Potražimo li u rječniku kratko i sažeto objašnjenje o tome što je praznovjerje, pronaći ćemo tumačenja kao što je: “Vjerovanja strana religijskoj vjeri i suprotna razumu”.

Praznovjerje je, dakle, zapravo vrijedno prezira, budući da je svojstveno neukim ljudima koji ne poznaju religijska pravila – koje religije? – te stoga  predstavlja iskrivljenje onoga što nalaže ovaj ili onaj oblik vjere. Ili je to neznanje koje se oštro sukobljava s racionalnom logikom, odnosno vjerovanje u ono što se ne može objasniti.

No usprkos svoj toj nelogičnosti i apsurdnosti, praznovjerje cvate na sve strane. Neka praznovjerja imaju lokalni i ograničeni karakter, dok su se druga proširila do međunarodnih razmjera. Nitko ih javno ne prihvaća i nitko ne želi priznati da im pridaje važnost, ... ali ih se ljudi teško oslobađaju, kao da posjeduju neku atavističku snagu koja uspijeva zarobiti i najrazboritije.

Najpovoljniju podlogu za razvitak praznovjerja predstavljaju razdoblja kriza, sveopćih poremećaja, stalnih promjena koje ne vode do željenih rješenja, razdoblja dekadencije ideja i vrijednosti: razdoblja vrlo slična ovom u kojem živimo.

Postoje mnogi ljudi koji ne sumnjaju u činjenicu da naša civilizacija ponavlja modalitete novog srednjeg vijeka. Postoje mnogi koje opterećuje nesigurna budućnost, bez jasnih perspektiva. Postoje mnogi koji, pod parolom oslobođenja od svih društveno nametnutih zabrana, danas odbacuju i ono malo ljudskih i moralnih vrijednosti koje su životu davale smisao i dubinu.

Kriza – i  to ne samo ekonomska – vlada na svim poljima i ta nas neizvjesnost tjera na nesvjesno traženje bilo kakvog oslonca, makar on izgledao priprosto i iracionalno.

Što učiniti kada religije ne pružaju odgovor na razdiruće intimne tjeskobe koje tište ljude? Što učiniti kada filozofija i znanost postanu gomile činjenica bez ideja, pune nerazumljivih riječi većini ljudi i  bez neposredne praktične primjene?

Što manje vjere, to više praznovjerja.

Što više praznih rasprava, to više praznovjerja.

Što više krize i civilizacijskih lomova, to više praznovjerja.

Obična lakovjernost zamijenila je one druge oblike znanja, osjećanja, vjerovanja i  prosuđivanja koji se više ne izražavaju. Sklonost prema neobičnom i tajanstvenom više nije metafizički i suptilni izraz duha, već odražava ono neobično i tajanstveno što se ljudima općenito sviđa.

            KADA SE IZGUBE ISTINSKA ZNANJA

Ukoliko se jedna civilizacija razvija pogleda usmjerena samo prema naprijed, vrednujući jedino sadašnjost, smatrajući svoja dostignuća apsolutnim novinama, prezirući prošlost i tradiciju, nije neobično da njeni temelji oslabe i da tako samu sebe osudi da postane tako prolazna poput sadašnjosti i tako nepostojana poput iluzije o budućnosti. U ovakvom stanju stvari, znanje naših predaka se obezvrjeđuje, poriče mu se kategorija racionalnog, znanstvenog, umjetničkog ili metafizičkog poimanja, te ga se povezuje s djetinjim tepanjem koje zbog željenog neograničenog napretka treba zaboraviti.

Mudrost prošlosti se zamagljuje i gubi obrise. Od onoga što je nekad predstavljalo temeljne inicijacijske principe magije – magije u širem smislu kao Velike Znanosti – ostale su samo prazne i blijede uspomene, nepovezani ostaci prisutni u mnogim narodnim vjerovanjima koja sustavno ponavljaju stvari koje ne razumiju, iako ih poštuju zbog njihove neobjašnjive djelotvornosti.

Ono što su u jednom trenutku bile znanosti ili umjetnosti, danas su mrtvi ostaci koji su  se zadržali u vidu praznovjerja, gubeći tako još više vlastiti integritet i tonući u područje nevjerojatnog i apsurdnog.

Ali zamjena ne postoji; ne postoje neke druge znanosti ili umjetnosti koje bi mogle ublažiti najprisutnije strahove čovječanstva. Ne postoje ni bogovi koji bi se mogli zazivati u  bolesti, siromaštvu, starosti i smrti...

Stoga nije ni čudno što se, u ovakvim okolnostima, ljudi okreću ka prakticiranju gatanja, tražeći sredstvo koje će barem načas ublažiti njihovu stalnu nesigurnost. I zadovoljavaju se mrvicama onoga što je jednom bilo kruh, ali gladi nisu potrebna velika objašnjenja.

Sjetimo se kako u prošlosti proricanje nije bilo običan čin predviđanja onoga što će se dogoditi, već skup pravila i postupaka za upoznavanje budućnosti na temelju  prošlosti i sadašnjosti ili, kraće rečeno, proricanje je bilo inteligentno primijenjeno iskustvo. Unatoč tome, ono što je nekada bila znanost, danas je svedeno na praznovjerja i, uz rijetke iznimke, većina se bavi sumnjivom vrstom astrologije, hiromantije, fiziognomije, predviđanja na osnovu snova i različitih elemenata prirode, kao i drugim sličnim vještinama u koje ljudi žele vjerovati jer im je vjerovanje u takve prognoze potrebno.

Iako to rijetki priznaju otvoreno, gotovo svatko ima neki svoj fetiš, svoj amulet, svoj talisman za sreću, koji – premda nije načinjen prema drevnoj proceduri – nosi snagu vjere koja je u njega utkana. Svi bi htjeli odvratiti od sebe zlo, patnju, zaštititi se od bolesti, nesreća, od stvari koje su neobjašnjive i kojima se ne može vladati.

                NIŠTA NOVO POD SUNCEM

Fenomen praznovjerja nije nov. On je postojao uvijek, čak i u epohama procvata civilizacija, ali ne kao suprotnost religiji ili znanstveno-filozofskom razumu, već kao poseban način shvaćanja životnih pojava.

Veliki inicijatski i religijski Misteriji nisu nikad bili svima razumljivi i stoga su uvijek postojali oni koji su bili zadovoljni vjerovanjem u one događaje koji su se sustavno ponavljali kao odgovor na određene poticaje ili nepovezane faktore – bez mnogo objašnjavanja i uz brojne poštovanja dostojne potvrde djelotvornosti.

Današnja se praznovjerja ne razlikuju značajnije od onih iz drugih vremena, iako poprimaju različite i prividno nove oblike. Mogu li danas svi ljudi shvatiti kako je ustrojen Univerzum, što se nalazi u unutrašnjosti Sunca i planeta, koji je smisao života, razloge postojanja i umiranja? Jesu li složeni znanstveni traktati dovoljni da nam objasne mnoge misterije koji izmiču razumijevanju većine ljudi? Ne. Stoga i dalje postoje praznovjerja i praznovjerni, više je lakovjernih, negoli vjernika, onih koji niti ne pokušavaju, niti ne mogu produbiti svoje spoznaje.

Kao i uvijek, traženje i nalaženje odgovora, odvija se kroz dva moguća puta: kroz stjecanje uvjerenja i dobru prilagodbu sadržaja, kako bi mogli koristiti ljudima ili, pak, kroz silovito napadanje misterija. Jedno je bijeli, a drugo crni put.

Nije potrebno naglašavati kako se u našem povijesnom trenutku osjeća sklonost prema nasilnom i jezovitom, prema zloćudnim vračarijama, "satanizmu" u smislu saveza s nečim čudovišnim i opakim. Takvo je ozračje koje se općenito osjeća i koje se, nažalost, prenosi i kroz praznovjerja.

            RAZLIČITI TIPOVI PRAZNOVJERJA

U mnogim se društvima fizička oštećenja smatraju biljegom i tumače se kao odraz nečasne ili kažnjene duše. Tako se uzima u obzir oblik ili izobličenost glave kao najsvetijeg dijela tijela, analiziraju se zubi, oči, uši, kosa... Važnost također ima i tijelo u cijelosti, nesrazmjer njegovih dijelova, grba, način hoda, kretanje lijevom ili desnom nogom...

Sve bolesti nisu izazvane lošim radom organizma ili psihičkim i mentalnim uzrocima: postoje i one izazvane vračanjima, zloćudnim urocima, crnom magijom. Prema tome, potrebno je prizvati upomoć razna zaklinjanja, bajalice i formule koje mogu otkloniti ova zla. Postoje bezbrojni recepti za liječenje ovakvih boljetica, recepti koji možda kriju ostatke izvornih znanja, iako ona danas mogu izgledati besmislena (i to samo dok ne daju rezultate...), zbog iskrivljavanja koja su pretrpjela tijekom vremena i uništavanja uzrokovanog neznanjem. Postoje formule za ljubav, bogatstvo, dugi život, blagostanje, protiv uroka i mnogih drugih stvari povezanih sa strahovima i ambicijama, s nesigurnošću i nezadovoljenim željama.

Ne izostaju ni zazivanja na nerazumljivim jezicima kojima se želi steći naklonost duhova i božanstava, ako ne i demona. Da bi se postiglo željeno, dopušteno je sve, pa čak i ako to doista šteti drugima.

Velika opasnost praznovjerja - neznanje, slabost i pasivna lakovjernost, plodno su tlo za one koje znaju okolnosti iskoristiti za svoju vlastitu dobrobit, koristeći ljude kao lutke bez svijesti.

Tko nije podlegao vjerovanju o dobroj ili lošoj sreći i o predmetima ili djelima koja ih izazivaju? Postoje sretni brojevi, sretni dani, pokloni i stvari koje donose sreću. I obrnuto, postoje nesretni dani, zabranjeni brojevi, životinje ili osobe koje treba izbjegavati, nevidljiva bića koja se skrivaju u stvarima... Slomljeno zrcalo nas plaši, ne želimo svojevoljno proći ispod ljestava, postoje hoteli koji nemaju sobu broj trinaest i zrakoplovne linije koje nemaju taj broj sjedišta... Postoje biljke koje služe za liječenje i one koje ostavljaju tragične i nepopravljive posljedice. Mjesec utječe na ljude, a njegove zrake mogu, ovisno o trenutku, biti dobre ili loše.

Cijela je Priroda bremenita značenjima, kako za velikog mudraca tako i za onog tko je praznovjeran. I obojica imaju pravo, samo što prvi zna na što se oslanja, dok drugi korača naslijepo.

                OBLIK VJERE ILI SLABOSTI?

Oboje. Praznovjerje je oblik vjere koji nadomješta one oblike koji su izgubili sadržaj. Ono, međutim, neprestano propada sve dublje, vodeći u stanja nezdrave ovisnosti i potpune iracionalnosti.

Ono jest i slabost izazvana nedostatkom istinskih znanja, pa stoga traži natprirodna objašnjenja i izuzetne snage tamo gdje bi trebali stajati prirodni zakoni i snage samoga Života, u svim njegovim bogatim izražajima.

Što učiniti protiv praznovjerja? Negirati ih?  Zabranjivati? Ili istraživati? Jasno je da  ona praznovjerja koja dovode do zločinstava treba suzbijati i smanjivati sredstvima koja stoje na raspolaganju današnjem društvu. Ostalim praznovjericama bi se kroz zabrane i negiranja samo pridodala još veća snaga.

Stoga bi bilo najbolje vratiti se korijenima, upoznati uzroke mnogih nerazumljivih  pojava, obnoviti stara znanja koja su i danas vrijedna, i vratiti ljudskom biću njegovo mjesto u svijetu. Omogućiti mu razumske, osjećajne, nadrazumske i intuitivne uvjete, na temelju  znanosti, metafizike, umjetnosti i filozofije koje se obogaćuju tradicijom, nudeći nebrojene mogućnosti razvoja i evolucije. Treba prihvatiti da nismo gospodari cjelokupne mudrosti, ali da to nije nepremostiva prepreka, jer postoji način na koji to možemo postići: potrebno je naučiti razlikovati ono što se zna i ono što je još uvijek nepoznato, ne težeći za tim da nadolazeću budućnost ili zaboravljenu prošlost prekrivamo tužnim, grotesknim, iskrivljenim maskama ili onima koje se jedva razlikuju od praznovjerja.

               

Delia Steinberg Guzmán

Sa španjolskog prevela: Amalija Kranjec - Markešić

Iz  časopisa “Nueva Acropolis” br. 233, Madrid 1994.

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 20

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120204206