http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Psihologija/Detail.aspx?Sifra=2120234206

Delia Steinberg Guzmán

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 23

Može nam se učiniti kako je ova složena tema o proturječju između platonske i tjelesne ljubavi nešto sasvim suvremeno. Međutim, kad započnemo istraživati činjenice, suočimo se s iznenađenjem: nema tu ničeg novog, budući da je ovaj problem star koliko i sam čovjek. Čini se da njegovo pojavljivanje zalazi duboko u prošlost, sve do krajnjih dosega naših povijesnih spoznaja.

Još jedno iznenađenje koje susrećemo jest prividno proturječje između platonske i tjelesne ljubavi, proturječje koje zapravo ne postoji ili ga je, barem s filozofskog stajališta, teško opravdati.

Ono što je za filozofe bitno jest prvo se upitati – što je to Ljubav? Međutim, ni taj problem nije nimalo nov.

Čovjeka je oduvijek zanimalo sve o ljubavi – što ona znači, koji doseg ima, koliko je duboka. A naročito ga je zanimalo u kakvom je odnosu ljubav sa srećom, misleći da se ostvarenjem ljubavi istovremeno mora ostvariti i sreća. Čini se kao da čovjek pokušava pronaći univerzalni lijek, savršeni izvor rješenja za sve probleme. I stoga, ako se ljubav i sreća promatraju kao istodobne, nije začudna stalna prisutnost sveopće potrage za njima.

Stari su filozofi govorili da čovjek traži ono što nema, jer u protivnom to ne bi morao tražiti. Govorili su kako čovjek voli ono što mu nedostaje i to upravo zato što mu nedostaje. Osjeća se nepotpunim i zato teži za onim što smatra važnim, kako bi se osjećao cjelovitim ljudskim bićem.

Približavamo se temi koja nas zanima. Ako čovjek traži ono što nema i voli ono što mu nedostaje, to nažalost znači da nije sretan i da mu nedostaje ljubavi. To je veliki paradoks našeg stoljeća: što više govorimo o nečemu, to više ukazujemo na njegov nedostatak. Danas se ispisuju brojne stranice o različitim aspektima ljubavi. Ali, ako se na trenutak zagledamo u sebe da bismo vidjeli koliko je ljubavi u nama, u čovječanstvu, u svijetu u kojem živimo, zaključit ćemo kako je nema puno. Puno je riječi, a malo osjećaja. Nedostaje nam ljubavi i stoga se svi upuštamo u potragu za njom. Da bismo pronašli sreću za koju smo uvjereni da nam nedostaje, u stanju smo ići bilo kojim putem: onim koji pred nas postavi moda ili onim kojeg nam odredi razum.

Pregled povijesti dokazuje činjenicu da su se ljubavi kroz stoljeća pripisivala različita shvaćanja i dodjeljivale različite definicije, ovisno o idejama koje su vladale u određenoj povijesnoj situaciji, o onome što je čovjeku bilo potrebno u pojedinom trenutku, kao i o ishodu njegove vlastite evolucije. Ipak, uvijek se krećemo između dviju krajnosti: između one duhovne ljubavi, koju nazivamo platonskom, te fizičke ili tjelesne ljubavi. Nije dovoljna samo ta jedna riječ – riječ ljubav – da bi se obuhvatilo beskrajno mnoštvo odnosa koji postoje između tih dviju točaka, jedne duhovne i druge koja ulazi u materijalno.

Je li dovoljna samo jedna riječ? Zar ta jedna riječ uistinu može opisati sve što je čovjek u stanju izraziti ili što želi doživjeti u ovom smislu?

Došli smo zapravo do jednog od najvećih problema kojeg nam postavljaju moderni jezici. Ovi su jezici postali siromašni značenjima za mnoge aspekte intime, nutarnjeg života, iako su izrazito bogati riječima koje označavaju sve što je materijalno ili znanstveno. Pokazalo se da su previše siromašni da bi dosegnuli svu dubinu ljudskog bića. U starim su se jezicima različite vrste ljubavi izražavale s onoliko riječi koliko je u čovjeku postojalo vrsta ljubavi ili osjećaja.

Danas bi jedna riječ, jedna jedina riječ, trebala označiti tisuću stvari. Je li moguće definirati ljubav na samo jedan način? S druge strane, zar postoje toliko različitih definicija? Ili se radi o stotinama aspekata koje moramo sagledati, želimo li govoriti o ljubavi?

Ljubav je toliko bogata da se ne može svesti samo na problem riječi i definicija. Postoje nebrojene vrste ljubavi, ali neke od njih možda nećemo tijekom života uspjeti u potpunosti obuhvatiti i objasniti. Ipak, možemo istražiti barem neke ideje ili, grubo rečeno, neke definicije.

Pogledajmo u svijet mitologije, u taj stari svijet koji je, čini se, čovjeka povezivao s Bogovima. I uzmimo primjer iz grčke mitologije, toliko nam bliske po estetskim i etičkim zasadama. Pogledajmo što je za Grke bila Ljubav, odnosno Eros.

Platon kaže da je Eros najstariji Bog. Ali on ne govori o onom Erosu čiji su nam prikazi dobro poznati. Ne radi se, naime, o onom simpatičnom malom “anđelčiću” kojeg prikazuju kako vreba ljude i postavlja im zamke. Radi se o jednom neusporedivo starijem Erosu, o Prvobitnoj Ljubavi ili Prvobitnoj Sili Privlačnosti.

Mitologija govori o vremenu kada svijet još nije postojao: vladao je Kaos i sve je bilo u potencijalu, a elementi koji tvore svijet još se nisu bili pojavili. U to se vrijeme rodio jedan impuls, nevjerojatna sila koja je sve to uspjela urediti, ujediniti, oblikovati i oživjeti. Ta je sila Eros, to je Ljubav ili Prvobitna Ljubav, odnosno stari Eros o kojem govori Platon. I kad je Eros jednom uredio cijeli Univerzum, počeo ga je raspoređivati na različite razine, poput stepenica koje se spuštaju od uzvišenog i suptilnog Neba, do konkretne, vidljive i opipljive Zemlje na kojoj se nalazimo. Eros se pobrinuo da na svakoj razini postoji poseban oblik ljubavi, odnosno ljubav izražena na način primjeren upravo toj razini.

Mi, međutim, koristimo istu riječ za sve razine, bilo da govorimo o mističnom ushićenju, o ljubavi koju čovjek osjeća prema Bogu, o čovjekovoj potrebi da ostvari vezu s božanskim, o estetskom oduševljenju nečim što nas ispunjava skladom ili o strasti koju osjećamo za novim spoznajama i otkrivanjem tajni Prirode. Ljubav također obuhvaća i razne osjećaje nježnosti, naklonosti i privrženosti koje gajimo prema drugim ljudima, nekom gradu, kući, knjizi ili životinji.

S druge strane, promotrimo li sve stepenice koje je Eros stvorio u Univerzumu, vidjet ćemo razne oblike Ljubavi, a među njima i ono što danas nazivamo tjelesna ljubav. Ova se vrsta ljubavi ostvaruje u odnosu dvaju tijela, jer i fizička tijela imaju potrebu za sjedinjenjem i izražavanjem kroz široki i bogati pojam Ljubavi.

Stari se Eros, prema mitologiji, spušta, uzima različite oblike i izražava se na različite načine, sve dok se ne pretvori u ono što danas poznajemo kao amorčića. To je onaj Eros koji svojim strijelama prati Afroditu, vrebajući i najmanju ljudsku nepažnju, nastojeći zapaliti srca koja se ne bi trebala zapaliti i izazivajući sve one probleme koji ispunjavaju stranice povijesti.

Sve ovo proizlazi iz mitologije kojoj su dodane neke teološke i moralne ideje. No, ostavimo sada bogove i vratimo se u naše vrijeme.

Danas se smatra da je Ljubav neka vrsta psihološkog nemira koji se prvenstveno izražava tijelom i spolnošću, kao da je to jedini mogući način izražavanja ljubavi. Ovako razmišljati o tjelesnoj ljubavi znači biti u trendu, dok se izraz platonska ljubav koristi u smislu nečega zastarjelog, onoga što više nije u modi. Ljudi vjeruju da platonska ljubav predstavlja odbacivanje spolnosti i nazadovanje.

Po svemu sudeći, spolnost danas zauzima prvo mjesto u svemu što smatramo modernim, a njezin nagli uspon rezultat je slobode novih generacija. Oslobađanje je počelo napuštanjem svih vrijednosti koje su izgubile smisao, vrijednosti koje su u nekom prethodnom razdoblju bile korisne, ali koje mladima više ništa ne znače, te ih je nužno zamijeniti.

Međutim, dogodilo se ono što se ponovilo već bezbroj puta u povijesti: vrijednosti nisu zamijenjene, nego su one već postojeće samo odbačene i uništene. Bilo je očito kako treba živjeti na neki novi način, samo nitko nije znao kako. Ovo oslobađanje koje se očitovalo i u ljubavi – i to prvenstveno onoj spolnoj – za kratko se vrijeme pretvorilo u razuzdanost. A pod razuzdanošću podrazumijevamo djelovanje lišeno savjesti, bez inteligencije. Razuzdanost je prepuštanje želji za novim, odnosno zabranjenim.

Sjetimo se samo jedne ključne rečenice iz pariške revolucije *68. godine: “Zabranjeno zabraniti”. Ono što se izrazito zabranjuje, ljudima postaje sve privlačnije. Ljudi će često odabrati upravo ono što je zabranjeno.

Spolnost, koja je nekada bila zabranjena tema, sada to više nije.

Ovo oslobođenje donijelo je i drugi problem: ljubav gubi svoj cilj. Donosi li ljubav sreću? Ima li tjelesna ljubav za cilj sreću ili je važan samo trenutak zadovoljstva? Raspoznajemo li doista razliku između sreće i zadovoljstva?

Javljaju se i drugi problemi kao, primjerice, nastranosti svake vrste. Kod neograničene slobode, ono što je prije bilo zabranjeno i privlačno postaje nezanimljivo. Počinju se kršiti prirodni zakoni jer uobičajena, tradicionalna tjelesna ljubav između muškarca i žene više nije dovoljna. Žalosni klinički nalazi o tijelima s biološkim poremećajima zbog kojih se ne uklapaju u ono što nazivamo muškarcem ili ženom, ustupaju mjesto bolestima psihe. Psiha je ona kojoj su potrebne sve jače emocije. Dob u kojoj mladi ljudi trebaju iskusiti ove jake emocije sve je ranija. Nekada je postojala određena dob u kojoj su mladi dolazili u dodir s ljubavlju i spolnošću. Rimljani su imali točno određenu dob kada su mladićima dodjeljivane toge muškaraca. Djevojčice su postajale žene kad bi to priroda odredila. Danas toga više nema. Danas se čudimo kad čujemo što neka djeca govore: izgleda da se djetinjstvo svelo na nestrpljivo iščekivanje trenutka u kojem mladi čovjek može krenuti u pravi život. Živjeti pravi život znači isprobati sve što prije i, osjećajući se starim u dvadesetoj godini, upitati: “A što sad?”

Tako smo u modu uveli avangardu. Odlučili smo da je Ljubav pisanu velikim slovom, idealnu Ljubav, gotovo nemoguće doživjeti. Svakovrsnim psihičkim i fizičkim stimulansima, drogama, filmovima, časopisima i drugim sredstvima, oduzeli smo joj prijestolje i predali ga tjelesnoj ljubavi: običnom spolnom užitku kojeg se ovdje i ne usuđujemo nazvati ljubavlju.

To je taj veliki preokret. Sada se javlja i drugo pitanje: što je s platonskom ljubavlju?

Ponekad se misli da platonska ljubav – nazvana po grčkom filozofu – ukazuje kako stari Grci oko toga nisu imali nikakvih dvojbi. To, međutim, nije istina. Oduvijek, dakle, i u Platonovo vrijeme, postojali su problemi vezani uz ljubav, jednako kao i dvojnosti o kojima ovdje raspravljamo. I kao što je Platon iznio svoja rješenja i odgovore i kao filozof pokušao ljudima pokazati mogući put, tako ćemo i mi danas s istim ciljem nastojati obraditi ovu temu.

Platon kaže kako je logično da se Ljubav koja je prisutna na svim razinama u Univerzumu, očituje i na fizičkom planu. Često pogrešno pojednostavljujemo stvari i mislimo kako platonska ljubav odbacuje sve što ima veze sa spolnošću, no to nije istina. I u Platonovo vrijeme bilo je muškaraca i žena koji su se tražili, voljeli i nastojali na sve moguće načine izraziti svoju ljubav. Budući da se Ljubav očituje na svim ljudskim razinama, inteligentnim naporom trebali bismo postići da se ona što jasnije očituje i na uzvišenijim planovima: u postizanju onoga za čime teži Duša, a ne samo onoga čemu teže niži instinkti.

Instinkti nisu isključivo loši, ali je nečemu potrebno dati prednost. Budući da smo ljudska bića koja su za sobom ostavila vegetabilno i animalno stanje te došla do stanja karakterističnog za ljudski rod, logično je da bismo trebali imati i odgovarajuća razlikovna obilježja. Kad kažemo da su instinkti karakteristični za životinje, ne želimo reći da ih čovjek uopće nema, već da mora imati još nešto iznad njih. O tome Platon govori u svojim Dijalozima: o potrazi za oblikom ljubavi primjerenim čovjeku, koji omogućuje postizanje ljudske sreće. Ne sreće neke životinje, stabla ili kamena, već autentične ljudske sreće.

Platon je bio romantik i njegovo objašnjenje ne ostaje samo pri ovome. Govorio je kako se čovječanstvo od davnina suočavalo s problemom traženja uzvišenijih, ali i nižih elemenata u Ljubavi.

I tako kaže, koristeći svoj poznati mitski stil za one istine koje su nedokučive razumom, kako su se prije mnogo tisuća godina, kada je Prvi Bog stvorio ovaj svijet, ljudske duše počele dijeliti sve dok nisu nastale tisuće i tisuće duša koje danas žive na Zemlji. Te duše koje su se dijelile, osjećale su nekakav gubitak: kao da svakoj nedostaje jedna polovica. Otuda potječe izraz srodne duše te poimanje Ljubavi kao potrebe koju ima svaki čovjek, potrebe za pronalaženjem onoga što je nekada tvorilo dio nas, a sada ga više nema.

        Ljubav zapravo predstavlja potragu za izgubljenim Jedinstvom, potragu za skladom suprotnosti i sličnosti. Suprotnosti stoga što nam svima nedostaje jedna polovica, dok se sličnost očituje u duhovnoj privlačnosti, onoj koja je jednom prije učinila da dvije duše postanu jedna i zbog koje se one trebaju ponovno sastati.

Ovo će možda zvučati romantično, ali postoji čarolija u kojoj svi sudjelujemo, mada to često otvoreno ne pokazujemo: svi mi prolazimo kroz život u nadi da ćemo jednoga dana, uz malo sreće, pronaći svoju srodnu dušu. I nadamo se da će se ponovno pojaviti ona polovica koju smo davno izgubili.

Platon nam preporučuje oprez u tom stalnom traženju, jer se ljubav može razdvojiti na jednog zemaljskog i jednog nebeskog Erosa. Nebeski je onaj koji potiče duše na susret s onom drugom dušom koja je jednom činila dio nje, a zemaljski Eros potvrđuje kako je problem o kojem raspravljamo postojao i u Platonovo vrijeme. Zemaljski Eros traži samo užitak, spolno zadovoljenje i instinkte, pri čemu mu uopće nije važno kojim se sredstvima služi za postizanje tog zadovoljstva.

Zemaljski Eros je ljubav koja se zasniva samo na tijelu koje, na žalost, stari, razbolijeva se i umire. Takvom ljubavlju se ne dostiže sreća. Platon je ambiciozno ustvrdio da je Ljubav mnogo više od ljubavi. Ljubav je Mudrost, Ljubav je Energija i Ljubav je Život na svim nama poznatim razinama i u svemu što smatramo živim, uključujući i kamenje. Platon, a s njim i drugi klasici, tvrde da postoji poseban oblik Ljubavi, a to je Energija. Nešto živi jer se u njemu nalazi Energija, privlačna sila, inteligencija i harmonija. U cijelom spoznajnom svijetu postoji Mudrost kao poseban oblik Ljubavi. Mudrost nije puka želja za prikupljanjem podataka, nego želja za znanjem, želja za otkrivanjem tajni i želja za otkrivanjem onoga “zašto?”.

Energija, koja je Ljubav, ne svodi se samo na materiju. I suvremeni se znanstvenici slažu da postoji bitna razlika između njih, mada jedna može prijeći u drugu, i obratno.

Mudrost nije intelekt, iako se možemo doimati mudrima u času kad ga koristimo.

Iz ovoga možemo zaključiti sljedeće: da bismo dobro razumjeli Platonovu ideju Ljubavi, potrebno je prethodno razumjeti energiju i snagu prije negoli samu materiju, i dati prednost Mudrosti nad pukim prikupljanjem podataka.

Platon je izložio ljestvicu vrijednosti koje su primjerene i danas, u našem svijetu. Da bi se dosegnula bit Ljubavi – tumačio je svojim učenicima – nepotrebno je brinuti nalazimo li se još uvijek na zemaljskoj razini te da li nas materija i njezini zakoni ograničavaju. Sve to nije važno, ukoliko naučimo kako otkriti stepenice uspona. Mnogi drugi filozofi također govore kako to postići i u čemu je zapravo tajna.

Promotrimo li načas neku lijepu pojavu, primijetit ćemo jednu važnu stvar: ljepota vanjštine počiva na nečemu dubljem i istančanijem. Je li time otkrivena ta posebna i očaravajuća tajna? Tko može odrediti je li neka osoba lijepa? Nikada se ne bismo uspjeli usuglasiti oko kanona koji bi točno određivali tko je lijep, a tko nije.

Općenito uzevši, kažemo da je netko lijep kada ima ono nešto. Ljepota nije samo tijelo, ni izgled, ni visina, ni boja kose. To nešto je lijepa duša koja se očituje u tijelu.

Platon, nadalje, kaže kako ne postoje samo lijepe duše, već i lijepa djela. Postoje radnje, postupci i osjećaji koji u potpunosti ispunjavaju dušu. Ljepota je više od tijela, pa čak više i od duše, jer postoje postupci, djela, energija, život, koji također iskazuju ljepotu.

Možemo također primijetiti koliko je ljepote u prirodnim zakonima, kako su savršeni, harmonični i dobro raspoređeni. Svoju ljubav možemo usmjeriti i na znanost ili umjetnost. I mogli bismo se složili s platonistima i neoplatonistima, koji kažu da se skretanjem pažnje s tijela, duša, djela, zakona i znanosti, stiže do samog Lijepog, do čiste Ideje ili Ljepote, apstraktne, čiste i besprijekorne.

Platon smatra da je Lijepo jednako Pravednom, Dobrom i Istinitom. I Ljubav kreće u potragu za Lijepim, Dobrim, Pravednim i Istinitim, jer joj je to neophodno.

Platonska ljubav je upravo to: susret s dijelom duše koji nam nedostaje. I nalazimo ga u nekoj osobi – da, ali u onoj osobi koja za nas predstavlja sve što je dobro, lijepo, istinito i pravedno.

Ovakvo gledište dovodi i do promjena mnogih drugih ideja, čak i onih koje se odnose na rađanje, jer to također može biti svrha Ljubavi. Postoje, međutim, razne vrste plodnosti. Osim što je moguće rađati nova tijela, moguće je rađati i ideje, osjećaje i vrline. Ovako shvaćena, Platonova Ljubav više ne predstavlja nešto nemoguće, niti nešto suprotno tjelesnoj ljubavi. Ona zapravo postaje blago nadohvat ruke, samo ako se odvažimo posegnuti za njim.

Život i povijesni ciklusi vrlo su zanimljivi. Povijest će uvijek biti učiteljica jer i sada nas uči nečemu novom. Što se dešava s najmlađim generacijama? Pripremaju nam iznenađenje. Nakon svih mogućih kongresa, susreta, pročitanih knjiga, statistika i anketa, ispostavlja se da mlade ponovno privlači platonska ljubav, vjernost, romantika i samo jedan partner. I, zanimljivo, mladi su dovoljno hrabri da to otvoreno kažu.

Danas je moderna platonska, a ne tjelesna ljubav. Danas mladi ljudi postaju konzervativni. Ono što je jednom prije odbačeno, danas ponovno dobiva na vrijednosti. Seksualna je revolucija izgubila značaj, jer su njene posljedice bile strašne i još uvijek ih proživljavamo. Jedna od posljedica je propast parova: danas te volim, a sutra – tko zna…. Danas mi je stalo, a sutra nije jer ti si samo još jedna slučajnost…. Česti su razvodi i svakovrsne tjeskobe uzrokovane činjenicom što svi, priznali mi to ili ne, želimo istinski voljeti. Suočeni sa svim ovim, mladi ljudi današnjice kreću u novu revoluciju. Napuštaju onu staru i promiču novu re-evoluciju, kreću korak dalje kroz Povijest i stvaraju novu perspektivu.

Ova nova revolucija ne zasniva se – kako to vide neki autori – samo na okretanju mladih ka čestitosti. Ona bi se, doduše, i mogla izražavati na taj način, kako bi predstavljala protutežu velikoj neumjerenosti, ali njen je temelj ipak u potrazi za nečim dubokim i stabilnim. Ponovo je važno voljeti osobu koja nam nešto znači. Važno je da ta ljubav bude trajna, da bude za danas, za sutra i za cijeli život. I nije važno to što se stari uz voljenu osobu, jer tijelo je to koje se troši, ali ne i Ljubav.

Sada, na kraju XX. stoljeća, ovo nas je veliko otkriće, i odgovor na navodnu seksualnu revoluciju, ponešto približilo Platonu.

Ponovno vrijedi istina da je tjelesna ljubav posljedica ili jedan oblik izražavanja nečeg drugog. Ona nikako nije polazna točka u odnosu između dviju duša ili dvoje ljudi. Tjelesna ljubav je nadopuna intimnijeg i stvarnijeg jedinstva, jer psihološko dolazi iznad biološkog. Danas je važno postojanje razumijevanja između dvoje ljudi, mogućnost dijaloga, nježnost, naklonost i prijateljstvo, te mogućnost dijeljenja osnovnih životnih iskustava.

Ako smo došli do zaključka da je psihologija iznad biologije, neka nas tada ne začudi ako i duhovnost uskoro zauzme mjesto iznad psihologije. To znači da bi nježnost, razumijevanje, dijalog i naklonost mogli otvoriti put stalnim vezama koje vrijeme ne raskida.

Ponovno rađanje duhovnosti prije svega znači otkrivanje besmrtnosti. Čovjek otkriva da plodnost i rađanje znače davanje mjesta životu. I konačno otkriva da besmrtan život postoji u svakome.

Prisjetimo se osnovne poruke koju nam donosi platonska ljubav, ona koja obuhvaća i duhovno i fizičko: čovjek koji voli postaje ispunjen, bogatiji, jer traži ono što nema i nastoji pronaći ono što mu nedostaje. Mogli bismo dodati i jedan savjet koji glasi: “Čovjek koji voli treba zapamtiti da mu Ljubav daje nešto božansko jer onaj tko voli u sebi nosi Erosa”. Bog je u svakome tko je u stanju voljeti.

Čovjek koji voli treba zapamtiti, a zapamtimo i mi: u nama je nešto božansko, Eros, Ljubav pisana velikim slovom.

Sa španjolskog prevela Gloria Blažanović