Marko Sjekavica, pravnik i član Građanskog odbora za ljudska prava, govori o referendumu o homoseksualnom braku: Treba se prisjetiti Hannah Arendt i priče o banalnosti zla. Ovo je upravo prvi korak, kad se homoseksualce, lezbijke i Srbe zakonskim okvirom želi obespraviti i učiniti nižom i poniženom klasom. 

 

Kakva je vaša ocjena aktualne inicijative za referendum o homoseksualnom braku koju aktivno podržavaju vjerske zajednice, od Katoličke crkve i katoličkih udruga, do pravoslavne, islamske i židovske zajednice, a kojim se otvoreno nastoji produbiti diskriminacija dijela građana?

Ovo što se trenutno događa u Hrvatskoj, manifestirano posebno kroz pobunu protiv ćirilice i pozivanje na referendum o ustavnom definiranju braka kao zajednice žene i muškarca zapravo je bivanje u središtu procesa nastanka fašizma. Ne fašizma kao fraze i stilske figure, već pravog pravcatog fašizma. Paralela onoga što se u  Njemačkoj zbivalo 1930-ih kad su kroz legislativu stvoreni temelji za holokaust.

Isto je tako prosječnom nezainteresiranom građaninu u početku sve djelovalo možda i bezazleno, pa su mnogi  nasjeli i zagrizli udicu propagande. Židovska djeca ne mogu koristiti javni prijevoz na putu do škole. Židovska djeca ne mogu pohađati njemačke škole. Židovske obitelji ne mogu živjeti u dijelu grada sjeverno od Ilice i Vlaške. I slično.

Treba se prisjetiti Hannah Arendt i priče o banalnosti zla. A ovo je upravo prvi korak, kad se homoseksualce, lezbijke i Srbe u našem slučaju, zakonskim okvirom želi obespraviti i učiniti nižom i poniženom klasom. To je ta prva, naočigled nevina faza, u kojoj uglađene građanske familije, s osmijehom na licu, stavljaju svoj potpis na peticiju za aktualni zahtjev za referendum.

Uskraćeni mogućnosti apstraktnog promišljanja i nepoučeni dobro u školama, vjerujem da većina nije ni svjesna da su slični bili prvi koraci koji su od rasno čistih zakona doveli do koncentacijskih logora. Te pristojne persone koje s krunicama u ruci vabe ljude pred crkvama, po kolodvorima i ulicama u ponešto izmijenjenim okolnostima, kad popuste društvene kočnice, postaju ljudožderi.

 

Zato smatram da se najsrčanije treba suprotstaviti tom hororu koji je obuzeo dio  društva i aktivno braniti humanističke vrijednosti, kao i Ustavom zajamčena ljudska prava koja nas sve čine ravnopravnima.   

Dok se nekih 86 posto stanovnika Hrvatske izjašnjava kao katolici, ipak smo prvo 100 posto građani. Dakle, Ustav je iznad Biblije. S obzirom na tu činjenicu, gdje je u svemu društvena odgovornost Crkve koja stoji iza peticije?

Razumljivo je da dominantna vjerska zajednica, posebice kad je ona, kao u Hrvatskoj, zbog niza povijesnih okolnosti, toliko snažno prisutna, ima određeni utjecaj na društvene procese i formiranje društvenih vrijednosti, pa time posredno i na formiranje pravnog okvira kojim se reguliraju odnosi u društvu. Međutim, iako vjerske  slobode predstavljaju Ustavom zagarantiranu kategoriju koja ničim nije ugrožena, živimo u sekularnoj državi koja bi jasno morala povući granicu između prava pojedinca na vlastito vjersko opredjeljenje i odlučnog provođenja principa neovisnosti države o bilo kojoj vjerskoj zajednici. I to upravo zato jer država prema Ustavu, kao svom temeljnom pravnom aktu, garantira jednaka prava svim svojim građanima i građankama, neovisno o vjerskim, političkim, rasnim, spolnim i inim razlikama među njima.

 

Ljudska prava i temeljne slobode propisane Ustavom predstavljaju najviše vrijednosti koje su civilizacijski doseg i koje bi trebalo bezrezervno štititi.

 

Ne vidim ni da bi vjerski spisi, poput Biblije, propagirali vrijedosti suprotne istinski humanističkim vrijednostima kojima se ovdje bavimo. Biblija propagira čovjekoljublje, solidarnost, toleranciju kao svoje osnovne postulate, a pozivanje na nju od strane pobornika spornog referenduma koji upravo suprotno rasplamsava isključivost, zadrtost pa i mržnju, jest čista ideološka manipulacija i odraz duboke ignorancije i moralne insuficijencije svih onih koji iza ove akcije stoje, ali i onih koji je svojim potpisima podržavaju.

I ne, ovdje se ne radi o neprihvaćanju drukčijih stavova od strane protivnika referenduma, već je riječ o neprihvaćanju neprihvatljivoga, o antifašističkoj borbi za očuvanje slobode i obrani prava svih građana i građanki na jednakopravnost - prava koje je neotuđivo.

A sama Crkva, umjesto da slijedi svoj izvorni nauk i bude faktor zdravog društva, propagiranja ljubavi i jačanja socijalne pravde, upravo suprotno, progovara jezikom isključivosti i diskriminacije te pojedine grupe ljudi, zbog njihove nacionalne pripadnosti, političke ili seksualne orijentacije, želi učiniti manje vrijednima.

Bilježi li Hrvatska i ranije pokušaje političke manipulacije Ustava?

Ustav predstavlja polaznu točku za definiranje prava i obveza, ali i temeljnih vrijednosti  članova nekog društva. Uz tu napomenu ne bismo trebali zaboraviti da Ustav nije samo temelj svakog pravnog poretka, već i dokument koji u sebi  inkorporira političke stavove vladajuće većine. Na primjer, Ustavom iz 1990. godine, Srbi u Hrvatskoj ostali su bez statusa konstitutivnog naroda. Sjetimo se i odredbi o imunitetu saborskih zastupnika koje su se zloupotrebile kako bi se pogodovalo ratnom zločincu Branimiru Glavašu ne bi li izbjegao kazneni progon zbog zločina nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine. Ili pak hitne izmjene Ustava, provedene kako restriktivne odredbe o referendumu ne bi onemogućile uspjeh referenduma o ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju, dok se u ostalim slučajevima i dalje za uspjeh referenduma traži izlazak većine birača. Tu je i odredba o zabrani udruživanja koje bi dovelo do jugoslavenskog državnog zajedništva, koje bi jednom ekstenzivnom interpretacijom dovele do apsurda i značile da ne bismo smjeli ni u Europskoj uniji biti državno povezani sa susjednim zemljama koje su tvorile bivšu državu.

Zašto treba ozakoniti istospolne zajednice i nazivati ih onako što one jesu, dakle brak?

U situaciji u kojoj se pravo na brak želi onemogućiti pripadnicima jedne manjinske grupe, rasprava o instituciji braka prelazi na jednu sasvim drugu razinu, na kojoj se ne radi o nečijim preferencijama, već o obespravljenju čitave jedne društvene skupine tj. važnom pitanju za čitavo društvo koje se smatra demokratskim.

Ovdje možda treba podsjetiti na Nurnberške zakone iz 1935. godine koji su onemogućili brak, pa izvan zakona stavili čak i spolni odnos između pripadnika njemačke i židovske etničke grupe u nacističkoj Njemačkoj, ili na izjavu Franje Tuđmana da je sretan jer mu žena nije Židovka ni Srpkinja.

Diskriminatorni i na istim osnovama kritizirani mogu biti i rabinski zakoni koji su do 1953. godine u Izraelu bili odlučni za pitanja obiteljskog prava, a koji ne priznaju mješovite brakove.

U svim tim slučajevima sasvim je jasno da je riječ o fašizmu.

Kada pak profesorica obiteljskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu Dubravka Hrabar svojim studentima govori da je homoseksualnost nenormalna i kad izjavljuje da homoseksualni parovi ne mogu imati jednaka prava, ili kad određena organizacija bliska jednoj marginalnoj radikalnoj političkoj stranci prikuplja potpise pod građanske inicijative, a da bi se homoseksualne parove na razini Ustava obespravilo, onda oklijevamo stvari jasno definirati i reći da se također radi o fašizmu.

Brak je životna zajednica dvoje ljudi, koja im u pravnom smislu olakšava zajednički život. Ograničiti mogućnost sklapanja braka po vjerskoj, nacionalnoj, ali i spolnoj osnovi, predstavlja nesumnjivu diskriminaciju kojoj se važno odlučno suprotstaviti. Heteroseksualni parovi i njihova mogućnost sklapanja braka, kao ni emocije koje gaje za svoje partnerice i partnere, u ničemu neće biti ugoženi činjenicom da brak sklapaju i homoseksualni parovi. A homoseksualne parove se direktno ugrožava akcijom koja poziva na ustavnu definiciju braka kao zajednice žene i muškarca. U idealnom slučaju srž braka trebala bi biti duboka privrženost i ljubav dvoje ljudi, a apsolutno je neupitno da ne postoji razlika u njezinom intenzitetu, neovisno radilo li se se o vezi žene i muškarca, dvojice muškaraca ili dvije žene.

Kao uzor nam mogu biti europske i južnoameričke države s dugom i jakom katoličkom tradicijom koje su brak učinile dostupnim svima, dakle i homoseksualnim parovima.

Svojevremeni španjolski socijalistički premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero u govoru pred parlamentom nakon usvajanja antidiskriminacijskih zakona tj. zakona koji izjednačava pravo na brak, istaknuo je da su ti zakoni istovremeno trijumf i onih koji im se protive, iako to još ne znaju, a upravo zato što je to pobjeda slobode. Istaknuo je da se izjednačavanjem prava heteroseksualnih i homoseksualnih partnera na brak ni na koji način ne omalovažava institucija braka, već upravo suprotno. Možete li zamisliti da hrvatski premijer održi takav govor nakon što se aktivno zauzeo za jedaka prava svih građana?  

Vlada je zauzela jasan stav osudivši ovu referendumsku inicijativu, iako se po meni nije dovoljno energično očitovala o pravoj prirodi ovakvih diskriminatornih akcija i o opasnosti da se u ovako velikoj mjeri ljude može mobilizirati i naelektrizirati u službi diskriminacije.

Iako ozbiljno radi na novom zakonskom definiranju istospolnih zajednica, bojim se da ova vlada ipak neće imati dovoljno političke hrabrosti taj proces zavrtiti do kraja istospolnim partnericama i partnerima omogućiti sklapanje braka, u svim pravima izjednačenog s heteroseksualnim brakovima, uključujući i pravo na posvajanje i odgajanje djece.

Predsjednik Republike Ivo Josipović, govoreći pred koji dan na Pravnom fakultetu u Zagrebu, podržao je istospolne brakove rekavši da pravo, kao jedna dinamična kategorija, mora pratiti društvene promjene koje su danas sve brže i sve intenzivnije. Naglasio je da smo od vremena kad je homoseksualni čin i u našem pravnom poretku predstavljao kazneno djelo, došli do trenutka kad razmišljamo na koji način što bolje urediti i pravno definirati istospolne brakove, odnosno zajednice. Čini mi se bitnim podsjetiti da je on, već u svom inauguralnom govoru, u tom smislu, napravio važan iskorak. Zato i sada, u ovom kontekstu, kada se stvaraju nove i obnavljaju neke stare društvene podjele i kad se promoviraju društveni odnosi svojstveni totalitarizmima, smatram neopisivo bitnim od predsjednika, premijera i drugih ključnih političkih figura čuti odlučnu, nedvosmislenu i artikuliranu poruku o jednakopravnosti, budući da jednaka prava za sve predstavljaju probitak za društvo u cjelini. Naime, prava manjina su vrijednost većine.

 

Čini li vlada dovoljno na zaštiti sekularnog karaktera i vrijednosti na koje obvezuje Ustav? U prvom redu to se odnosi na protuustavne tzv. Vatikanske ugovore koji pohlepno diskriminiraju većinu građana?

Sramotno je da Katolička crkva, koja stoji u pozadini inicijative za referendum, skreće pažnju s gorućih društvenih problema i potiče na ograničenost, pa i mržnju. Po broju štandova, plakata i letaka, unatoč volonterskom angažmanu, vjerojatno je i da crkveni novci stoje iza ove inicijative, a to je u krajnjoj liniji novac svih poreznih obveznika i obveznica, pa i homoseksualaca i lezbijki. I to je još jedan od razloga za reviziju Vatikanskih ugovora i odlučnije stavljanje Crkve u okvire sekularne države, što Hrvatska po svom Ustavu jest.

Ljudska prava i temeljne slobode propisane Ustavom predstavljaju najviše vrijednosti koje su civilizacijski doseg i koje bi trebalo bezrezervno štititi.

Ne vidim ni da bi vjerski spisi, poput Biblije, propagirali vrijedosti suprotne istinski humanističkim vrijednostima kojima se ovdje bavimo. Biblija propagira čovjekoljublje, solidarnost, toleranciju kao svoje osnovne postulate, a pozivanje na nju od strane pobornika spornog referenduma koji upravo suprotno rasplamsava isključivost, zadrtost pa i mržnju, jest čista ideološka manipulacija i odraz duboke ignorancije i moralne insuficijencije svih onih koji iza ove akcije stoje, ali i onih koji je svojim potpisima podržavaju.

I ne, ovdje se ne radi o neprihvaćanju drukčijih stavova od strane protivnika referenduma, već je riječ o neprihvaćanju neprihvatljivoga, o antifašističkoj borbi za očuvanje slobode i obrani prava svih građana i građanki na jednakopravnost - prava koje je neotuđivo.

A sama Crkva, umjesto da slijedi svoj izvorni nauk i bude faktor zdravog društva, propagiranja ljubavi i jačanja socijalne pravde, upravo suprotno, progovara jezikom isključivosti i diskriminacije te pojedine grupe ljudi, zbog njihove nacionalne pripadnosti, političke ili seksualne orijentacije, želi učiniti manje vrijednima.

Bilježi li Hrvatska i ranije pokušaje političke manipulacije Ustava?

Ustav predstavlja polaznu točku za definiranje prava i obveza, ali i temeljnih vrijednosti  članova nekog društva. Uz tu napomenu ne bismo trebali zaboraviti da Ustav nije samo temelj svakog pravnog poretka, već i dokument koji u sebi  inkorporira političke stavove vladajuće većine. Na primjer, Ustavom iz 1990. godine, Srbi u Hrvatskoj ostali su bez statusa konstitutivnog naroda. Sjetimo se i odredbi o imunitetu saborskih zastupnika koje su se zloupotrebile kako bi se pogodovalo ratnom zločincu Branimiru Glavašu ne bi li izbjegao kazneni progon zbog zločina nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine. Ili pak hitne izmjene Ustava, provedene kako restriktivne odredbe o referendumu ne bi onemogućile uspjeh referenduma o ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju, dok se u ostalim slučajevima i dalje za uspjeh referenduma traži izlazak većine birača. Tu je i odredba o zabrani udruživanja koje bi dovelo do jugoslavenskog državnog zajedništva, koje bi jednom ekstenzivnom interpretacijom dovele do apsurda i značile da ne bismo smjeli ni u Europskoj uniji biti državno povezani sa susjednim zemljama koje su tvorile bivšu državu.

Zašto treba ozakoniti istospolne zajednice i nazivati ih onako što one jesu, dakle brak?

U situaciji u kojoj se pravo na brak želi onemogućiti pripadnicima jedne manjinske grupe, rasprava o instituciji braka prelazi na jednu sasvim drugu razinu, na kojoj se ne radi o nečijim preferencijama, već o obespravljenju čitave jedne društvene skupine tj. važnom pitanju za čitavo društvo koje se smatra demokratskim.

Ovdje možda treba podsjetiti na Nurnberške zakone iz 1935. godine koji su onemogućili brak, pa izvan zakona stavili čak i spolni odnos između pripadnika njemačke i židovske etničke grupe u nacističkoj Njemačkoj, ili na izjavu Franje Tuđmana da je sretan jer mu žena nije Židovka ni Srpkinja.

Diskriminatorni i na istim osnovama kritizirani mogu biti i rabinski zakoni koji su do 1953. godine u Izraelu bili odlučni za pitanja obiteljskog prava, a koji ne priznaju mješovite brakove.

U svim tim slučajevima sasvim je jasno da je riječ o fašizmu.

Kada pak profesorica obiteljskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu Dubravka Hrabar svojim studentima govori da je homoseksualnost nenormalna i kad izjavljuje da homoseksualni parovi ne mogu imati jednaka prava, ili kad određena organizacija bliska jednoj marginalnoj radikalnoj političkoj stranci prikuplja potpise pod građanske inicijative, a da bi se homoseksualne parove na razini Ustava obespravilo, onda oklijevamo stvari jasno definirati i reći da se također radi o fašizmu.

Brak je životna zajednica dvoje ljudi, koja im u pravnom smislu olakšava zajednički život. Ograničiti mogućnost sklapanja braka po vjerskoj, nacionalnoj, ali i spolnoj osnovi, predstavlja nesumnjivu diskriminaciju kojoj se važno odlučno suprotstaviti. Heteroseksualni parovi i njihova mogućnost sklapanja braka, kao ni emocije koje gaje za svoje partnerice i partnere, u ničemu neće biti ugoženi činjenicom da brak sklapaju i homoseksualni parovi. A homoseksualne parove se direktno ugrožava akcijom koja poziva na ustavnu definiciju braka kao zajednice žene i muškarca. U idealnom slučaju srž braka trebala bi biti duboka privrženost i ljubav dvoje ljudi, a apsolutno je neupitno da ne postoji razlika u njezinom intenzitetu, neovisno radilo li se se o vezi žene i muškarca, dvojice muškaraca ili dvije žene.

Kao uzor nam mogu biti europske i južnoameričke države s dugom i jakom katoličkom tradicijom koje su brak učinile dostupnim svima, dakle i homoseksualnim parovima.

Svojevremeni španjolski socijalistički premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero u govoru pred parlamentom nakon usvajanja antidiskriminacijskih zakona tj. zakona koji izjednačava pravo na brak, istaknuo je da su ti zakoni istovremeno trijumf i onih koji im se protive, iako to još ne znaju, a upravo zato što je to pobjeda slobode. Istaknuo je da se izjednačavanjem prava heteroseksualnih i homoseksualnih partnera na brak ni na koji način ne omalovažava institucija braka, već upravo suprotno. Možete li zamisliti da hrvatski premijer održi takav govor nakon što se aktivno zauzeo za jedaka prava svih građana?  

Vlada je zauzela jasan stav osudivši ovu referendumsku inicijativu, iako se po meni nije dovoljno energično očitovala o pravoj prirodi ovakvih diskriminatornih akcija i o opasnosti da se u ovako velikoj mjeri ljude može mobilizirati i naelektrizirati u službi diskriminacije.

Iako ozbiljno radi na novom zakonskom definiranju istospolnih zajednica, bojim se da ova vlada ipak neće imati dovoljno političke hrabrosti taj proces zavrtiti do kraja istospolnim partnericama i partnerima omogućiti sklapanje braka, u svim pravima izjednačenog s heteroseksualnim brakovima, uključujući i pravo na posvajanje i odgajanje djece.

Predsjednik Republike Ivo Josipović, govoreći pred koji dan na Pravnom fakultetu u Zagrebu, podržao je istospolne brakove rekavši da pravo, kao jedna dinamična kategorija, mora pratiti društvene promjene koje su danas sve brže i sve intenzivnije. Naglasio je da smo od vremena kad je homoseksualni čin i u našem pravnom poretku predstavljao kazneno djelo, došli do trenutka kad razmišljamo na koji način što bolje urediti i pravno definirati istospolne brakove, odnosno zajednice. Čini mi se bitnim podsjetiti da je on, već u svom inauguralnom govoru, u tom smislu, napravio važan iskorak. Zato i sada, u ovom kontekstu, kada se stvaraju nove i obnavljaju neke stare društvene podjele i kad se promoviraju društveni odnosi svojstveni totalitarizmima, smatram neopisivo bitnim od predsjednika, premijera i drugih ključnih političkih figura čuti odlučnu, nedvosmislenu i artikuliranu poruku o jednakopravnosti, budući da jednaka prava za sve predstavljaju probitak za društvo u cjelini. Naime, prava manjina su vrijednost većine.

Čini li vlada dovoljno na zaštiti sekularnog karaktera i vrijednosti na koje obvezuje Ustav? U prvom redu to se odnosi na protuustavne tzv. Vatikanske ugovore koji pohlepno diskriminiraju većinu građana?

Sramotno je da Katolička crkva, koja stoji u pozadini inicijative za referendum, skreće pažnju s gorućih društvenih problema i potiče na ograničenost, pa i mržnju. Po broju štandova, plakata i letaka, unatoč volonterskom angažmanu, vjerojatno je i da crkveni novci stoje iza ove inicijative, a to je u krajnjoj liniji novac svih poreznih obveznika i obveznica, pa i homoseksualaca i lezbijki. I to je još jedan od razloga za reviziju Vatikanskih ugovora i odlučnije stavljanje Crkve u okvire sekularne države, što Hrvatska po svom Ustavu jest.

 

http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/povratak-banalnosti-zla