Općenito, postmodernizam se promatra kroz tri tematske cjeline:
- odbacivanje moderniteta,
- revaloriziranje tradicije i
- pojava novih vrijednosti i životnih stilova.
U tom kontekstu, ističe se važnost promjena u obitelji, od tradicionalnog modela "muškarac-hranitelj - žena-domaćica" do alternativnih oblika obiteljskog života.
Te su promjene izravno povezane s širim društveno-političkim promjenama i bitno utječu na proces socijalizacije. Osnovna teza rada je da filozofija postmodernizma u svojoj teorijsko-praktičnoj primjeni otvara mogućnosti stvaranja pastiš identiteta.
Identitet se određuje kao "osjećaj vlastitosti što se razvija kad se dijete počne razlikovati od roditelja i obitelji i kad zauzima svoje mjesto u društvu".
Pastiš identitete karakterizira nestalnost, te posuđivanje dijelova identiteta iz svih mogućih izvora i konstrukcija tih dijelova u skladu s određenom situacijom.
Svrha pastiš identiteta nije
"zauzeti svoje mjesto u društvu",
već "biti Igrač" u općenitom smislu.
Oblicima literarne parafraze možemo tretirati i različite oblike parafrastičke imitacije od nedoslovnoga preispisivanja teksta do pastiša.
Pastiš se temelji na krajnjem ludičkom distanciranju teksta u odnosu na evocirani izvornik te obično iznevjeravanjem značenja izvornika.
Od slučaja do slučaja, autor pastiša učinak svoje kreacije gradi na parafrastičkoj imitaciji stila, teme ili formalnih obilježja (metra, ritma, sintaktičkih struktura) evociranoga teksta. Najčešće su mete literarnih pastiša dobro poznati i kanonizirani tekstovi.
Jedan je od takvih tekstova u hrvatskoj književnosti pjesma Voćka poslije kiše Dobriše Cesarića.
Uz Cesarićevu pjesmu ovdje ću navesti dva njezina pastiša – prvome je autor Pero Kvesić, a drugi sam pronašao na više internetskih stranica i blogova, i to uvijek bez naznake autorstva:
1. Dobriša Cesarić:
Voćka poslije kiše
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.
2. Pero Kvesić:
Gle ovcu u stadu
Gle ovcu u stadu
koja kreće livadom
i bleji u skladu
sa svojom ovčjom prirodom,
i daleki ritmovi
što prenose bunu
utapaju se meko
u njenu toplom runu,
o pasi, ovco, pasi!
Ti nam daješ vunu!
3. Gle duplu votku
Gle duplu votku poslije kiše
puna je kapi pa se njišem.
Votka po votka k tom još dupla
i ja sam drven poput trupla.
Kad se probudim ispod stola
pitam se da l’ krv još mnome kola.
Kroz glavu tad prođe mi prvo
da li sam čovjek ili drvo?
Oba parafrastična pastiša humorni učinak grade na ponavljanju formalnih i stilskih obilježja Cesarićeva teksta.
I Kvesić i nepoznati internetski skriptor svoje parafraze Voćke poslije kiše počinju rječicom »gle« koja izravno uspostavlja kontakt s čitateljem.
Isto tako, u oba slučaja dobivamo rimovani tekst. Kvesić pritom odstupa od Cesarićeve metričke sheme, a internetski je skriptor gotovo doslovce slijedi.
Vjerojatan razlog tomu jest taj što je Kvesić osviješten autor i što se humornom polemičkom parafrazom kanonizirane pjesme nastoji distancirati od nje i poetskih strategija koje ona simbolizira te, usput, stvoriti pamtljiv tekst. Internetski skriptor, s druge strane, puno je ovisniji o Cesarićevu tekstu – on, naime, očito više želi zapisati stihovanu dosjetku nego tekst koji će netko čitati kao ozbiljno pjesničko postignuće.
Logika dosjetke dopušta mu da ponovi prvi Cesarićev stih (uz korekciju »voćke« u »votku«), da mu se kao i Cesariću u poenti pojavi leksem »drvo«, da gotovo savršeno ponovi Cesarićev metrički obrazac, čak i neke rime.
- Parafraza pretpostavlja tri diskurzivne operacije: interpretaciju izvornoga teksta,
- transformaciju njegova sadržaja i
- proizvodnju teksta parafraze.
U slučaju parafrastičnoga pastiša sve su te tri operacije maksimalizirane do krajnjih granica.
autor:
Krešimir Bagić
bglavac
edin.kecanovic
