autor Alexander Clapp,
Mogli bismo barem biti iskreni prema sebi. Šaljemo svoj otpad na drugu stranu planeta ne samo zato što ga proizvodimo previše, već i zato što inzistiramo na okolišu oslobođenom vlastitih materijalnih otisaka.
DeSean McClinton-Holland za The New York Times
U posljednjim godinama Hladnog rata počelo se događati nešto čudno.
Velik dio zapadnog smeća prestao je odlaziti na najbliže odlagalište i umjesto toga počeo prelaziti državne granice i putovati oceanima. Stvari koje su ljudi bacili i o kojima vjerojatno nikada više nisu razmišljali - prljave čašice od jogurta, stare boce Coca-Cole - postale su neki od najraspodijeljenijih predmeta na planetu, koji su obično završili tisućama milja daleko. Bio je to zbunjujući proces, koji je započeo izvozom toksičnog industrijskog otpada. Do kasnih 1980-ih, tisuće tona opasnih kemikalija napustile su Sjedinjene Države i Europu prema gudurama Afrike, plažama Kariba i močvarama Latinske Amerike.
U zamjenu za ovu kaskadu otrova, zemljama u razvoju ponuđene su velike svote gotovine ili obećane bolnice i škole. Rezultat je posvuda bio gotovo isti. Mnoge zemlje koje su se odvojile od zapadnog imperijalizma 1960-ih otkrile su da su pretvorene u groblja za zapadnu industrijalizaciju 1980-ih, što je nepravda koju je Daniel arap Moi , tadašnji predsjednik Kenije, nazvao "imperijalizmom smeća". Ogorčeni, deseci zemalja u razvoju udružili su se kako bi zaustavili izvoz otpada. Ugovor koji je proizašao iz toga — Baselska konvencija , stupila je na snagu 1992. godine i koju su ratificirale gotovo sve zemlje svijeta, ali ne i Sjedinjene Države — zabranio je izvoz toksičnog otpada iz razvijenih u zemlje u razvoju.
Da je barem priča završila na tome. Unatoč tom zakonodavnom uspjehu, siromašnije nacije svijeta nikada nisu prestale biti spremnici zapadnog smeća koje neprestano raste. Sadašnja situacija je u mnogočemu gora nego što je bila 1980-ih. Tada je bilo široko rasprostranjeno priznanje da je izvoz otpada nemoralan. Danas većina otpada putuje pod krinkom da se može reciklirati, zaogrnuta jezikom planetarnog spasenja. Protekle dvije godine putovao sam cijelim svijetom — od ravnica Rumunjske do sirotinjskih četvrti Tanzanije — u pokušaju da shvatim kakav svijet stvara smeće. Ono što sam vidio bilo je zastrašujuće.
Počeo sam u Accri, glavnom gradu Gane, gdje su milijune pokvarene elektronike "donirale " zapadne tvrtke i sveučilišta od 2000-ih. Tamo sam upoznao zajednice “dečki za paljenje”, mladih migranata s pustinjskih rubova zemlje koji zarađuju cente na sat paleći američke punjače za mobitele i daljinske upravljače za televizore nakon što prestanu raditi. Rekli su mi da iskašljavam krv noću. Nije iznenađenje: Dio Accre u kojem žive, bijedni estuarij poznat kao Agbogbloshie, redovito se svrstava među najotrovnija mjesta na Zemlji. Svatko tko pojede jaje u Agbogbloshieu, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji , apsorbirat će 220 puta više od dopuštenog dnevnog unosa kloriranih dioksina, toksičnog nusproizvoda elektroničkog otpada.
Ne šalje se samo vaš stari DVD player u zapadnu Afriku. Današnja trgovina otpadom je oportunističko bogatstvo, izlazni ventil odgovornosti prema okolišu koji profitira od preusmjeravanja otpadaka svih zamislivih vrsta na mjesta koja nisu u poziciji da ga uzmu. Vaša odbačena odjeća? Možda odu u pustinju u Čileu. Posljednji kruzer na koji ste se ukrcali? Sasječen na komade u Bangladešu. Istrošio vam se akumulator automobila? Složeno u skladištu u Meksiku. Vodi li nešto od toga organizirani kriminal ? Naravno. “Za nas”, hvalio se jedan napuljski mafijaš 2008., “ smeće je zlato .” Ali velik dio toga ne mora biti. Izvoz otpada ostaje skandalozno nedovoljno reguliran i nenadziran. Praktički svatko to može isprobati.
Današnja trgovina otpadom nigdje ne doseže zapanjujuće razmjere kao s plastikom. Sama vremenska skala je vrtoglava. Boce ili kutije za ponijeti koje posjedujete na trenutak kreću na naporna, višemjesečna putovanja koja izbacuju ugljik s jednog kraja Zemlje na drugi. Po dolasku u sela u Vijetnamu ili na Filipinima, na primjer, neki od tih predmeta bivaju kemijski reducirani — što je energetski intenzivan zadatak koji oslobađa bezbrojne toksine i mikroplastiku u lokalne ekosustave. Sposobnost procesa da proizvede novu plastiku je u najboljem slučaju dvojbena, ali ekološki i zdravstveni troškovi su kataklizmični. Plastični otpad u zemljama u razvoju - začepljujući vodene putove, pogoršavajući zagađenje zraka, infiltrirajući se u tkivo ljudskog mozga - sada se povezuje sa smrću stotina tisuća svake godine.
Sudbina mnogo drugog plastičnog otpada koji se šalje na globalni jug je rudimentarnija: spaljuje se u tvornici cementa ili se baca u polje. U Turskoj sam upoznao morske biologe koji lete dronovima duž obale Sredozemnog mora kako bi tražili zalutale hrpe europskog plastičnog otpada, koji ulazi u zemlju brzinom jednog kamiona za smeće otprilike svakih 15 minuta. U Keniji, zemlji koja je zabranila plastične vrećice 2017. samo da bi se američki petrokemijski sektor urotio da ih pretvori u sljedeću afričku granicu otpada , više od polovice stoke koja luta urbanim područjima ima plastiku u želučanoj sluznici, dok se vjeruje da šokantnih 69 posto odbačene plastike ulazi u sustav vode u ovom ili onom obliku.
To još uvijek blijedi u usporedbi s onim čemu sam svjedočio u Indoneziji. Na 17.000 otoka u zemlji plastikom koja se konzumira u zemlji toliko se loše rukuje da se vjeruje da 365 tona uđe u more svakog sata. Pa ipak, duboko u gorju Jave, postoje pakleni krajolici uvezenog zapadnog otpada - tube paste za zube iz Kalifornije, torbe za kupnju iz Nizozemske, štapići dezodoransa iz Australije - naslagani do koljena dokle god pogled seže. Previše je voluminozan da bi se uopće pokušao reciklirati, a koristi se kao gorivo u brojnim pekarnicama koje opskrbljuju ulične tržnice Jave tofuom, glavnim kulinarskim proizvodom. Rezultat je jedna od najsmrtonosnijih kuhinja koje se mogu zamisliti, s otrovima iz spaljene zapadnjačke plastike koje iz sata u sat guta velik broj Indonežana.
Ako vam se sviđa ovaj članak, prijavite se za Snapshot, Portsideov dnevni sažetak. Pošaljite e-poštu
(Jedna e-pošta sa sažetkom dnevno, možete promijeniti bilo kada , a Portside je uvijek besplatan.)
Može li se trgovina otpadom ikada zakonski prepustiti zaboravu? Kao i kod trgovine drogom, može se dogoditi da se vrti previše novca da bi se riješio problem. Putujuće smeće, na kraju krajeva, ima mnogo prednosti. Bogate zemlje gube odgovornost, a proizvođači smeća su oslobođeni udice. Potreba da pronađemo mjesto za odlaganje svog smeća nikad nije bila strašnija: nedavna studija Ujedinjenih naroda pokazala je da je jedan od svakih 20 predmeta koji se kreću kroz globalne opskrbne lance sada neki oblik plastike - što iznosi bilijune dolara godišnje industrije koja vrijedi više od globalne trgovine oružjem, drvom i pšenicom zajedno.
Najvažnije je da je zapadnim potrošačima teško prepoznati razmjere krize – da priče koje su im pričali o recikliranju često nisu istinite – kada se ono stalno čini nevidljivim, premješteno tisućama milja daleko. Yeo Bee Yin, bivša ministrica zaštite okoliša Malezije, možda mi je to najbolje rekla: Jedini način da se stvarno spriječi ulazak otpada u njezinu zemlju, rekla mi je, bilo bi potpuno zatvaranje malezijskih luka.
Mogli bismo u najmanju ruku biti iskreni prema sebi u vezi s onim što radimo. Šaljemo svoj otpad na drugu stranu planeta ne samo zato što ga proizvodimo previše, već i zato što inzistiramo na okolišu oslobođenom vlastitih materijalnih otisaka. Sve što ste ikada u životu bacili: velika je vjerojatnost da je mnogo toga još uvijek vani, negdje , bilo da su to slušalice zapaljene zbog bakrenih žica u Gani ili komadić Solo Cupa koji lebdi preko Tihog oceana .
Ovdje poslovica ne zvuči istinito. Rijetko je smeće koje postaje nečije blago.
Alexander Clapp novinar je i autor knjige "Ratovi za otpad: divlji zagrobni život vašeg smeća", prema kojoj je ovaj esej prilagođen.
irida
edin.kecanovic
