sluga Božji Franjo Kuharić (1919.–2002.)*

Kršćanska pedagogija pronalazila je razne načine kako liječiti sebičnost u čovjeku i odgajati raspoloženje za evanđeosku ljubav. U toj pedagogiji bilo je prisutno načelo da čovjek mora znati reći NE svojim sebičnim sklonostima koje mogu postati izvori zala, da bi mogao reći DA pravim vrijednostima koje ga uistinu čine kršćaninom.

Izrazi te pedagogije su mnogostruki, u njih se ubraja i post. Odricanjem u jelu vjernik želi očitovati svoju pripravnost da tom žrtvom osvaja vlast nad samim sobom, nad onim negativnim u sebi. To je također izraz da se želi određenom pokorom pridružiti otajstvu Isusova križa kojim Isus očituje svoju bogočovječnu ljubav prema nama.

U suvremenoj disciplini crkvenoga života obvezni su postovi svedeni na najmanju mjeru, ali su zato preporučeni drugi načini koji liječe čovjeka od sebičnosti. Osobito smo potaknuti na veću velikodušnost prema patnicima, bolesnima i siromasima.

Međutim, možda se ni na jednom području ne traži toliko napora da čovjek svlada samoga sebe i da ostane u istinskom odnosu ljubavi prema drugima kao što se to traži na području govora. Ništa toliko ne unaprjeđuje dobre odnose među ljudima kao što to čini dobar govor o drugima. Koliki bi nesporazumi bili uklonjeni, a mržnje i nemiri ugašeni, kad bi ljudi svladavanjem samih sebe uspijevali uvijek voditi računa o svom govoru o drugima. Kolika pak zla ljudskim odnosima nanose ogovori, a pogotovo klevete, izricanje brzopletih sudova o životu drugih ljudi, a da se ne nastoji biti oprezan, je li to baš tako kako se govori. Ako bi i bilo tako kako se govori, bila bi nam dužnost držati se Isusova načela: „Ne sudite i ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđeni… Jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” (Luka 6, 37-38).

Kolika se tek nepravda čini onda kad se prenosi neistinit sud o ljudima. I to se čini tako na laku ruku, koji put tako žestoko i u svakom susretu, a da se i ne pokuša provjeriti je li to baš tako. Nema bolnije povrjede druge osobe nego kad joj se otima dobar glas i kad joj se osporava ljudska vrijednost. To su najdublje rane i najveće nepravde.

Apostol Jakov kaže za jezik da je „zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog” (Jakovljeva 3, 8). U istoj poslanici nastavlja: „Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude stvorene na Božju sliku: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode” (3, 9-12).

Post govorom!

I za odnose je potreban post govorom. Ako u tom postu provedemo vrijeme pokore, bit će svjetliji Uskrs u našoj zajednici i u našemu srcu.

U Zagrebu 16. ožujka 1976.

zagrebački nadbiskup 1970.–1997.