PROČITANO

836

PUTA

OD 14.01.2018.

POVRATAK GLAGOLJICE

Nakon dugo vremena glagoljica nije samo kulturni simbol našeg identiteta, ona je i simbol ‘otpora’ u srazu sa stranim trgovačkim lancima, sve je češće motiv na odjeći domaćih dizajnera, a mladi sve češće posežu za glagoljačkim tetovažama

Izazov za dizajnere i tattoo salone

Piše: Ivica Radoš
Foto: D. Pongračić, S. Sunara/Cropix

www.jutarnji.hr

Glagoljička slova i napisi ne nalaze se u posljednje vrijeme samo na dizajniranim znakovima hrvatskih institucija, nego i na odjevnim i drugim predmetima za svakodnevicu, primjerice na bocama vina od Istre do Hercegovine. Ovih je dana Matea grupa, malo udruženje trgovačkih poduzeća prehrambenim proizvodima i robom široke potrošnje, svoj

Na odjeći u Etno butiku Mara na glagoljici se mogu naći stihovi A. B. Šimića ‘Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda’, ili, primjerice Tina Ujevića ‘Ne boj se, nisi sam’, kao i naslovi popularnih pjesama ‘Hrabri ljudi’

naziv na reklamnom letku tiskala glagoljicom kako bi dala do znanja da je riječ o lancu domaćih dućana. No, pitanje je hoće li kupci zbog letka na glagoljici kupovati u dućanima Matea grupe. Ipak, to je znak da glagoljica, nakon dugo vremena, nije samo kulturni simbol našeg identiteta nego, eto, i simbol “otpora” u srazu sa stranim trgovačkim lancima.

Osim toga, mladi sve češće glagoljičkom tetovažom žele istaknuti pripadnost svojoj (sub)kulturi te nose odjeću s glagoljičkim napisima i znakovima. O privlačnosti, mističnosti i ljepoti glagoljice, koja se sve češće pojavljuje kao dizajnerski predložak i ukrasni detalj, razgovarali smo sa stručnjacima, sveučilišnim profesorima dizajna, jezikoslovcima i dizajnerima.

Lijepa, neobična i egzotična

Glagoljica je, primjerice, Vesni Milković, uz tradicijsku odjeću koja pripada etno baštini, poslužila u dizajnerske i dekorativne svrhe tako što na odjeći strojno ispisuje stihove, nazive i poruke na glagoljici. U njen Etno butik Mara ne navraćaju samo Hrvati koji znaju o glagoljici, nego su napisi na tajnovitom hrvatskom pismu jednako zanimljivi i Talijanima, i Rusima, i Bugarima.

- Ljudi vole kupovati robu s glagoljičkim napisima i starohrvatskim motivima, glagoljica im je lijepa, neobična i egzotična. Čak i Talijani kupuju robu s glagoljičkim napisima, a Ruskinje i Bugarke vole, primjerice, starohrvatske motive u zlatovezu - kaže Vesna Milković.

Postoje brojni časopisi u kojima se objavljuju radovi o glagoljaštvu.

Tako se na odjeći u njenom butiku mogu na glagoljici pročitati stihovi Antuna Branka Šimića (“Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”), Tina Ujevića (“Ne boj se, nisi sam”), Augusta Šenoe (“Budi svoj”), Tedija Spalata (“Lipote gladan, ljubavi žedan”), zatim stihovi iz hrvatske himne (“Da bi vazda sretna bila”), ali i naslovi popularnih pjesama (“Snaga ljubavi”), (“Hrabri ljudi”) itd.

Dekoracija tradicijske odjeće s glagoljičkim znakovima, pleterom ili drugim detaljima iz hrvatske etnografske baštine pokazala se za Vesnu Milković kao dobitna kombinacija.

Spajanje glagoljice i latinice

Boris Ljubićić, poznati hrvatski dizajner, smatra da nacionalne tradicijske simbole moramo na moderan način dizajnirati kako bi bili razumljivi i drugima. U suprotnome, kaže Ljubičić, imamo apsurdnu situaciju u kojoj se “tuku glagoljica i engleski jezik”. Ljubičić smatra da, barem kad je riječ o glagoljici, trebamo iskoristiti irsko iskustvo, prema kojem moderna irska tipografija u podlozi ima keltsko pismo.

Dekoracija s glagoljačkim znakovima na torbama, hlačama, majicama, ali i na novčanicima, ulošcima za mobitele ili ključeve pokazala se dobitnom kombinacijom i vrlo je tražena roba koju kupuju čak i stranci, od Talijana do Rusa.

Glagoljica je, prema Ljubičiću, upotrebljiva u dizajnu, ali samo ako je preko nje moguće komunicirati. Stoga je poznati dizajner, radeći na logotipu Matice hrvatske koji se na prvi pogled čini kao glagoljički znak, zapravo do rješenja došao kombinirajući mala latinična slova “m” i “h”.

- Bio sam zagovornik spajanja glagoljice i latinice, da se iz glagoljice napravi pismo, dakle

latinica koja će imati oblik glagoljice. To sam uspio dizajnirajući logotip Matice hrvatske. Glagoljica je, dakle, upotrebljiva ako se pretvori u komunikaciju, što znači da vas netko mora naučiti glagoljicu. Ako nema pravog dizajna, glagoljica se pretvara u dekoraciju - pojašnjava Ljubičić.

Nacionalne simbole treba upotrebljavati na moderan način

Boris Ljubičić

Prije 16 godina, u povodu međunarodnog priznanja Hrvatske, Ljubičić je dizajnirao “Novu Baščansku ploču”. Ona nije na glagoljici nego je ispisana tipografijom “Can you read me?”: “priznajemo povijesno pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu. slobodni narodi Europe i svijeta. anno domini 1992”. “Ploča” je korištena u HRT-ovoj emisiji, a prije pet godina i isklesana od bračkog kamena. Ploča je u Bolu na Braču, gdje je likovna kolonija Lobol.

Frane Paro, pročelnik Odsjeka za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, pojašnjava zašto je glagoljica toliki izazov u dizajnerskom smislu.

Zavjesa istarskog kazališta

- Na prvi pogled, slova glagoljice složena su iz vrlo elementarnih oblika, pravih crta, vertikalnih i horizontalnih i malo zaobljenih. Mislim da to privlači ljude jer zbir znakova djeluje

kao sustav, znakovi su usustavljeni, imaju unutarnju misao. To stručnjaci prepoznaju; u glagoljici ima neki red, ima neka misao, ideja - kaže Frane Paro.

Prihvaćajući narudžbe, Paro je prijašnjih godina radio znakove hrvatskih ustanova i tako, kako kaže, “eksploatirao glagoljičko slovo da bi ga prodao kao dizajnerski proizvod”.

- Bila mi je naručena svečana zavjesa Istarskog kazališta u duhu potvrde nacionalnog identiteta. Za svečani zastor iskoristio sam zapis iz srednjovjekovnog spisa, Lucidariuma, u kojem su prvi put na glagoljici napisani Istra i Učka: “Vaspet je jedna last, jaže zovet se Istrija. I v toj zemlji je jedna gora, jaže zovet se latinski Olinfos, ježe je Učka. I te gori visokost ide daže pod oblaki”.

Ja sam tom napisu morao dati moderan izgled kako bi na svečanom zastoru mogao funkcionirati. Inače je na rukopisu taj napis vrlo neugledan, nije upotrebljiv - pojašnjava Paro koji je, uz ostalo, dizajnirao glagoljički logotip Staroslavenskog instituta, logotip Instituta za antropologiju te znak HAZU.

Glagoljica i u kiparskoj formi

Glagoljicu je, kaže, Frane Paro zavolio iz dječačke znatiželje. - Svidjela mi se glagoljica kao pismo šifre i tajnih znakova više nego kao povijesna činjenica. Svidjelo mi se to što sam mogao pisati tajne poruke školskim kolegicama i kolegama, ja sam kao nešto znao, a oni nisu - pojašnjava Paro koji je u svojim radovima razvio cijelu teoriju stvaranja glagoljice.

Protoglagoljica je, kaže Paro, nastala na hipotezi da je sveti Konstantin sustav glagoljskih pismena zasnovao na ideji titrade, kvadratnom projektnom polju, simbolu četiriju Evanđelja. Paro je napisao podeblju knjigu o rađanju i podrijetlu oblika glagoljice, međutim, ni komercijalni izdavači niti Ministarstvo kulture i znanosti nisu zainteresirani objaviti jedinstveni Parin rad.

Vjera Risner, minijaturistica, također kao motiv u svojim radovima koristi glagoljicu.

- Zaljubila sam se u Hrvojev misal i počela raditi minijature te dodavala tekstove na glagoljici. Digitaliziram postojeći tekst i dodajem svoju minijaturu vezanu za tekst - kaže Vjera Risner.

Slikar Zlatan Kovač je, pak, slikao glagoljička slova, a njegov izbor, kako je govorio, nije slučajan. Oton Gliha je, pak, svojedobno znao reći da su njegove gromače glagoljičko pismo, da je suizumitelj glagoljice, ma što to značilo. Glagoljica je ušla i u kiparsku formu. Profesor Janić je, primjerice, na svjetskoj razini izradio kip glagoljičkog slova koji je postavljen između Roča i Huma.

Nota mističnosti

Mateo Žagar, slavist i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, također vidi glagoljicu kao likovno zanimljivo pismo. - Glagoljica je likovno vrlo atraktivna, posebno što u sebi, u odnosu prema suvremenoj latinici, ima notu mističnosti, neobičnosti. Ona po svojoj skladnosti i

ljepoti oblika zavređuje da se likovno obradi i služi u dekorativne svrhe. Postoje i krasna umjetnička djela koja su inspirirana glagoljicom - priča Žagar koji je prije nekoliko godina bio iznenađen zahtjevom jednog studenta iz Njemačke.

Mladi je vole jer je to tajni jezik
kojim mogu
komunicirati.

- Dobio sam e-mail od jednog mladića iz Münchena, s molbom da mu jedan tekst iz Evanđelja, jer je hrvatskoga podrijetla, prepišem glagoljicom i, po mogućnosti, na staroslavenskom jeziku, što sam učinio posve dobronamjerno, u plemenitoj namjeri, misleći da će to poslužiti kao dio nekog spomenika. Uložio sam dosta truda u to, da bi ga na kraju pitao što misli s time, a on je rekao da to želi istetovirati na leđa. Ponudio mi je da mi pošalje fotografije, ali ih nažalost nisam tražio. On je shvatio glagoljicu kao tajno, egzotično pismo, ujedno i prostor nacionalne identifikacije jer je htio biti prepoznatljiv u svojoj subkulturi, u svojoj sredini - priča Žagar.

Profesora Žagara smeta što se u Hrvatskoj uporno prešućuje slavenstvo glagoljice. - Glagoljica je oduvijek bila naš znak identifikacije, dakle znak koji smo kao narod prihvatili da nam bude deklaracija, potvrda vlastite samosvojnosti. Glagoljica je neobična kao pismo;

njezino oblikovno podrijetlo ne znamo i upravo ta neobičnost, ta samostojnost pisma kao da se poklapa s našom vlastitom potrebom da potvrdimo vlatitu samosvojnost - da smo drukčiji, posebni i, možda najvažnije, da smo prepoznatljivi - pojašnjava Žagar.

Ipak, da nije bila “znak nacionalne identifikacije” (premda je kao pismo dijelimo i s Česima, Bugarima i Makedoncima) glagoljica, posve sigurno, ne bi preživjela do najnovijeg doba.

Zaintrigirala i arhitekte
Glagoljica se tijekom 19. i 20. stoljeća “prelila” u druge vode, postala je predmet bavljenja znanstvenika, nakon što više nije bila u svakodnevnoj uporabi.

- Za proučavanje glagoljice oduvijek je vladao velik interes. Postoje brojni časopisi u kojima se objavljaju radovi o hrvatskom glagoljaštvu. U svijetu ima stručnjaka koji su, ako ne bolji od naših, onda barem ravnopravni našima, a bave se hrvatskim glagoljaštvom, poput prof. Johannesa Reincharta, profesora u Beču, kolege Vaclava Čermaka iz Praga, a u starim generacijama bilo ih je još i više. Stranci glagoljicu vide kao znak našeg identiteta po tome što smo slavensko pismo sačuvali do najnovijeg doba, u prvom redu i po tome što smo razvili glagoljicu posebnoga tipa, takozvanu uglatu glagoljicu - priča Žagar.

Da zanimanje za glagoljicu ne jenjava, potvrđuju i primjeri da se za nju zanimaju ne samo slavisti nego i, primjerice, francuski arhitekti, koji žele to pismo primijeniti u suvremenoj umjetnosti, ali i profesori iz Južne Afrike koji od studenata traže da oblikuju čitljive znakove i pismo na temelju glagoljice.

Staroslavensko pismo iz 9. stoljeća
Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st., koje se u hrvatskim krajevima u uporabi zadržalo sve do 19. st. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika Slavena iz okolice Soluna sastavio je pismo i prevodio crkvene knjige. Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati, što znači govoriti. Razne su teorije o postanku glagoljice, a najproširenija je ona prema kojoj je nastala po uzoru na grčki alfabet.

U Hrvatskoj se u 12. stoljeću razvio uglati oblik glagoljice, poznat kao hrvatska glagoljica, kojom je oko 1100. godine ispisan najpoznatiji hrvatski glagoljički spomenik, Baščanska ploča. Iz 12. stoljeća datira i Humačka ploča na kojoj ima nekoliko sačuvanih glagoljičkih slova. Prva knjiga tiskana hrvatskom glagoljicom je Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483., tiskan u Kosinju. Glagoljica je bila proširena cijelim hrvatskim prostorom, od Istre do Konavala, uključujući Hercegovinu i zapadnu Bosnu. Ipak, glagoljica je u 20. stoljeću manje-više postala spomeničko pismo, pismo koje su Hrvati u kulturološke svrhe isticali kao znak svoje posebnosti.

Domovina glagoljice bez glagoljičkih slova
Frane Paro, pročelnik Odsjeka za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, rekonstruirao je tiskarski postupak u vrijeme tiskanja prvih glagoljičkih knjiga, kada se tiskalo dvobojno. Prema Parinim nacrtima, izrađene su dvije drvene tiskane naprave, preše, Gütenbergova tipa, od kojih je jedna u Roču, a druga u Vrbniku.

Nažalost, na tim prešama ne može se tiskati na glagoljici, unatoč tome što se u Roču svake godine organizira Mala glagoljaška akademija za đake iz cijele Hrvatske.

- Nemamo glagoljička slova jer su sve tiskare koje su nekad imale glagoljička slova rasformirale takvu tehnologiju i slagarne olovnog sloga. Glagoljička olovna slova imala je tiskara HAZU, tada JAZU, a kad se rasformirala, nisam uspio ‘iskopati’ ladicu s glagoljičkim slovima iz mase koja je išla na licitaciju - rekao je Paro i, zapravo, otkrio šokantan podatak: Hrvati nemaju olovna slova za tiskanje na pismu koje smatraju svojim kulturnim identitetom. Stoga su općina Vrbnik i profesor Paro uspostavili kontakt sa slovolivnicom u Njemačkoj, posljednjom takvog tipa, kako bi dobili predračun kompleta velikih i malih glagoljičkih slova i svih tipografskih znakova, s pripadajućim alatom. Prema predračunu, Hrvatska bi trebala izdvojiti 13.980 eura za stotinu kilograma glagoljičkih slova, međutim Ministarstvo kulture nije željelo financirati narudžbu glagoljičkih olovnih slova.