnih zrnaca, a ljude bismo poslali kući da gledaju televiziju. Unaprijed bih odabrao program koji će kod njih izazvati emocionalni odgovor: na primjer, dokumentarnu emisiju u kojoj veteran iz Pearl Harbora govori o neprijateljskim zračnim napadima na zapadnom Pacifiku, a potom bih snimao i program i reakcije njihovih stanica. Otkrili smo da stanice izvan tijela i dalje reagiraju na emocije koje proživljavamo, čak i ako smo kilometrima udaljeni.

Najveća udaljenost na kojoj smo vršili testiranje bila je 480 kilometara. Brian O'Leary, koji je napisao Exploring Inner and Outer Space, ostavio je svoje leukocite ovdje u San Diegu, a zatim je odletio kući u Phoenix. Putem je pozorno pratio razne stvari koje su ga ometale, pažljivo zapisujući kada se što dogodilo. Korelacija se održala usprkos udaljenosti.

DJ: Implikacije svega toga su...

CB: Da, zapanjujuće. Imamo dvije različite vrste bakterije koje su međusobno jako usklađene. Imamo biljke koje reagiraju na naše namjere. Imamo biljke koje reagiraju na smrt drugih bića. Sav moj rad, koji se sastoji od ladica punih ovakvih vrlo kvalitetnih neempirijskih dokaza, bezbroj je puta pokazao da su ova stvorenja – bakterije, biljke i tako dalje – sva fantastično usklađena jedno s drugim.

Međutim, kada dođemo do čovjeka, ta se sposobnost gubi. Na jednom promatranju nakon predavanja koje sam održao na Sveučilištu Yale postdiplomci su nadzirali biljku i istovremeno gnjavili pauka, stavili bi dlanove oko njega i branili mu da pobjegne. Kad bi podigli ruke, opazili bi reakciju na promatranom listu trenutak prije nego što bi pauk počeo bježati, očigledno točno u trenutku kad bi donio odluku. To je tip visoko kvalitetnih opažanja kakva sam često viđao.

I ljudske stanice imaju ovu sposobnost primarne percepcije, ali se ona na neki način gubi; kod ljudi ona, iz nekog razloga, ne dopire do površine svijesti. To nas primorava da se zapitamo da li smo izgubili tu sposobnost, i da li smo ikada imali taj dar.

Došao sam do zaključka da kada se čovjek dovoljno duhovno razvije da može koristiti ove druge percepcije, on će postati na pravi način emocionalno usklađen. Sve dotad, moglo bi biti bolje ne biti usklađen, zbog štete koju uzrokujemo pogrešnim tumačenjem primljenih informacija.

Ponekad smo skloni tome da sebe vidimo kao najrazvijeniji oblik života na Planetu. Vrlo smo uspješni u intelektualnim pothvatima. Ali, možda to i nije najvažniji kriterij za prosudbu. Možda postoje druga bića koja su duhovno razvijenija. Osim toga, nije nemoguće da se približavamo vremenu u kojem ćemo moći na siguran način proširiti svoju percepciju. Mislim da sve više ljudi radi na ovim dosad marginaliziranim poljima istraživanja.

Na primjer, jeste li čuli za rad Ruperta Sheldrakea s psima? Vremenski podešenim kamerama snimao bi psa kod kuće i s njim povezanog čovjeka na poslu. Otkrio je da čak i kod ljudi koji svakog dana dolaze s posla u različito vrijeme, u trenutku kad čovjek ode s posla pas krene prema vratima.

Reakcije znanstvenika glavne struje

DJ: Kako je znanstvena zajednica primila vaš rad?

CB: Osim nekih znanstvenika s margine, poput Ruperta Sheldrakea, moj rad je u početku primljen s podsmijehom, zatim s neprijateljstvom, a u zadnje vrijeme uglavnom je praćen šutnjom.

Isprva su primarnu percepciju nazivali «Backsterov učinak», možda u nadi da će ismijati ova zapažanja nazvavši ih po tom čudaku koji tvrdi da vidi stvari koje su promakle konvencionalnoj znanosti. Ime se zadržalo, a budući da se primarna percepcija ne može odbaciti, to više nije posprdan naziv.

Dok su znanstvenici ismijavali moj rad, popularni tisak ga je istovremeno vrlo pažljivo pratio, desecima članaka i u mnogim knjigama, kao što je Tajni život biljaka. Nikada nisam tražio da se napiše bilo kakav članak, i nikada nisam imao materijalne koristi od ovog rada. Ljudi su uvijek dolazili k meni i tražili dodatne informacije.

U svakom slučaju, botaničari su se prilično uznemirili. Htjeli su do kraja ispitati tu «besmislicu s biljkama», i namjeravali su riješiti to pitanje 1975. na sastanku Američkog udruženja za napredak znanosti u New Yorku. Arthur Galston, poznati botaničar sa Sveučilišta Yale, okupio je izabranu grupu znanstvenika kako bi, po mom mišljenju, pokušali neutralizirati ovaj rad. To je tipičan odgovor znanstvene zajednice - «uspoređivanje mišljenja» - o kontroverznim teorijama. Godinu dana ranije u Chicagu usredotočili su se na Immanuela Velikovskog koji je napisao knjigu Worlds in Collision. Već sam bio naučio da se u takvim situacijama ne može pobijediti, može se samo preživjeti. I ja sam u tome uspio.

Oni su sada došli do točke u kojoj ne mogu opovrgnuti moja istraživanja, i stoga je njihova strategija da me jednostavno ignoriraju, u nadi se da ću nestati. Dakako, ni to nije djelotvorno.

DJ: Koja je njihova glavna kritika?

CB: Najveći problem, ujedno i najveći problem u istraživanju svijesti općenito, predstavlja ponovljivost. Događaji kojima sam svjedočio moraju biti spontani. Ukoliko ste unaprijed o njima razmišljali, već ste ih promijenili. Sve se svodi na jednu vrlo jednostavnu stvar: ponovljivost i spontanost ne idu jedno s drugim, i sve dok članovi znanstvene zajednice budu prenaglašavali taj aspekt znanstvene metodologije, neće daleko dogurati u istraživanju svijesti. U to sam siguran. To je upravo ono što već godinama koči napredak.

Kao i kod mojih prvih zapažanja iz 1966. nije važna samo spontanost, nego i namjera. Ne možete se pretvarati, jer se u tom slučaju jednostavno neće dogoditi. Kažete li da ćete zapaliti list na biljci a to ne mislite, ništa se neće dogoditi. Zato se ne možete pretvarati kada prijetite «dobrobiti» biljke, niti možete planirati kada radite na ponovljivosti.

Mladi ljudi znaju da spontanost i ponovljivost ne idu zajedno. Stalno mi se iz raznih dijelova zemlje javljaju ljudi koji žele znati što moraju napraviti kako bi izazvali reakciju biljke. Odgovaram im: «Nemojte raditi ništa. Idite za svojim poslom; radite bilješke kako biste kasnije mogli utvrditi što ste radili u određeno vrijeme, a zatim to prenesite na vaš grafikon praćenja promjena. No, nemojte ništa planirati, inače pokus neće uspjeti.». Ljudi koji tako postupe često otkriju vlastiti ekvivalent mojih početnih zapažanja, i često osvoje prvu nagradu na znanstvenim izložbama i slično. Kasnije, međutim, dođu na fakultet gdje im kažu da ono što su doživjeli nije važno.

Nekoliko je znanstvenika pokušalo ponoviti moj pokus s račićima, ali svi su ti pokušaji bili metodički neispravni. Kad su čuli da moraju automatizirati eksperiment, samo su otišli s druge strane zida, odakle su preko kamera promatrali što se događa.

Očito je da nisu odvojili svoju svijest od pokusa. Vrlo je lako doživjeti neuspjeh u tom eksperimentu, a budimo iskreni, neki od znanstvenika koji su ga pokušali ponoviti osjetili su olakšanje kad nisu uspjeli, jer bi uspjeh značio ići protiv korpusa znanstvenog znanja.
Na kraju sam jednostavno odustao od pokušaja borbe sa znanstvenicima jer sam znao da čak i ako pokus ne uspije, ljudi koji ga pokušavaju izvesti ipak će vidjeti stvari koje će promijeniti njihovu svijest. To znači da nikad više neće biti isti.
Danas mi dolaze ljudi koji prije 20 godina ne bi rekli ništa. Često mi znaju reći: «Mislim da vam sada mogu slobodno reći da ste mi stvarno promijenili život onim što ste radili 1970-ih.». To su znanstvenici koji su u ono vrijeme osjećali da ne smiju ići protiv struje zbog straha da bi to dovelo u pitanje njihov kredibilitet, a time i tražena sredstva.

Biosignaliziranje na kvantnoj razini

DJ: Naglasak na ponovljivosti kao da nije u skladu sa životom budući da je sam život neponovljiv. A to je vrlo važno naglasiti, jer kako je istaknuo Francis Bacon, ponovljivost je nerazdvojivo povezana s kontrolom. A kontrola je u biti ono što je zapadnoj znanosti najvažnije - ili zaboravite zapadnu znanost; na kontroli se temelji cijela zapadna kultura. Odustati od predvidljivosti za znanstvenike bi značilo odustati od kontrole, a to znači da bi morali odustati od zapadne kulture, što znači da se to neće dogoditi sve dok civilizacija ne kolabira pod teretom vlastitih ekoloških ekscesa.

No, dobro. Suočeni smo s nekoliko mogućnosti. Možemo vjerovati da vi lažete,
te da lažu i svi oni koji tvrde da su ovo doživjeli. Možemo vjerovati da je to što govorite istina, i da cijela ideja o ponovljivosti – a time, u biti, i smjer cijele znanstvene metode – mora biti preformulirana, kao i cjelokupno poimanje svijesti, komunikacije, percepcije, itd. Možemo također vjerovati da ste u zabludi. Postoji li mogućnost da ste previdjeli neke strogo kartezijanske, baconovske i mehanističke odgovore na svoja opažanja? Negdje sam pročitao da je odgovor jednog znanstvenika na vaš rad bio da u vašem detektoru laži sigurno ima «otkačenih» žica.

CB: Tijekom 31 godine rada, pronašao sam sve svoje otkačene žice. Ne, ne vidim nikakvo mehanističko rješenje. Neki parapsiholozi vjeruju da sam usavršio vještinu psihokineze i da pomičem pero svojim umom – što bi samo po sebi bilo prilično dobar trik – ali to ne uzima u obzir činjenicu da sam automatizirao i randomizirao mnoge pokuse do mjere da nisam bio svjestan onoga što se događalo sve dok kasnije ne bih pregledao grafikone i videozapise.

Konvencionalna objašnjenja prilično su 'potrošena'. Statički elektricitet jedno je od predloženih objašnjenja. To je bilo objavljeno u časopisu Harper's. Ako skačete po sobi i onda dotaknete biljku dobit ćete reakciju. Međutim, razumije se da ja rijetko dodirujem biljku za vrijeme promatranja – i u svakom slučaju, taj bi odgovor bio potpuno drukčiji.

DJ: Dakle, što je signal koji hvata biljka?

CB: Ne znam. Ne vjerujem da se signal, bez obzira o čemu se radi, raspršuje s udaljenošću, što bi bio slučaj da je riječ o elektromagnetskoj pojavi. Znao sam priključiti biljku i otići u šetnju sa satom namještenim na slučajno uključivanje alarma. Kad bi alarm odzvonio, vratio bih se kući. Biljke su uvijek reagirale u trenutku kad bih se okrenuo, bez obzira na udaljenost. A signal iz Phoenixa je bio jednako jak kao da je Brian O'Leary bio u susjednoj sobi. Mogu slobodno reći da udaljenost ne poništava signal.

Osim toga, pokušali smo prigušiti signal korištenjem spremnika obloženih olovom i drugim materijalima, ali smo otkrili da ga ne možemo prigušiti. To me navodi na pomisao da signal ustvari ne ide s jednog mjesta na drugo, nego se manifestira na različitim mjestima, ne mora putovati kako bi bio tamo.

Ovo je povezano s mojim mišljenjem o vremenu prijenosa. Po meni, signalu nije potrebno nikakvo vrijeme da prijeđe put. Ne postoji način da to provjerimo na zemaljskim udaljenostima, jer kad bi signali bili elektromagnetske prirode putovali bi brzinom svjetlosti; biološko usporavanje potroši više od djelića sekunde koji bi signalu bio potreban za put. Jedini način da to testiramo bio bi u svemiru.

U tom uvjerenju – da signal nije ovisan ni o vremenu ni o udaljenosti – podržavaju me neki kvantni fizičari. Postoji nešto što se zove Bellov teorem koji kaže da kada atom na nekoj udaljenoj lokaciji promijeni svoj spin, promatrani atom će se također istovremeno promijeniti.

Sve nas ovo, naravno, nepogrješivo smješta na područje metafizičkog, duhovnog. Razmislite o molitvi ili meditaciji. Kad biste se pomolili Bogu, a da je Bog negdje na suprotnoj strani galaktike i vaše molitve putuju brzinom svjetlosti, vaše kosti bi se odavno pretvorile u prah prije negoli bi Bog odgovorio. Ali kad bi Bog, kako ga god vi definirali, bio svugdje, molitva ne bi trebala putovati.

DJ: Oprostite, ako sam pomalo spor. Pokušajmo biti doista konkretni. Imate sliku zapaljene biljke...

CB: Sliku, tako je. Ne riječi.

DJ: A udaljenost nije važna. Što se onda točno događa u tom trenutku? Kako biljka reagira?

CB: Ne tvrdim da znam odgovor. U stvari, velik dio zasluga za to što sam još uvijek aktivan na ovom polju – što nisam bio neutraliziran – pripisujem tome što nisam iznosio nikakve tvrdnje s tim u vezi. Drugim riječima, kad bih dao neko manjkavo objašnjenje, ne bi bilo važno koliko podataka imam ili koliko sam kvalitetnih opažanja napravio; tvrdolinijaška znanstvena zajednica iskoristila bi krivo objašnjenje kako bi obezvrijedila moje podatke i opažanja. Zato sam uvijek govorio da ne znam na koji se način to događa. Ja sam eksperimentator. Nisam teoretičar.

Redefiniranje svijesti

DJ: Još uvijek sam zbunjen. Što je, dakle, svijest? Čini mi se da sposobnost biljaka da registriraju namjeru ukazuje na potrebu za korjenitom promjenom definicije svijesti.

CB: Želite reći da bi to naškodilo poimanju svijesti kao nečega karakterističnog za ljude?

DJ: Ili druge, takozvane, više životinje. Budući da biljke nemaju mozak, one, po zapadnom shvaćanju, ne mogu imati svijest.

CB: Na katu iznad nas imam knjigu koja govori o svijesti atoma. Mislim da zapadna znanost preuveličava ulogu mozga u svijesti. Svijest bi mogla postojati na potpuno drugoj razini – na eteričnoj razini, na primjer. Napravljena su neka vrlo dobra istraživanja opažanja na daljinu; to jest, opisivanja stanja na udaljenim lokacijama. Druga dobra istraživanja rađena su s preživljavanjem nakon tjelesne smrti. Sva ona ukazuju na to da svijest ne mora nužno biti povezana sa sivom tvari. To je još jedna luđačka košulja koje se moramo osloboditi. Mozak bi mogao imati neke veze s pamćenjem, ali postoje jake indicije da velik dio pamćenja nije pohranjen u mozgu.

DJ: Ideja o staničnoj ili barem tjelesnoj memoriji poznata je svakom sportašu. Kada vježbate, pokušavate izgraditi sjećanja u svojim mišićima.

CB: Moguće je da mozak uopće nije dio tog procesa.

DJ: Na koledžu sam trenirao skok uvis, i znao sam da ću pogriješiti u skoku ukoliko budem svjestan. Morao sam maknuti u stranu vlastiti um. Isto vrijedi i u košarci. Ako je utakmica teška, zadnje što vam treba je da o tome razmišljate. Treba pustiti mišiće da rade svoj posao.

CB: Kad sam izašao iz mornarice, negdje tijekom 1945., osnovao sam u to vrijeme najveću teretanu na Zapadnoj obali. Svi smo shvaćali da je dio našeg rada bio da se koncentriramo na stanice mišića, da tražimo od njih da rastu. To je bila stanična komunikacija s tim mišićima, pitali smo ih što im je potrebno i govorili smo im što želimo.

DJ: Padaju mi na pamet i članci koje sam čitao o naknadnim fiziološkim posljedicama emocionalnih trauma kao što su zlostavljanje djece, silovanje, rat. Mnoga istraživanja pokazuju da se trauma utiskuje u razne dijelove tijela. Žrtva silovanja može kasnije osjećati žarenje u vagini; netko tko je bio zlostavljan kasno navečer mogao bi imati poteškoća sa spavanjem – zbog čisto fizioloških razloga.

CB: Ako se udarim, objasnim tkivima u tom dijelu tijela što se dogodilo. Ne znam koliko je ta filozofija djelotvorna, ali zna boljeti.

DJ: Pokušajmo otići još dalje s tim pojmom svijesti. Jeste li radili i s onim što obično zovemo neživim predmetima?

CB: Raskomadao bih neke stvari i napravio suspenziju u agar-agaru. Dobio bih električne signale, ali ne nužno povezane s bilo čime što se događa u okolini. Za mene su ti električni obrasci presirovi a da bi ih se moglo dešifrirati. No, slutim da svijest dopire puno, puno dublje.

Osim toga, 1987. g. na Sveučilištu Missouri prisustvovao sam programu u sklopu kojeg je održao govor dr. Sidney Fox, tada povezan s Institutom za molekularnu i staničnu evoluciju pri Sveučilištu u Miamiju. Dr. Fox je snimio električne signale bjelančevinastog materijala koji je pokazivao osobine zapanjujuće slične nama poznatoj, živoj stanici. Jednostavnost promatranog materijala i prikazana sposobnost samoorganiziranja po meni ukazuju na mogućnost postojanja biokomunikacijskih sposobnosti na najranijim stupnjevima evolucije života na našem planetu. Ukoliko je to istina, tko ili što je komuniciralo s tim materijalom?

Razumljivo, hipoteza Geja – mišljenje da je Zemlja veliki živući organizam s brojnim ugrađenim mehanizmima ispravljanja – lijepo se u to uklapa. Naš će planet imati zadnju riječ u vezi sa štetom koju mu ljudi nanose. Trpjet će zlostavljanje do određene točke, a onda će malo podrignuti i frknuti, i velikog djela stanovništva više neće biti. Slutim da priroda ima načina da izađe na kraj sa zlostavljanjem. Mislim da nije nategnuto pripisati njenu obrambenu strategiju nekoj vrsti planetarne inteligencije. Planet će to riješiti, možda na ponešto stroži način nego što bismo mi to voljeli. Bilo bi ljepše kad bismo se sami pobrinuli za taj problem, ali...

Reakcije ruskih i istočnih znanstvenika

DJ: Kako je vaš rad primljen u drugim dijelovima svijeta?

CB: Rusi su cijelo vrijeme bili zainteresirani. Sjećam se da su me 1973. zamolili da predsjedam sekcijom za komunikaciju čovjek-biljka-životinja na prvom sastanku Međunarodnog psihotroničkog društva održanog u Pragu kojem je prisustvovao i velik broj ruskih znanstvenika glavne struje – od kojih su neki tvrdili da su došli čak iz Moskve kako bi čuli moje izlaganje i razgovarali sa mnom o pojedinostima. Otkrio sam da su vrlo otvoreni i upućeni – a ne kao ovdje, gdje se mnogi ljudi boje dodirnuti ta područja istraživanja. Po mnogo čemu sam stekao dojam da su u velikoj mjeri skloniji duhovnim konceptima od većine zapadnih znanstvenika. Možda je tome razlog to što je ljude Zapada organizirana religija stjerala u kut.

Mislim da organizirana religija nije napravila baš najbolji posao. Ona bi trebala na smislen način čovjeku objasniti odakle potječe, što radi ovdje i kuda ide, a po mom mišljenju, postigla je neuspjeh u svakom od tih pitanja. Čini mi se da je to dovelo do našeg današnjeg žalosnog stanja u kojem smo suočeni, u zdravstvenoj skrbi na primjer, s ogromnim brojem ljudi koji su umorni od života a boje se smrti. I tako se milijarde dolara troše da bi ih se održalo u tom beznadnom stanju. Oni sigurno nisu sretni, a ipak su tako nepripremljeni za smrt, tako su uplašeni od onoga što će im se dogoditi u procesu umiranja, da im se čini da nemaju kamo pobjeći.

DJ: Na kakav prijem nailazite na indijskom potkontinentu i Dalekom istoku?

CB: Svaki put kad sretnem indijske znanstvenike – budiste ili hinduse – i razgovaramo o onome što radim, umjesto da mi dosađuju, samo kažu: «Zašto vam je toliko trebalo?» Moj se rad vrlo dobro slaže s mnogim konceptima prihvaćenim u hinduizmu i budizmu.

DJ: Čega se to mi Zapadnjaci bojimo?

CB: Možda je pravo pitanje: «Zašto zapadni znanstvenici ne rade više na tome?» Mislim da odgovor leži u sljedećem: ako je ono što ja promatram točno, mnoge teorije na kojima smo izgradili naše živote moraju biti potpuno prerađene. Čuo sam kako biolozi govore: «Ako je Backster u pravu, u nevolji smo». Potreban je određeni karakter i osobnost kako bi se čovjek mogao s time nositi.

Veliko pitanje, koje mislim da bismo trebali postaviti našoj zapadnoj znanstvenoj zajednici, isto je ono koje hinduistički i budistički znanstvenici postavljaju meni: «Zašto vam je toliko trebalo?» Znanstvenici i cjelokupna njihova zajednica općenito se nalaze u nezgodnom položaju; naime, da bi održali naš trenutni način znanstvenog razmišljanja, moraju ignorirati zastrašujuću količinu informacija. A cijelo vrijeme prikupljaju se nove i nove takve informacije. Mislim da ćemo u skoroj budućnosti vidjeti promjenu. Ljudi koji rade na napretku znanosti cijelo se vrijeme sapliću o ovaj biokomunikacijski fenomen; čini se nemogućim, posebno ako se uzme u obzir sofisticiranost modernih instrumenata, da ne primjećuju tako fundamentalnu usklađenost koja se događa svuda oko nas, i neće se zauvijek moći pretvarati da je to zbog «otkačenih žica».

DJ: Kad bi vaš rad sutra postao znanstveno prihvaćen i primijenjen, ne samo od ljudi u praksi nego i u znanstvenoj zajednici, što bi to značilo?

CB: To bi značilo korjenito preispitivanje našeg mjesta u svijetu. Mislim da to već vidimo. Postoje mjesta u kojima osiguravajuća društva plaćaju liječenje alternativnom medicinom. Velik je korak i prihvaćanje Deepaka Chopre koji drži predavanja o istim stvarima o kojima ovdje razgovaramo. Jednom kad je to prihvaćanje započelo – makar i u ograničenoj mjeri – nastavit će hvatati zamah. Meni su sada sedamdeset i tri godine i vjerujem da ću još za svog života vidjeti revoluciju perspektive.

Prošlog prosinca bio sam na skupu u Šri Lanki na kojem su bili ljudi iz Indije, Pakistana, nekoliko stotina njih iz Tajvana, i otprilike jednako toliko iz kopnenog dijela Kine. Svi su se divno slagali i govorili su zajedničkim jezikom alternativne medicine. Skupu je prisustvovao vrlo malen broj američkih znanstvenika, što je žalosno, ali i očekivano. Mi u SAD-u smo suzdržani, ali to neće još dugo potrajati. Ne možemo zauvijek negirati nešto što tako očigledno postoji.

O voditelju intervjua:

Derrick Jensen je autor knjiga A language Older Than Words, The Culture of Make Believe, i mnogih drugih, uključujući i novu Welcome to the Machine: Science, Surveillance, and the Culture of Control. Među mnogim drugim časopisima, piše i za New York Times Magazine, Audubon, Sun Magazine i The Ecologist. O njemu i njegovom radu više možete pročitati na http://www.derrickjensen.org .

Jensenov intervju prvi je put objavljen u Sun Magazineu u srpnju 1997. pod naslovom «The Plants Respond: An Interview with Cleve Backster».

O intervjuiranom:

Cleve Backster je 1965. osnovao Backsterovu istraživačku zakladu kako bi proširio svoj rad s poligrafom koji je započeo kasnih 1940-ih. Od 1966. također intenzivno istražuje biokomunikaciju. Njegov rad predstavljen je u bestselerima Tajni život biljaka Petera Tompkinsa i Christophera Birda,  te The Secret Life of Your Cells Roberta Stonea. Napisao je knjigu Primary Perception: Biocommunication with Plants, Living Foods, and Human Cells.

G. Backster predaje u Backsterovoj školi za otkrivanje laži, i širom svijeta drži predavanja o biokomunikaciji. Predaje na Kalifornijskom institutu za humanističke znanosti i član je savjetodavnog odbora Instituta HeartMath u Boulder Creeku u Coloradu.

Može ga se kontaktirati u Backsterovoj istraživačkoj zakladi (The Backster Research Foundation, Inc.) 861 Sixth Avenue, Suite #403, San Diego, CA 92101, SAD, ili preko web-lokacije http://www.primaryperception.com .

www.svjetlost-online.com