preuzeto sa:http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,4,26,,117388.jl
|
Magazin
istraživače Piše: Tanja Rudež
15 vodećih hrvatskih znanstvenika različite dobi otkrilo je knjigu koja im je u mladosti bila pokretač znanstvene znatiželje
Velike knjige imaju moć da pokreću, inspiriraju ili čak promijene živote ljudi. To se posebno odnosi na knjige iz popularne znanosti koje često potiču maštu i radoznalost kod djece i mladih ljudi. Ponekad neke kultne popularno-znanstvene knjige tako snažno utječu na mlade čitatelje da odluče postati znanstvenici. Koje su knjige fascinirale, inspirirale ili čak promijenile živote naših znanstvenika? To pitanje postavili smo 15 uglednih hrvatskih znanstvenika različite dobi u domovini i inozemstvu. Dr. Marin Soljačić, docent na Massachusetts Institute of Technology (MIT): Često su knjige koje imaju najveći utjecaj na čovjekov životni put one koje pročita dok je mali. U tom je smislu na mene definitivno najveći utjecaj imala serija “Kozmos” Carla Sagana. Kad se prikazivala na TV-u, nisam mogao ni za živu glavu propustiti nijednu epizodu. Zanimljivo, kada sam došao studirati na MIT, doznao sam je da gotovo svim Amerikancima mojih godina to bila najdraža serija. Naravno, čitao sam i istoimenu knjigu, ali je serija za mene bila presudnija od knjige. Ako moram izabrati baš jednu knjigu bez popratne TV serije, onda je to “Što se zbiva u atomskoj jezgri” Vladimira Paara. Akademik Miroslav Radman: Mamac za buduće istraživače bila je i ‘Dvostruka uzvojnica’, knjiga koja znanstvenu elitu prikazuje kao obične ljude
Među popularno-znanstvenim knjigama izdvojio bih svakako “Sebični gen” Richarda Dawkinsa jer je ta knjiga na mene snažno utjecala. Dawkins je moj omiljeni autor, čovjek iznimnog intelektualnog seksepila i sjajnog spisateljskog talenta. Uz Dawkinsove, volim i knjige Desmonda Morrisa, autora glasovitog “Golog majmuna”. Od znanstvene fantastike kao dijete sam čitao Julesa Verna, a kasnije kao student volio sam knjige Isaaca Asimova dok mi je u novije vrijeme najbolja knjiga “The Next” Michaela Crichtona, zastrašujuća vizija kako će biomedicina i biotehnologija promijeniti naše društvo.
Dr. Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu: Izdvojio bih više knjiga koje su utjecale na mene. Tijekom gimnazijskih dana jako sam volio knjige Ivana Supeka koji nikad nije imao uzak znastveni pristup, nego je imao i poveznicu s filozofijom te sociologijom. Kasnije me se jako dojmila knjiga Jamesa Gleicka “Kaos”, bestseler koji je sjajno napisan, a ima dobru znanstvenu podlogu. Također, izvanrednom smatram i knjigu “The Emperor’s New Mind” (“Carev novi um”) Rogera Penrosea. U eri genoma i genomskih istraživanja zainteresirale su me knjige Luce Cavalli-Sforze, utemeljitelja populacijske genetike. Kada se raspravljalo o odnosu znanosti i religije, rado sam čitao Einsteinove tekstove i razmišljanja o tome. Naposljetku, izdvojio bih i knjigu koja demistificira nas fizičare, “Surely You're Joking, Mr. Feynman!” (Vi ste se sigurno šalili, gospodine Feynman) Richarda Feynmana. Dr. Milorad Milun, ravnatelj Instituta za fiziku: Iz mladosti mi je u sjećanju ostala knjiga Freda Hoylea “The Black Cloud” (znanstvena fantastika, ali vrlo stimulativna za znanstveno razmišljanje). Knjiga “The Red Limit” Timothyja Ferrisa također me se veoma dojmila jer je kondenzirano prikazala razvoj naše slike o svemiru, a sve to uz osobne priče glavnih aktera. Posljednja knjiga koju sam čitao iz tog žanra i koja me također razveselila jest “The Short History of Almost Everything” (Kratka povijest gotovo svega) Billa Brysona čiji sadržaj u potpunosti odgovara naslovu. Vrlo duhovito i s mnoštvom podataka, a uz superviziju istaknutih znanstvenika dan je pregled razvoja mnogih znanstvenih disciplina. Prava literatura za ljeto i duga aerodromska čekanja.
Dr. Dijana Dominis Prester, asistentica na Sveučilištu u Rijeci: Najviše je na mene utjecala knjiga “Kozmos” Carla Sagana. Iako sam tada već bila zaljubljenik u astronomiju, bio mi je velik užitak čitati tu knjigu. Napisana je vrlo sistematski i pristupačno, ono što je bitno, pisao ju je pravi stručnjak u području, a ne samo popularizator. Uz to, imala je prekrasne slike koje su osvojile moju dječju dušu. A uz iznošenje činjenica imala je i zanimljivih priča. Posebno me se dojmila priča o Hipatiji, posljednjoj znanstvenici u Aleksandrijskoj biblioteci, koju su linčovali na brutalan način, što je označilo kraj Aleksandrijske biblioteke i početak mračnog srednjeg vijeka. Tad sam shvatila da ću, ako se budem bavila znanošću, imati problema jer sam žena. Ipak, nisam htjela odustati od svojeg puta, vjerujući da ću imati motivacije i snage prevladati te probleme. Nisam se prevarila u svojoj strepnji (problemi se javljaju stalno), no to mi daje još više snage da ustrajem. Dr. Ivan Đikić, profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu: U djetinjstvu su mi drage bile knjige Julesa Verna, a prva koju sam pročitao “Put u središte zemlje” stalno me je poticala na maštanje i razmišljanje o prirodnim fenomenima. Bio sam fasciniran opisima vulkana, spilja i gejzira, te brojnih fenomena koji su dočaravali “mogući” život ispod zemlje. Nakon što sam 20 godina poslije posjetio Island, mnoge imaginacije koje sam stvarao čitajući tu knjigu dobile su svoju poveznicu sa stvarnošću. Također, knjiga “Put oko svijeta u 80 dana” u meni je budila pustolovni i istraživački duh te potrebu za upoznavanjem novih kultura i ljudi. Stoga nije ni čudno da i danas uživam u tim dječačkim maštanjima.
Dr. Đurđica Ugarković, znanstvena savjetnica Instituta ‘Ruđer Bošković’: Meni je vrlo draga knjiga “Climbing Mount Improbable” (Uspon na planinu nevjerojatnoga) Richarda Dawkinsa. Sviđa mi se jer na jednostavan način opisuje mehanizam djelovanja Darwinove prirodne selekcije, odnosno nastanak složenih struktura ili organa poput ljudskog mozga, oka, krila ili paukove mreže. Složenost tih organa često koriste kreacionisti kao argument o nemogućnosti njihova slučajnog nastanka. Dawkins međutim kao izvrstan prirodoslovac (kombinira znanje zoologije, mehanike, optike) opisuje nastanak, odnosno evoluciju tih organa kroz niz sitnih, postupnih i slučajnih promjena. Po meni je ovo jedna o najboljih knjiga o prirodnoj selekciji gdje se ona tumači na konkretnim primjerima, a praćena je i odličnim ilustracijama. Mislim da bi bilo jako dobro prevesti je na hrvatski jezik jer je sigurno razumljiva i srednjoškolcima, kao i ljudima koji baš nemaju puno prirodoslovnog predznanja. Dr. Pavel Gregorić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Najdraža mi je popularno-znanstvena knjiga “Kozmos” Carla Sagana. Taj autor čitatelja vodi na putovanje od Big Banga do formiranja Sunčeva sustava, od nastanka života do spekulacija o egzobiologiji, od Aleksandrijske biblioteke do sna o galaktičkoj enciklopediji, od začetaka znanosti u antičkoj Grčkoj preko Newtona i Keplera do Einsteina i svemirskih sondi. To je jedan “tour de force” koji čovjeka mora zaraziti začuđenošću nad svijetom i pobuditi u njemu želju za znanjem. Vlatko Silobrčić, akademik: Knjiga koja me davno potaknula na razmišljanje bila je “The Ascent of Man” Jacoba Bronowskog. Dala mi je ukupnu sliku razvoja čovjeka i cijeli kontekst. U novije vrijeme najviše me se dojmila knjiga “Sebični gen” Richarda Dawkinsa. Cijela njegova eksplikacija naslijeđa i evolucije tako je logično i jasno prikazana da me “prisilila” da o tim pitanjima počnem razmišljati na potpuno nov način, s potpuno drugih polazišta. A kad se tako krene, neminovni su i drukčiji zaključci.
Dr. Bojan Žagrović, znanstveni direktor MedILS-a: Knjiga s najvećim utjecajem na mene jest “Kozmos” Carla Sagana. Iako se bavi uglavnom astronomijom, kroz nju se provlače i teme iz biologije, psihologije i tehnologije, i upravo je to njezina najvažnija poruka za mene: bez obzira na to kako mu pristupali, svijet je jedan i nedjeljiv i nama još jako tajnovit. Otvoreni, interdisciplinarni, nedogmatski pristup njemu jedini je put naprijed. I još nešto, mislim da me baš Sagan zarazio idejom da su u znanosti pravi odgovori bitna stvar, ali da su zapravo tek prava pitanja ono što nas u njoj najviše oduševljava. Dr. Nenad Ban, profesor na ETH u Zürichu: Osobno mi je najvažnija knjiga bila je “Dvostruka uzvojnica” Jamesa Watsona o otkriću strukture DNK. Pročitao sam je na početku studija molekularne biologije i bila mi je važna iz dva razloga. Prvo, pokazala mi je da su znanstvenici ljudi kao i svi drugi u smislu da tijekom istraživanja prolaze kroz sve emocije, i dobre i loše, kao i u svakodnevnom životu. Ambicija, zavist, egoističnost, ali i znatiželja, požrtvovnost, traganje za elegantnim i praktičnim rješenjem znanstvenog problema, inteligencija i determinacija, sve je to prisutno čak i kada se radi o velikim otkrićima. Drugo, tada sam primijetio i da je strukturalna informacija ključna u razumijevanju funkcije molekula i taj sam interes zadržao do danas. U rješavanju strukture DNK podaci o vlaknima DNK do kojih se došlo koristeći se rengenskom analizom bili su posebno važni. Dr. Boris Lenhard, Sveučilište u Bergenu: Od mnogih popularno-znanstvenih knjiga koje sam pročitao na prvo mjesto bih stavio jednu s kojom sam odrastao: “Svjetlost i vid” Conrada Muellera i Mae Rudolph. Prekrasno ilustrirana i kristalno jasno napisana, knjiga spada u malobrojne popularno-znanstvene tekstove koji oduševljavaju čitatelje na svim razinama obrazovanja. Knjiga se nalazila u obiteljskoj kolekciji otkad pamtim. Moji su je roditelji kupili nedugo nakon što mi je kao jednogodišnjaku dijagnosticiran strabizam (gledanje u križ), kako bi razumjeli što se to događa s mojim očima i dijelom mozga zaduženim za vid.
Kad sam je prvi put otvorio, tretirao sam je kao slikovnicu - jer još nisam znao čitati. Od tada, kad god su se kao tema razgovora ili školsko gradivo pojavili svjetlo, boje, optika, optičke varke, oči, pa i mozak, “Svjetlost i vid” uvijek je bio prvi izvor informacija. Pomoću te knjige dijagnosticirao sam da nisam daltonist te buljeći u fotografiju naranče i jabuke dokazao da i u mojim očima postoji slijepa pjega. Iz nje sam naučio da se boje miješaju na različite načine na papiru i u katodnoj cijevi televizora. Iz nje sam doznao i da vid većine ljudi uključuje nešto što se zove “percepcija dubine” - koju ja zbog svog strabizma i dominacije jednog oka nikad nisam imao. U knjizi sam prvi put vidio reprodukcije grafika M. C. Eschera, što me je kasnije dovelo do druge knjige visoko na listi mojih najdražih (“Gödel, Escher, Bach” Douglasa Hofstadtera). Trajni učinak je da je to bila prva knjiga koja mi je otkrila postojanje racionalnih objašnjenja za svijet oko nas - objašnjenja daleko fascinantnijih od pukog pjesničkog iščuđivanja. Taj tip fascinacije ključno je utjecao na moje životne odabire i nastavit će to činiti u budućnosti. Dr. Greta Pifat-Mrzljak, znanstvena savjetnica Instituta ‘Ruđer Bošković’: Knjiga možda nije popularna, ali je meni važna. Riječ je o knjizi nobelovca Manfreda Eigena “Das Spiel” (Igra) koja obrađuje teme našeg vremena u refleksiji prirodoslovlja preko prirodnih zakona i evolucije. Usput, to je knjiga znanstvenika kod kojeg sam dugo boravila i s kojim sam uspostavila ne samo znanstvenu nego i prijateljsku vezu. Dr. Zlatko Bačić, profesor na Sveučilištu New York: Jedna od znanstveno-popularnih knjiga koja je na mene ostavila snažan dojam je “The Double Helix” (Dvostruka uzvojnica) čiji je autor James D. Watson. Knjiga je objavljena 1968. godine, a ja sam imao 15-16 godina kada sam je s velikim užitkom pročitao tijekom jedne večeri. U toj knjizi Watson na vrlo živ i zanimljiv način opisuje sve što je prethodilo epohalnom otkriću strukture DNK do kojeg su 1953. godine došli on i Francis Crick. Knjiga iznimno dobro predočuje ljudsku stranu znanosti i znanstvenika: vrlo različite, ali sjajno komplementarne, karaktere i temperamente Watsona i Cricka, njihova lutanja i stranputice prije nego što su, u trijumfu mašte i inspiracije, došli do točne strukture, oštru konkurenciju s Linusom Paulingom i velik strah da bi ih on mogao preteći, zategnute odnose s Rosalind Franklin i Maurice Wilkinsonom, iz čijeg su laboratorija, na etički ponešto problematičan način, dobili ključne kristalografske informacije. Dr. Branko Guberina, znanstveni savjetnik Instituta ‘Ruđer Bošković’: Iz mlađih dana, dok sam bio gimnazijalac i student, popularna knjiga Jamesa Jeansa o svemiru bila mi je izvor mašte, oduševljenja, misterija. Opisivala je, po mojem sjećanju, kozmologiju tadašnjeg doba - posebno kraj svemira u vidu toplinske smrti. Toplinska smrt značila je kraj kada entropija svemira dosegne maksimum i sve biva izjednačeno - doimalo se poput nirvane koja ovlada svijetom zvijezda i galaksija. Naravno, kvantna je fizika preko fluktuacija razriješila taj svemirski fatum. Od modernih mi knjiga pada na pamet Hawkingova “Brief History of Time” (Kratka povijest vremena), zatim nedavno izišla “Cosmic Landscape” Leonarda Susskinda. Izvan fizike spomenuo bih “Sebični gen” Richarda Dawkinsa i “The Language of God” (Božji jezik) Francisa Collinsa.
|
bglavac
irida
edin.kecanovic
