Pomiriti staro i novo
Zlatko Karač*
Poštovani oče Biskupe, poštovani sudionici skupa!
Počašćen sam mogućnošću da kao predstavnik arhitektonske struke pridonesem u raspravi i s nekim malim životnim konzervatorskim iskustvom ili bavljenjem spomenicima i kao arhitekt koji gleda suvremenu intervenciju s višeslojnom kritičkom razinom. Evo kako ja vidim problem.
Razlog zbog čega je organiziran današnji Okrugli stol može se prepoznati u dva segmenta. Jedan je da dubrovački puk emotivno odnosno estetski ne prihvaća postojeće rješenje Svetišta. Jednostavno rečeno, kroz vrijeme od 25 godina pokazalo se da najvećem broju ljudi koji su korisnici toga prostora sadašnje rješenje u emotivnom segmentu ne daje zadovoljavajući odgovor, ne vraća ona sjećanja koja su im bila bitna iz vremena prije obnove i uopće. Po svoj prilici događa se ono što je redovit slučaj kod svih suvremenih umjetnosti i modernih zahvata, osobito u povijesnim ambijentima: običan čovjek vrlo teško prihvaća suvremenost, modernost. To se događa uvijek pa ovdje u slučaju dubrovačke Katedrale to nije ništa posebno i ništa neočekivano.
Drugi problem zbog kojeg je ovaj današnji skup s pravom trebalo prirediti jest fizičko pitanje postojanja autentičnog djela povijesne opreme koje je negdje deponirano i nešto s tim konačno treba učiniti. Prošlo je 25 godina. Inventar nije otpisan, nije montiran u nekom novom sakralnom ili nekom drugom sakralnom prostoru što također zna biti dosta čest slučaj. Oltari se premještaju iz crkava pa i u Katedralu je odnekud bio donesen onaj predprethodni oltar itd.
Ako se prihvati načelo biološke zaštite, to jest polazište koje uzima u obzir sve vrijedne slojeve koje građevina ima kroz svoje trajanje, mislim da bismo morali uzeti u obzir i stanje koje imamo danas. Zahvat arhitekta Prtenjaka legitiman je autorski kreativni likovni sloj koji izaziva polemike, međutim razina biološkoga slaganja ili prepoznavanja slojeva ne završava 1913. nego s ovim što imamo danas. Dakle, nije moguće zanemariti relevantnu autorsku likovnu intervenciju u prostoru i vratiti se samo na raspravu o 1913., jer bi to značilo da nismo sasvim pošteni u stajalištu da se spomenik nadograđuje kroz vrijeme, pa i u moderno vrijeme.
Svako vrijeme je u neko doba bilo moderno vrijeme. Herman Bollé (1845.–1926.) iz zagrebačke je Katedrale, zbog modernosti, ukusa toga vremena i konzervatorskog shvaćanja koje je imao, u jednome danu izbacio 28 baroknih oltara i unio je dvadesetak svojih, konfekcijskih oltara koji i dan-danas stoje. To je bio kriterij vremena koje je tako postupilo. Zagrebačka Katedrala možda ima ozbiljniji konzervatorski problem za raspravu od dubrovačke gdje je u pitanju samo jedan oltar.
Ćurličin retabl, ako sad uključimo valorizacijski kriterij, ne bi otrpio ozbiljnije vrjednovanje. Potpuno bih se složio s onim što je rekao akademik Marković, da je retabl iz 1913., koliko god da je on legitiman povijesni sloj, ipak dio mobilijara ili inventara koji je daleko ispod razine Tizianove slike kojoj služi kao okvir, i ispod razine autentične barokne arhitekture u koju je ušao. To, međutim, ne umanjuje činjenicu da su i taj retabl i menza i propovjedaonica i korske klupe i biskupski tron možda osrednji, ali pripadajući autentični povijesni spomenički sloj toga prostora.
Da se nije uključio kriterij valorizacije, u vrijeme kad je armiranobetonska ploča u podu Katedrale bila dovršena ili pred dovršetkom bilo je očekivati da se povijesni inventar jednostavno vrati. To je školski postupak: ono što smo imali prije – nije uništeno, privremeno je demontirano iz tehničkih razloga i nema razloga da se ne vrati. Međutim, okolnosti o kojima smo danas čuli, novi liturgijski zahtjevi koji su se pojavili i trenutak koji je zahtijevao i revalorizaciju pothvata iz 1913., rezultirao je procjenom da inventar koji je do tada postojao nije osobita vrijednost. Ja bih se s tim potpuno složio s iznimkom barokne menze koja je daleko vrijednija od konfekcijskoga historicističkog dijela inventara.
Kad je konfekcijski kasni historicizam 1913. rezultirao Ćurlićinim retablom kod Maxa Dvořáka, u Beču je takav posao mogao projektirati i napraviti Adolf Loos (1870.–1933.). Iste te godine! Da je Adolf Loos projektirao 1913., kao što je Ivan Prtenjak radio 1985., intervenciju u duhu vremena – svaki sloj ima svoje vrijeme kada govori svojim rječnikom – uvjeravam vas da bismo ovdje imali potpuno drukčiju likovnost od ove pasatističke [bezvoljne, učmale], kasno historicističke, koja je korektna, ali za ocjenu minus tri.
Mislim da je bilo dobro što je u jednom trenutku povijesti Katedrale uključeno revalorizacijsko mjerilo jer su tu stvari ipak posložene. Nije svaka povijesna rukotvorina savršen spomenik, iako je legitimna kao sloj ili slojevi koje ovdje čitamo. Osobno bih se založio, jer to je očito želja Dubrovčana i velikog dijela struke, da se povijesni elementi prostora, znajući da nisu svi jednake vrijednosti, ipak vrate. To je pošteno u slijedu razmišljanja o biološkoj zaštiti, uz uvažavanje novih bogoslužnih odredbi koje je kolega Prtenjak korektno riješio.
Ukazao bih na njegovu inačicu broj dva u kojoj su svi povijesni elementi vraćeni i zadržani, a dodana su dva solitarna elementa: vraćene su korske klupe, retabl i barokna menza, sve je na svome mjestu, nismo izgubili nijedan element povijesnog inventara osim biskupskoga trona, a dodane su dvije nove nužne stvari: solitaran suvremeno oblikovani oltar prema puku i biskupska katedra u središtu, a ne sa strane. Meni se čini da je to samo dopuna skoro pa dovršena prostora novim liturgijskim zahtjevima. Osobno bih se ovoga časa založio za varijantu broj dva i pomirio staro i novo, suvremene liturgijske i funkcionalne potrebe i ono što imamo trenutno izgubljeno ili negdje pohranjeno.
Na kraju bih rekao da je fizički problem (ne)prislanjanja klupa možda rješiv i na način da se pilastri ne moraju odštemati nego da se klupe može prisloniti do pilastra, a ne do zida, a optički ublažiti problem.
Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.
arhitekt, rođen 1961. u Vukovaru, docent na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu; zkarac@arhitekt.hr
Gore: brod i Svetište barokne Katedrale s korskim sjedalima; dolje: glavni brod kasnoantičke Katedrale. Snimio Krešimir Tadić, 1983.
Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 87-88.
bglavac
irida
edin.kecanovic
