Piše: Tiha Modrić
Posljednjeg desetljeća došlo je do svojevrsne eksplozije ''gotičkog'' simbolizma. Kao rezultat postmodernog doba, gotički imaginarij nije više isključivo dijelom jedne marginalizirane subkulture. Za mnoge teoretičare postmodernizam ne postoji i nikada nije postojao. On je tek diskurzivni artefakt stvoren od čitatelja i ponekog povjesničara. Postmodernizam se ipak može shvatiti kao reakcija na optimizam prisutan na početku dvadesetoga stoljeća, odnosno kao razdoblje koje je uobičajenim povijesnim slijedom nastupilo nakon modernizma.
Danas gotičko prelazi disciplinarne i kulturalne granice te se sve više pojavljuje kao uporište mnogim književnim, filmskim, glazbenim i modnim uradcima. Golemi interes i iznenadno oduševljenje horror filmovima i literaturom donekle stvara ideju da je gotika postala mainstream, a postmoderno doba zapravo razdobljem vladavine gotičkih simbola. Naime, u postmodernim književnim i filmskim tekstovima gotovo je nezaobilazno prisutstvo gotskih elemenata. To se odnosi, naravno na one radove koji se mogu definirati unutar paradigme postmodernizma, odnosno kao eksperimentalna, radikalna i često metafikcijska literatura koja problematizira odnos između stvarnosti i mašte, čitatelja i teksta. Čini se da je popularna kultura postmodernog doba duboko uronjena u romantičan prikaz gotičke estetike utjelovljene u raznim emotivnim i tajanstvenim likovima.
Pritom je zaboravljena bitnija karakteristika koja gotički stil čini najboljim načinom izražavanja strahova postmodernog čovjeka. Strah od nepoznatog i mračnog koji čini samu srž gotičkog stila, još uvijek nije u potpunosti prihvaćen u okvirima popularne kulture i suvremenog društva. Upravo je strah, i sve što on sa sobom donosi, ono što čini snažnu i neraskidivu poveznicu između gotičke mitologije i postmodernizma.
Gotika kao mainstream odaje sve strahove postmoderne ''kulture smrti'', strahove od gubitka stvarnosti i sebstva. Gotički prikazi u književnosti i filmu reflektiraju vrijednosti postmodernizma jer pružaju mogućnost preispitivanja naših potisnutih tjeskoba i strahova, ali ih i predstavljaju na potpuno nov, neuobičajen način.
Postmodernizam, baš kao i gotička kultura, izražava zaokupljenost strahom, mistikom i smrću. Gotički metanarativi razbijaju jednolične prikaze povijesti, religije, kulture i identiteta, što ih čini najizrazitijim alatom postmodernizma. Gotska ideologija na sebi svojstven način dočarava mračne dubine postmodernizma kroz fascinaciju terorom i iracionalnim, kao i odbijanjem općeprihvaćenih kodova stvarnosti.
Postoji jedan mit koji je preživio stoljeća da bi tek u današnjem postmodernom dobu postao omiljena tema suvremene popularne kulture. Vampir. On u sebi objedinjuje gotički simbolizam s postmodernom percepcijom stvarnosti. Naime, legende o vampirima upozoravaju da su realno i percepcija realnog često dvije potpuno različite stvari. Oni su čudovišta ukorjenjena u ljudske snove. Dok snovi o jednorozima i vilama s vremenom blijede, san o vampiru ostaje.
Ipak, vampiri su tek vrlo intrigantan plod ljudskog uma. Oni su fantastična bića koja u sebi spajaju mitove, legende, povijest i književnost. No, prije svega, vampiri predstavljaju utjelovljenje ljudskoga straha. Taj strah od nepoznatog prisutan je gotovo od samih početaka pisane riječi, a zastrašujući likovi živih mrtvaca obitavaju i u najstarijim mitovima. Činjenica da se mit o vampirima razvio u najrazličitijim dijelovima svijeta, u potpuno drugačijim kulturama, ukazuje na duboku ukorijenjenost straha od njegove pojave u ljudskoj psihi. Poput svih fenomena stvorenih u vrtlogu mašte, vampiri preuzimaju razne oblike od kojih svaki odražava običaje, vjerovanja i bojazni određene kulture. Književnik i svećenik specijaliziran za okultizam, Montague Summers još je 1928. godine zapisao da ''u golemom i sjenovitom svijetu sablasti i demona ne postoji lik koji je toliko užasan, koji izaziva toliku stravu i gnušanje, ali je i prožet tako strašnim čarima, kao vampir. Sam po sebi, vampir nije niti sablast niti demon, no dijeli njihovu mračnu prirodu i posjeduje njihova tajanstvena i strašna svojstva'' (Summers 2001:13).
Vampir je strah koji ljude prati od davnina, a njegova prisutnost osobito je izražena i u suvremenom svijetu. U današnjoj eri računala i snova o osvajanju svemira, neočekivano, mit o zadivljujućem neumrlom nije ugasao. Naprotiv, u promijenjenom, modernijem obliku, on je prisutniji nego ikada, što nas navodi na zaključak da su mehanizmi straha u postmodernom dobu nadjačali tehnološki napredak. Danas, doduše, mit o vampirima koristi drugačija sredstva kako bi prizvao naše strahove.
Suprotno ustaljenom mišljenju da u današnjem svijetu opasnosti vrebaju na svakome uglu, naš svijet nije opasniji od svijeta naših očeva, a našom maštom, kao i nekada maštom naših predaka, vladaju načela dobra i zla. Iako se naš svijet diči svojom racionalnošću i uglavnom iskazuje vjeru tek u znanstveno dokazane činjenice, nepoznato i natprirodno još uvijek prestravljuje i očarava. To objašnjava golemu popularnost knjiga, filmova i tv serija s vampirskom tematikom. U srcu neuništivosti mita o vampirima veoma je slaba granica između svijeta svakodnevice i zemlje u kojoj se vrzma ''čitavo mnoštvo užasnih zamisli; sve su bile povezane sa smrću i vampirima; s krvlju, bolom i nevoljama'' (Stoker 1999:287).
Izmišljene priče doimaju nam se istinitima isključivo zbog straha koji nosimo u sebi. Ljudi su oduvijek skloni vjerovanju da ovaj svijet dijelimo s dobrim i zlim duhovima, bajkovitim bićima i čudnim stvorenjima. Ponekad su ta bića u ljudskim mislima dobrodušno pomagala, a ponekad su sijala prijetnje, strah i osvetu. Vjekovima sveprisutan strah od smrti utjelovio se upravo u prispodobama o neumrlima. Naime, u središtu vampirske fenomenologije leži nekadašnji strah od mrtvih kojima se nešto ispriječilo na putu ka vječnom počinku, stoga su se u raznim obličjima vraćali da za to kazne žive. Priče o zagrobnom životu, kao i legende o vampirima, iskazuju bojazan o tankom razgraničenju između ovozemaljskog života i podzemnog svijeta.
U razvoju vampirskoga mita značajnu ulogu odigrale su glasine pokrenute mentalitetom sličnim onome koji je doveo do takozvanog lova na vještice. Priče o vampirima postale su više od mašte u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, odnosno u razdoblju epidemije kuge. Naši su preci često prirodne kataklizme objašnjavali uplitanjem zlonamjernih sila u njihov svijet. Mit o vampirima, kao i vjerovanje u vještice, pokazuje kako povijesne činjenice lako mogu izgubiti svoj kredibilitet kroz iskrivljena tumačenja koja činjenice preoblikuju u nejasan odraz stvarnosti.
Vampirizam je rezultat spajanja mnoštva različitih mitova i simbola. Nerijetko se ljudska opsjednutost krvlju i životom nakon smrti smatraju glavnim značajkama te pojave, ali postoje i brojne druge osobine koje objašnjavaju njezinu moć nad maštom. Nadalje, vampirizam je povezan s toliko drugih natprirodnih oblika da ga je nemoguće izdvojiti kao zasebnu jedinicu u povijesti ideja. Ova je pojava također i proizvod prožimanja povijesnih zapisa, legendi i književnosti. Ponekad je teško odrediti gdje jedno završava, a počinje drugo, jer su granice između njih nejasne, baš poput onih između modernog i postmodernog doba.
Mit o vampirima mogao bi se protumačiti i kao mračna interpretacija temeljnih simbola kršćanske misli. Naime, Stari zavjet, baš kao i vampirski mitovi, obiluje slikama natopljenim krvlju. Krv je oduvijek jedna od neiscrpnih tema ljudskog promišljanja. Ona predstavlja temeljnu vezu između života i smrti, a povezujemo je i s obrednim žrtvovanjem i raznim oblicima nasilja. Krv je simbol snage i mladosti, te kao takva ključan element mitova o vječnom životu. Dok je u biblijskim pričama, poput one o Kajinu i Abelu, krv povezana s nevinosti, grijehom i zagrobnim životom, u vampirskim mitovima ona predstavlja demonsku vezu između mrtvih i svijeta živih. Krv se također pojavljuje i kao simbol žrtve. U kršćanskim obredima misno vino simbolizira Kristovu krv koja otkupljuje grijehe čitavoga svijeta. U suvremenim vampirskim tekstovima, poput onih Charlaine Harris, ''dobar'' vampir daje svoju krv kako bi iscijelio ranjeno i umiruće ljudsko biće. Njegova je krv, također najtraženija droga postmodernih narkomana jer im daje nadljudsku snagu i pospješuje njihov seksualni život. S druge strane, ljudska krv omiljena je vampirska hrana, što zbog činjenice da je najslađe uvijek zabranjeno voće, a što zbog njezinih vampirima ljekovitih sredstava.
U svakom slučaju, krv predstavlja život. Njezina snaga i simbolika najizraženija je u legendi o Svetome Gralu, koja na neki način objedinjuje kršćansku mitologiju s vampirskim mitom. Krv je, naime podarila izuzetnu moć Gralu, a onima koji iz njega piju, ostvarene su sve želje. Koncept žrtve utemeljen je na vjerovanju da je krv nositeljica života, ili kao što to Summers kaže: ''vampirizam gledan iz sasvim drugog kuta'' (Summers 2001:18).
Vampirske priče, a s njima i tajanstveni grofovi kao glavni likovi, s vremenom mijenjaju svoje naličje i svrhu. Romantizam i neogotički pokreti preoblikovali su potrebu za fantastičnim u zabavu za široke mase te time doveli vampire u književnost i kazalište, te naposlijetku i u kino dvorane. Fikcija se, za razliku od folklornih legendi koje koriste strah od smrti kako bi poučno djelovale na svakodnevni život, mora prodavati. Vampir, predstavljen kao neodoljivi i tajanstveni stranac, izmiče racionalnim objašnjenjima te potiče mračnu očaranost u nama. Vampir nas osvaja istom hipnotičkom moći kojom svoje žrtve ugriza za vrat, a naša mu znatiželja daje životnu snaga, baš poput krvi njegovih žrtava.
Danas je vampir objekt požude, ranjena i osjećajna duša u potrazi za ljudskim partnerom koji će mu pružiti nadahnuće za daljnje postojanje. On iz čudovišta prerasta u idealnog
romantičnog junaka postmodernih tekstova jer u sebi spaja najintrigantnije i najpoželjnije karakteristike koje je usavršavao kroz stoljeća svojeg vampirskog života. Ne postoji oblik medija kojega ovaj mračni neodoljivi stranac nije osvojio. U današnjem svijetu uronjenom u proces globalizacije koji briše granice mođu narodima i kulturama, zahvaljujući novim komunikacijskim tehnologijama, priča o vampiru nastavlja živjeti. Stapanjem kultura i prožimanjem mitologija, vampiri prolaze kroz novu metamorfozu i zaodjevaju se u novo (post)moderno zastrašujuće ruho.
Baudrillard, Lyotard i Derrida tvrde da je postmoderno stanje uzrokovalo promjenu u kolektivnoj imaginaciji, promjenu uzrokovanu strahom. Strah koji gotički simbolizam toliko naglašava, danas postaje intrinzična sila skrivena iza postmodernih koncepata života izraženih u literaturi kroz uzbuđenje i strah u umu ili psihi. Taj strah je toliko izražen jer ljudi oduvijek, zapravo žude za bojazni koja im pruža uzbuđenje. Tragati za značenjem u fikciji jednako je besmisleno kao i činiti isto u današnjem svijetu simulacije, dezintegracije i smrti. U postmodernoj literaturi značenje je višestruko i subjektivno, a naglasak je na važnosti interpretacije i iskustva, kao i svjesnosti činjenice da objektivna istina ne postoji.
Tekstovima bogatim gotičkom simbolikom zajedničko je prikazivanje odnosa između sebstva i drugosti jedinstvenim, subverzivnim jezikom. Postmodernisti smatraju da ''jezik stvara realnost, on ne opisuje svijet, već ga konstruira'' (Childs 1960:52). S time usko povezana je i Lacanova teorija koja tvrdi da je identitet proizvod jezika. Iako se na prvi pogled može činiti da takav jezik stavlja naglasak na negativno i iracionalno, čitanjem između redaka možemo uočiti da je njegov fokus zapravo na pozitivnom i racionalnom. Na taj način gotička simbolika i jezik kojega koristi, ukazuje na svu mržnju i pohlepu čovječanstva. Ljudi, vođeni predrasudama osuđuju sve ono što je njima drugačije, a time nesvjesno iskazuju vlastitu monstruoznost. Dublji smisao tekstova vampirske tematike zapravo i jest naglasiti da u svijetu kojime vlada novac i strah od nepoznatog, ljudi postaju monstrumi, a nekadašnja čudovišta poput vampira pretvaraju se u ideal humanosti.
Vampira je teško, gotovo nemoguće uništiti. On uspijeva preživjeti i u današnjem sekulariziranom društvu, mudro se razvijajući u zanosnim likovima poput Lestata ili Edwarda Cullena. Ipak, u pozadini njegova razvoja leže određene konstante. Prije svega to je strah od smrti, koji je i u današnjem postmodernom, gotovo transhumanom društvu, nesavladan i stvaran. Potom, proces starenja, unatoč neizmjernom napretku znanosti i tehnologije, još uvijek je neizbježan. Današnji neumrli hrane se strahovima čovječanstva; oni su neuništivi i nesavladivi jer ih na životu održavaju bojazni i tjeskobe duboko ukorijenjene u ljudsku psihu.
bglavac
edin.kecanovic
