Ovo je priča iz vremana davne povijesti...

U jednoj zemlji vrlo dugo nije pala kiša i ljudi su bili jako uznemireni jer polja nisu rađala i svi su gladovali. Tako su ljudi u krajnjoj tjeskobi došli pred dvor kralja i molili ga da nešto poduzme. Kralj je bio veliki bhakta i otišao je u glavni hram, odao svoje ponizno poštovanje i molio se Gospodinu Krišni: 

“Dragi moj Gospodine, Ti si uzrok svih uzroka i kontrolor svih planeta i polubogova. Molim te pomogni nam, ljudi gladuju u uskoro ćemo početi umirati od gladi. Ne vidim tko bi nam osim Tebe mogao pomoći.“ 

Kralj je potom izašao iz hrama i vratio se u svoju palaču. Te noći glavni je pujari sanjao Gospodina Krišnu i rekao mu da sutra objavi pred svim narodom ovo što će mu reći. I onda mu je Krišna dao upute što da kaže.

Odmah ujutro, pujari je otišao kralju i rekao mu da pozove sve ljude i da se on pojavi osobno jer ima poruku od Krišne koji je odgovorio na kraljevu molitvu.

I kralj i narod su se skupili na glavnom trgu i s nestrpljenjem čekali da pujari prenese Krišninu poruku. Pujari je došao i rekao narodu i kralju:

“Gospodin Krišna mi se jučer ukazao u snu i rekao mi da će zbog kraljeve ponizne molitve dati svima priliku. Gospodin je rekao da je jedan od kraljevih predaka počinio uvredu brahmani i stoga je rezultat te uvrede ova suša u cijelom kraljevstvu. Gospodin Krišna je rekao da će pustiti kišu na kraljevstvo ako bilo tko u cijelom kraljevstu donese pred hram znak svoje vjere u Krišnine riječi. To je sve što mi je Gospodin rekao.“

     

Glas se proširio kraljevstvom poput divljeg požara, ljudi su nahrupili iz svih dijelova kraljevstva i donosili razne poklone. Kralj je osobno nadgledao šro su ljudi donosili. I on je sam donosio razne poklone, ali kiša nije padala. Netko je donio novac, netko je donio zlato, netko je donio prekrasnu odjeću, netko pak ukrase, mirise i najbolju hranu. Tisuće i tisuće ljudi je donosilo znakove svoje vjere u Krišnu i njegove riječi, no kiša i dalje nije padala.

Prošlo je mnogo mjesečevih mijena, ali tko god bi donio poklon i založio ga kao znak svoje vjere, otišao bi posramljen jer kiša ne bi padala. Ljudi su gubili nadu. U selima i gradovima se moglo čuto na ulicama i trgovima samo jedno pitanje:

“Ima li netko vjeru u Krišnu?“

“Ima li netko vjeru u Krišnu?“

No tko god bi došao i donio znak svoje vjere, samo bi još produbio patnju ljudi jer kiša ne bi pala, niti jedna kap.

Veliki brahmane bi dolazili sa svojim znakovima vjere, kiša ne bi pala; bogati trgovci bi dolazili sa svojim znakovima vjere, kiša ne bi pala; vitezovi bi dolazili sa svojim znakovima vjere, kiša ne bi pala; zabavljači bi dolazili sa svojim znakovima vjere, kiša ne bi pala; pjesnici bi dolazili sa svojim znakovima vjere, kiša ne bi pala; prekrasne žene bi dolazile sa svojim znakovima vjere, kiša ne bi pala; unmjetnici, kipari, pa čak i kovači bi dolazili sa svojim znakovima vjere, ali kiša nikao nije padala.

Nakon nekog vremena ljudi su prestali dolaziti. Svi su izgubili vjeru u sebe, a neki i u Krišnu. Godine su prolazile, a kraljevstvo je bilo poput velike životinje na umoru....

Jednog je dana jedan dječak gledao kako se ljudi u velikoj žeđi jedva kreću i pitao je svoga djeda zašto ne pada kiša. Djed mu je ispričao cijelu priču o kralju i strašnom prokletstvu zbog uvrede brahmani i na kraju dodao:

“Ima li netko vjeru u Krišnu?“

Dječak je slušao i rekao:

“Djede, pa to je jednostavno.“

Dječak je trčeči došao ispred hrama i otvorio kišobran. Kiša je istog momenta počela padati..

izvor:VVZ PULA