U razvitku europske kulture veliku važnost imala je, neosporno, grčka kultura. Praktična i teorijska grčka misao dala je osnovu svim kasnijim sustavima; grčka kultura bila je učitelj današnjim znanostima te općenito, čitavoj europskoj duhovnoj kulturi.

Za Grke se kaže da su na području Europe prvi počeli znanstveno proučavati svijet te da su prvi došli do svjetonazora utemeljenog na znanosti. Smatra ih se prvim znanstvenicima i prvim filozofima zapadnog svijeta.

Riječ filozofija doslovno znači “ljubav prema mudrosti” (od grč. phileo = ljubiti i sophia = mudrost). Danas filozofiju u najširem smislu smatramo znanstvenom disciplinom koja traži odgovor na temeljna pitanja o svijetu, društvu, čovjeku i ljudskoj spoznaji. Filozofiju zanima sve što ima smisao i značenje. Ona nastoji stvoriti sintezu znanja. Prvobitno, Grci su filozofiju shvaćali još šire: kao ukupnost svih teorijskih i praktičnih spoznaja, kao mudrost koju treba tražiti jer ona mora biti vodilja svakom čovjeku.

Prvi grčki filozofi bili su mislioci i pronalazači, matematičari, fizičari, kemičari, učitelji, odgajatelji. Proučavali su kretanje nebeskih tijela, upravljanje državom, socijalne odnose, ulogu pojedinca... Stoljećima se nastavljao lanac ovih prenositelja znanja koji su pokretali opet nova duhovna traganja. Utjecajem “grčkog čuda” stvorena je zapadna civilizacija.

Generacije ljudi, danas prostorno i vremenski udaljenih od suvremenog svijeta, ulagale su čitav život i golemi napor izgrađujući duhovne strukture radi “generacija koje će tek doći”. Moderna Europa danas više i ne pamti koliko je zapravo dugačak i raznolik taj niz ljudi kojima duguje osnove svojih tehnologija, znanosti, svoje obrazovne sustave, vještine, umjetnosti. U različitim povijesnim periodima smjenjivali su se filozofi i filozofske škole od kojih je svaka na svoj način izgrađivala i predstavljala stepenicu napretka svijesti i Čovjeka, u najdubljem značenju ovog pojma.

Pokušat ćemo dati prikaz jedne od karika tog istog lanca: Pitagore i pitagorovaca.

Ovaj filozof i njegova filozofska škola, posredno ili neposredno, utjecali su na život i rad svih filozofskih škola klasične Grčke. Za ime Pitagore i pitagorovaca vezana je čitava zapadno-grčka religiozno-etička reformacija. Tvrdi se da je upravo Pitagora, prvi u povijesti kulture, upotrijebio za sebe grčku riječ “filozof” umjesto “sophos” (mudrac), što je bio uobičajen naziv za čovjeka njegove erudicije. Na taj način uvodi u dotadašnju kategorizaciju ljudske svijesti jedan novi pojam koji označava onoga koji traži mudrost, a svakodnevno živi prema vlastitim spoznajama i kroz njih transformira vlastitu nutrinu.

Pitagoru mnogi nazivaju i prvim narodnim učiteljem, jer je koristio način stupnjevitog podučavanja u kojem su njegovi učenici bili razdijeljeni u više grupa, a odabir učenika vršio se prema osobnim, unutarnjim karakteristikama svakog pojedinca, a ne prema njegovom društvenom statusu, što je bilo daleko od običaja tog vremena.
Znanost, muzika, politika, a ponajviše etika kao “mudrost o životu”, bili su predmet njihova proučavanja, a ujedno i forme kroz koje su pitagorovci aktivno djelovali, primjenjujući svoje spoznaje kako na vlastiti, tako i na život polisa kojemu su pripadali. Njihov cilj bio je harmoniziranje moralnog i političkog života.

ŽIVOT PITAGORE

Kao povijesna osoba, Pitagora je obavijen mnoštvom legendi. Postoje mnogi zapisi i nevjerojatne priče o njegovom životu, od kojih mnoge govore o gotovo božanskim karakteristikama i nadnaravnim moćima, ali se ne podudaraju u opisivanju njegove duhovne snage, mudrosti i moralnog života.

Izvori se ne slažu ni u datiranju njegovog rođenja i smrti te možemo pretpostaviti da se rodio negdje između 584. i 560. g. pr.Kr., a umro između 504. i 496. g. pr.Kr.

Svoje ime Pitagora je navodno dobio po tome što su ga prorekle Pitije - delfijske proročice. Postoji priča koja govori kako se Pitagorina majka u trudnoći obratila za savjet delfijskom hramu i dobila odgovor da će njeno dijete biti izuzetan čovjek i mudrac, sposoban promijeniti čitavu povijest Grčke. Prema drugoj varijanti, njegovo ime potječe od “žrtvenika Pitija” na kojem su položena znanja o budućnosti.

Rođen je na otoku Samosu, u obitelji Mnezarha, rezača dragog kamenja. Tu provodi mladost, a pretpostavlja se da su mu prvi učitelji bili Ferekid sa Sida i Anaksimandar Milećanin. Po preporuci vladara Polikrata odlazi u Egipat, gdje su odlazili mnogi mladi Grci željni znanja. Diogen Laertije će kasnije zapisati: “Bio je sasvim mlad, ali je toliko volio znanost i filozofiju da je otišao iz domovine i posvetio se u sve misterije i obrede, ne samo u Grčkoj nego i u drugim barbarskim zemljama .”
Izvori kažu da se u Egiptu Pitagora inicira u egipatske misterije i boravi tamo između dvadeset i trideset godina. Prilikom provale Perzijanaca zarobljen je i tada upoznaje zoroastrizam. Kod Feničana izučava matematiku, kod Kaldejaca astronomiju, a govori se kako boravi čak i u Indiji.

Nakon dugog izbivanja, Pitagora se ponovo vraća na Samos, ali ga ubrzo napušta zbog Polikratove tiranije. Neko vrijeme putuje Grčkom, obilazi sva dotadašnja svetišta i obnavlja ih. Potom napušta Grčku i nastanjuje se u Krotonu, gradu u današnjoj južnoj Italiji.

Opisuje ga se kao izrazito lijepog čovjeka, kraljevskog držanja i plemenitih običaja. Svojim dubokim znanjem, velikom snagom govorništva i razboritom pristojnošću osvajao je, kažu, sve one s kojima je dolazio u dodir. Kada je prolazio kroz gradove, govorilo se da ne dolazi učiti nego liječiti ljude. Razna čuda i priče koje su o njemu kružile dovele su do toga da su ga mnogi nazivali Apolonom koji je došao iz daleke zemlje Hiperboreanaca.

Uz njega su vezane i mnoge priče o čudima koja je počinio. Neke od njih slične su onima iz Novog zavjeta, tako da noviji filozofi, kao npr. Hegel, tvrde da su ga neoplatoničari, koji su najviše pisali o njegovom životu, željeli učiniti sličnim Isusu.

Jedna priča kaže:
Po dolasku u Kroton, Pitagora nailazi na ribare koji ništa nisu ulovili. On ih pozva da ponovno izvuku mreže i predskaza koliki će broj riba biti u njoj. Začuđeni, ribari obećaše da će mu ispuniti sve što zaželi ako se predskazanje ispuni. Ono se ispuni, a Pitagora zatraži da svu ribu koju su ulovili bace u more. Priča kaže i to da nijedna riba nije uginula dok su ribari brojili...

Nastanivši se u Krotonu, Pitagora svojom mudrošću i savjetima pridobije poglavarstvo grada i same građane, pa mu Kroton podiže zgrade za filozofsku školu koju tamo osniva.

Koliki je bio Pitagorin utjecaj govori Diodorov zapis:
Demagog Telis, koji je živio kod njih (tj. Sibariđana) i optuživao najutjecajnije građane, nagovori Sibariđane da prognaju pet stotina građana te da im oduzmu imovinu. Kad su izbjeglice stigle u Kroton i zatražile utočište ispod žrtvenika na trgu, pošalje Telis Krotonjanima poslanike sa zahtjevom da predaju izbjeglice, ili da prihvate rat. Krotonjani sazovu narodnu skupštinu i na početku rasprave, zbog straha od rata, prevlada mišljenje da se izbjeglice predaju. Kad je filozof Pitagora savjetovao da se izbjeglice spase, Krotonjani promijene mišljenje i prihvate rat. Sibariđani su krenuli na njih sa tristo tisuća vojnika, dok su Krotonjani imali sto tisuća, ali predvođeni atletom Milonom, potpuno poražavaju protivnike i osvoje Sibaridu.

Životu grada Krotona, a i čitavog niza tadašnjih južno-talijanskih gradova, davala je pečat Pitagorovska škola. Osnovni element Pitagorinog rada bio je moralni odgoj njegovih učenika koji su jedino uz vlastitu moralnu transformaciju smjeli primati ostala učenja. Na pročelju zgrade njegove škole u Krotonu stajao je natpis: ’Natrag profanima.’
Uz poštovanje svakodnevnih pravila života (jer su pitagorovci živjeli unutar zidina škole) kojih se pridržavao i sam Pitagora, on je svoje učenike podučavao ostalim znanostima. Tek kasnije su učenici mogli prenositi njegova učenja, ali kroz obvezni moralni odgoj onih koje će podučavati. Vremenom, postaju toliko poznati po učenosti i pravednosti da sudjeluju u upravi ili čak upravljaju mnogim gradovima-državama tog područja, a za plemenitaške obitelji bilo je pitanje prestiža imati nekog od pitagorovca za učitelja vlastite djece.

Kroton i cijela kultura grčke Italije, odlikovali su se smislom za vojničko, ekonomsko, političko i duhovno udruživanje. Nagli razvitak krotonske političke moći krajem VI. st. pr.Kr. i njenu vodeću ulogu u drugoj polovini V. st. pr.Kr., moderni povjesničari Velike Grčke pripisuju radu Pitagorovskog saveza i širenju pitagorizma. Sjedište saveza bilo je u gradu Krotonu, a pod velikim utjecajem bili su: Tarant, Metapont, Herakleja, Sibarida, Katana, Himera, Akragant.
Politička organizacija države za koju se savez zalagao i ponegdje uspio oživotvoriti, bila je vladavina istinske aristokracije, (grč. áristos = najbolji) odnosno, prema pitagorovcima, onih najboljih koji su uspjeli harmonizirati moralni i politički život.

Pitagora, za kojega izvori tvrde da nikad nije kršio načela koja je naučavao, izazvao je, upravo zbog ovoga, mržnju na sebe i svoje učenike.

Priča o Pitagorinoj smrti ujedno jasnije govori i o njihovom pojmu istinske aristokracije:
Kilon iz Krotona koji je pripadao jednoj od najbogatijih i najuglednijih krotonskih obitelji, silno je želio biti primljen kao učenik Pitagorovske škole. Međutim, kažu da ga je sam Pitagora odbio zbog njegove nasilne i tiranske prirode. Duboko povrijeđen, Kilon kasnije osniva stranku sa zadatkom da se bori protiv pitagorovaca. U početku, na njih nitko nije obraćao pažnju, ali prilikom jedne pobune naroda protiv aristokracije, on i njegove pristaše (tzv. kilonovci) nahuškaju masu i protiv pitagorovaca. Predvođena kilonovcima, gomila spali školu i sravni je sa zemljom. Najveći dio članova škole - pa i sam Pitagora - pri tome je izginuo, kamenovani ili spaljeni, a ostali su bili protjerani. Kaže se da je među onima koji su uspjeli izmaknuti osveti bila i jedna od Pitagorinih kćeri koja je sačuvala neke od njegovih spisa.

Druga verzija ove priče, koju navodi Heraklit u svom djelu ’Izvod iz Satirovih životopisa’, tvrdi da se ovaj događaj odigrao dok je Pitagora bio odsutan iz Krotona. Po povratku, zatekavši školu uništenu, a Krotonjanina Kilona kako priređuje svima raskošnu gozbu, povlači se u Metapont gdje i umire.

PITAGOROVSKA ŠKOLA - ŠKOLA PRAKTIČNE FILOZOFIJE

Zamišljena po uzoru na stare egipatske inicijacijsko-svećeničke škole, ova škola donosi velike novine u grčkom obrazovanju. Po prvi puta učenici ne uče svi zajedno, kako je do tada bio običaj, već su odvojeni po razredima ili stupnjevima na kojima se uče različite znanosti. Pretpostavlja se da je ovih stupnjeva bilo pet. Prijeći iz jednog u drugi stupanj značilo je ispunjavati određena pravila i polagati ispit pred učiteljem.

Prilikom ulaska u školu također su se polagali ispiti vezani uz obrazovanost, psihičku i moralnu čvrstoću kandidata, a prikupljali su se i dodatni podaci o njegovom ponašanju, sklonostima i poslovima. Konačnu odluku o primanju kandidata donosio je osobno Pitagora.

Ova škola poznata je i po tome što je prva u grčkom svijetu ženama priznala ravnopravnost, te su one uz muške članove sudjelovale u svim zaduženjima i poslovima škole.

Jamblichus, u katalogu Pitagorovske škole, nabraja cijeli niz imena vrlo uglednih članica. Od Krotonjanki ističu se Timiha, žena Milijina; Filtija, kćerka Teofrijeva; a naročito Teana, Pitagorina žena i njihove kćerke; Mija, žena atlete Milona i Dama, žena Menonova, koje su uživale povlasticu otvaranja religioznih procesija žena.

Život pitagorovaca unutar škole obvezivao ih je na točno određeni dnevni red aktivnosti i pridržavanje određenih pravila: nosili su, poput Pitagore, bijela lanena odijela, nisu jeli meso, med i kruh bili su im osnovna hrana, a pili su isključivo vodu. Morali su paziti na fizičku čistoću, sve što je škola posjedovala koristili su zajednički, a posebno su njegovali bračnu vjernost i prijateljstvo članova. Osim toga, u životu izvan škole učenici su morali čuvati tajne od profanih i bezuvjetno se, kao i u školi, pridržavati moralnih pravila.

Prema Porfiriju, članovi su se dijelili prema stupnjevima kojima su pripadali, pri čemu su najviši stupnjevi bili upućeni u najviše istine znanosti, a mogli su sudjelovati i u političkom životu grada.

Iskušeništvo člana-početnika trajalo je pet godina. Svoju imovinu predavao je školi, a ako bi iz nje istupio dobijao bi je natrag. Osnovna njegova kušnja bila je šutnja na koju se obvezivao tijekom tog prvog stupnja učenja. Naime, za Pitagoru je šutnja bila bitan uvjet svakog obrazovanja. Čovjek mora početi od toga da bude u stanju shvaćati misli drugih ljudi. To podrazumijeva odricanje i od svojih vlastitih krivih predodžbi, a to je općeniti uvjet za svako proučavanje.
Pitagora smatra kako je velika greška misliti da se razum usavršava pitanjima, zamjerkama, odgovorima itd., jer se razum kroz to zapravo samo izražava. Time što čovjek šuti, on ne postaje siromašniji mislima. Naprotiv, on time stječe sposobnost shvaćanja i dolazi do spoznaje da njegove slučajne dosjetke i primjedbe zapravo nemaju vrijednosti. Kada to uvidi u dovoljnoj mjeri, on se od njih jednostavno odvikava.

Zajedničke obrazovne aktivnosti pitagorovaca bile su slušanje predavanja, memoriranje odlomaka Homerovih i Hesiodovih djela, gimnastika i bavljenje muzikom. Imali su i zajedničke obrede u hramovima, a jutrom i uvečer dužnost svih učenika bilo je razmišljanje o sebi; nutarnja revizija ispravnosti onoga što je svatko od njih učinio tijekom proteklog dana. Učenja koja se (danas) vezuju uz Pitagoru i pitagorovce ostala su neistražena i nejasna zbog nedostatnih izvora podataka, a dijelom i zbog svoje ezoteričnosti. Fragmentarni zapisi potvrđuju da su pitagorovci u mnogim gradovima Velike Grčke, individualno ili kroz škole slične krotonskoj, podučavali o duši, aritmetici, geometriji, astronomiji, fizici, muzici, harmoniji, ali temelj njihovog rada i cilj svih proučavanja bila je etika - mudrost življenja.

Iz sačuvanih izvora vidi se da su poznavali orfička i druga misterijska učenja te da su ona bila izvori usmjerenja u njihovom izučavanju znanosti, političkom radu te u organizaciji i odgojnom djelovanju njihovih škola.

Izložit ćemo samo kratki pregled njihovih najvažnijih postavki:
Čovjekova duša je, za razliku od njegovog tijela, besmrtna. Ona prolazi kroz mnoge inkarnacije, vezujući se uz različita tijela, sakupljajući tako iskustva i pročišćujući se. Selidba duše je njeno lutanje u krugu rođenja i smrti. Za pitagorovce, svako rođenje početak je mučnog i bolnog procesa čišćenja duše kroz iskušenja materijalnog svijeta, dok je smrt ne samo oslobođenje od tjelesnih okova nego i ulazak u blaženstvo. Kada duša završi svoj ciklus pročišćenja kroz život i smrt, ona se vraća u svoju prvobitnu postojbinu, sjedinjuje se s Bogom i ’sama Bogom postaje’. Pitagora smatra da su matematički odnosi prisutni u svemu u prirodi, odnosno da sve u prirodi posjeduje određenu normu, pravilo, princip, kojega on naziva BROJ.

Filolaj, pitagorovac koji je prvi zapisao njihova učenja, kaže:
“Možeš vidjeti gdje priroda broja i njegova moć vladaju ne samo u demonskim i božanskim stvarima nego i svugdje, u svim ljudskim djelima i riječima i u svim tehničkim poslovima i u muzici ... A laž se nikako ne uvlači u broj. Jer kao nepomirljivi neprijatelj stoji laž prema njegovoj prirodi, a istina je rodu broja svojstvena i urođena.”
Zbog ovoga pitagorovci su etičkim pojmovima davali matematički oblik, tako da su simboli zamjenjivali definicije.
Unutarnju pravilnost stvari, otkrivenu kroz muziku i matematiku, Pitagora naziva HARMONIJA. To je ujedinjenje različitog, usklađenost suprotnosti, prava mjera među kontrastima. Istražujući ovaj pojam odnosa dijelova prema cjelini, Pitagora pronalazi vezu između čovjeka i Svemira. Tako različite vrline u čovjeku nisu drugo do harmonije, usklađeni dijelovi unutarnjeg i vanjskog u čovjeku.

Dijelovi Svemira, svako nebesko tijelo, prema učenju Pitagore, daje pri svom kretanju ton, a svi tonovi daju skladnu skalu ili HARMONIJU SFERA.

Ovu usklađenost koja postoji u Svemiru treba uspostaviti u svakoj ljudskoj zajednici, uspostavljajući harmoniju kroz tri razine: u čovjeku samom, zatim harmoniju čovjeka i zajednice te zajednice sa čitavim Svemirom (prirodom). Tada će harmonija sfera obuhvatiti i život čovjeka.

Uspostavljanje ovoga sklada u čovjeku značit će ujedno i pročišćenje njegove duše, brže oslobođenje iz kruga života i smrti.

Od otkrića matematičkih proporcija kao izvora poretka i harmonije, razvitak mišljenja u Pitagorovskoj školi ogledao se i kroz postavljanje geometrijskih zakona (po kojima se Pitagoru danas najviše poznaje), te astronomskih postavki (heliocentrična teorija Sirakužana Hiketa i Ekfanta) koje će se pojaviti skoro dvije tisuće godina kasnije u spisu “De revolutionibus orbium coelestium” Nikole Kopernika.

Stroga jednostavnost Pitagorovske škole, u kojoj su se učenici posvećivali izgradnji duhovnog života, dovela je do isticanja ne samo znanosti nego i umjetnosti unutar koje je muzika zauzimala prvo mjesto i služila pedagoškim ciljevima.
Aristid Kvintilijan u svom spisu “O muzici” kaže da muzika obuhvaća čitavog čovjeka, izražava karakter i uzbuđenja duše, oblikovanjem melodije i glasa izražava njegove riječi, a ritmom i pokretima tijela njegovo djelovanje.

Pjevanje i plesni pokreti urođeni su čovjeku, oni su dio njegove prirode i zato djeca od najranije mladosti moraju prolaziti kroz muzički odgoj.

Od instrumenata, pitagorovci su koristili apolonsku polifonu liru koja, kao instrument harmonije, “zlatnim koncima spaja ljudska srca, stišava ih, čisti i oplemenjuje”.

Osim odgojne funkcije, pitagorovci su isticali i terapijsku ulogu muzike: liječenje strasti u ljudskoj duši pomoću posebnih melodija kojima su teška duševna stanja okretali u njihovu suprotnost, a ponekad bi liječili i fizičke bolesti.
Uvečer bi dušu čistili od dnevnog meteža i buke umirujućim melodijama, dok su jutrom živim melodijama pozdravljali Sunce.

Za pitagorovce, svaki rad, svaka misaona ili umjetnička aktivnost, svaki obred, imao je duboki smisao i neposrednu vrijednost u svakodnevnom životu čovjeka: izgrađivanje Duše kroz izgrađivanje vrlina. Jedino tako on može ostvariti sklad u svom vlastitom životu, a državu u kojoj živi učiniti sretnijom i pravednijom, odrazom harmonije sfera.

Praktični moral pitagorovaca ogledao se i u njihovom međusobnom odnosu. Brojne su priče o njihovom prijateljstvu, vjernosti, požrtvovnosti, držanju zadane riječi. Jednu od njih, priču o Fintiji i Damonu, opjevao je i Schiller u svojoj pjesmi

“Jamstvo”, a zabilježio je Aristoksen prema kazivanju Dionizija Mlađeg, tiranina u Sirakuzi:
“Kako se na mom dvoru puno pričalo o Pitagorovcima i njihovoj vjernosti, te su jedni vikali da je to pretjerivanje, a drugi da je to istina, odlučio sam provjeriti. Dao sam pozvati Fintiju i u njegovoj prisutnosti jedan od nazočnih optuži ga za urotu protiv mene, a ostali dignu graju, te je sve bilo jako uvjerljivo. Fintija se pak čudio tom razgovoru. Ali ja rekoh da je to istraga pokazala i da mora umrijeti. Fintija na to reče da ako je tako odlučeno, moli da mu se pokloni ostatak dana kako bi uredio svoje i Damonove poslove. Oni su naime živjeli zajedno i sva imovina bila im je zajednička, a kako je Fintija bio stariji vodio je gospodarstvo. Zato je zamolio da ga puste, a za jamca da će se vratiti dao je Damona. Ja se na to začudih i upitah postoji li čovjek koji će svojom glavom jamčiti za nekoga koji je osuđen na smrt. Fintija na to reče da postoji. Kada je Damon došao i čuo što se zbilo, rekao je da će jamčiti i čekati dok se Fintija ne vrati. To me još više začudilo, a svi prisutni su se podrugivali Damonu kako će biti ostavljen na cjedilu. Kad je sunce bilo na zalazu, vratio se Fintija spreman da umre. Na to su se svi zaprepastili i bili poraženi. Ja ih na to izljubih i izgrlih i zamolih da me kao trećeg prime u prijateljstvo, ali oni na to ni na koji način ne htjedoše pristati.”

Za Pitagoru i Pitagorovce “ljubav prema mudrosti” započinjala je jednostavno, promjenom najdostupnijeg dijela Svemira: samog čovjeka. Originalni pitagorovski tekst, koji se pripisuje samom Pitagori, zato savjetuje:

Besmrtne bogove najprije, po zakonu kako je propisano,
štuj i prisegu čuvaj, a zatim dične heroje,
i još bogove poštuj pod zemljom, po zakonu radeć’.
Štuj i roditelje i najbliže srodnike svoje.
A od ostalih biraj za prijatelja najboljeg od svih.
Riječima popuštaj blagim i djelima korist što nose.
Prijatelja svog ne mrzi zbog greške male,
dokle god možeš, jer sila do nužde boravi blizu.

Tako ovo eto znaj, a navikni vladati ovim:
trbuhom najprije i snom i žudnjom spolnom i bijesom.
Sramotu nikakvu nemoj učiniti nikad ni s drugom
ni sam; od svega ti se sebe najviše srami,
zatim pravdu vrši i djelom svojim i riječju,
nemoj se naviknuti da u bilo čemu nerazborit budeš,
nego znaj da je svim smrtnicima sudba mrijeti,
bilo ti drago da novac stekneš il’ izgubiš opet.
A što božanskom sudbom smrtnici muka imadu,
kakav god udes da imaš, podnesi i ljutit se nemoj.
Učini koliko možeš pomoći, a misli ovako:
ljudima dobrim od toga Sudbina ne poklanja mnogo.

Mnogi glasovi ljud’ma i loši stižu i dobri;
nemoj se čuditi njima i ne daj da srce ti taknu.
Ako se laž koja zbori, ti blago odstupi, uzmakni.
A što ti kažem, to gledaj da svagda se izvrši u svem:
neka te nitko nit riječju nit djelom ne potakne da što
učiniš ili kažeš, što nije najkorisnije za te.

Razmisli prije čina, da ne bi počinio ludost;
jadnog je čovjeka svojstvo radit’ i zboriti ludo.
Vrši ono što neće ti kasnije teretom biti.
Ništa ne čini što ne znaš, već uči ono što treba,
tako ćeš moći život svoj provesti u najvećoj sreći.
Nit za tjelesno zdravlje ne valja nehajan biti,
ali u piću i jelu i vježbama treba umjeren biti.
Mjerom pak nazivam ono što neće ti zadati muka.
Navikni čistim živjet životom, krotkim i smjernim,
pazeć’ da ne radiš ono što nenavist budi u ljudi.
Nemoj bez potrebe trošiti, za lijepo kao da ne znaš,
niti tvrdica budi: u svemu je najbolja mjera.
Čini što neće ti škodit i promisli prije no kreneš.

Nikako ne daj da san na nježne ti spusti se oči
dok posao svaki ne raspraviš onoga dana:
"Gdje pogriješih? Što učinih? Što dužan propustih?"
Najprije od prvog poći ti valja, a zatim po redu:
zlo li učini, sebe prekori; raduj se, ako li dobro.
U tom se vježbaj, to radi, tome trebaš težiti:
takav put vodi te na put božanske vrline,
prisežem onim što broj četvorni duši nam dade,
izvor prirode vječne. Za dobar svršetak se najprije
bogu pomoli pa pregni na posao. Kad postupiš tako
znat ćeš besmrtni bog što radi, a što smrtan čovjek,
kako se razara sve i kako se zajedno drži.
Znat ćeš što je ispravno, jer u svemu je priroda slična,
te očekuj što treba, i sve će ti poznato biti.
Znat ćeš da ljudi sami navaljuju na sebe muke,
jadni, jer dobro, kad kraj njih se nađe, nit vide
nit čuju, a zla oslobodit se malo ih zna.
Takova sudbina vara smrtnike, i oni k'o valjci
sada se amo, sad tamo u stalnom kotrljaju jadu.
Turobna pratilja Svađa u potaji nanosi štetu
te je ne raspiruj, već popuštaj pa se povuci.

Zeuse oče, ti sve bi od mnogih spasio jada,
kad bi svima pokazao kakva je narav u koga.
Ti bez brige budi, jer ljudi božanskog su roda
kojima priroda nudeć' kazuje svetinju svaku.

Ako je do njih ti stalo, izliječit ćeš sve što ti kažem
i jak bit ćeš, a dušu iz ovih ćeš nedaća spasit’.
Ne jedi jela što ih zabranismo u Očišćenju
i Odrješenju duše, ocjenjuj i misli na svaki propis,
uzevši razum odozgor da vodič ti najbolji bude.
A kad napustiš tijelo i u slobodni eter uđeš,
besmrtan bit ćeš, bog vječni, ne više smrtnik.
(“Zlatni stihovi”)

Ana Jončić
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 6

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120066320