Iako je povijest čovječanstva i prirode obavijena velom tajni i na izvjestan način nedokučiva, povezani smo s njom i nastavljamo je preko mnogih spona. Postoje nebrojeni tragovi koje nam je ostavilo čovječanstvo prošlosti, a koji danas stoje pred nama i govore nam o njihovu životu, iskustvu, snovima i težnjama.
Razumijevanje ovih tragova važno je za čovjeka koji traži viziju budućnosti, baš kao što je moreplovcu, za novo putovanje, važna karta. Iako je ona nepotpuna i ne može predvidjeti sve opasnosti putovanja, svaki će ucrtani svjetionik, greben, obala ili luka biti dragocjeni i životno važni tijekom putovanja. Jedan dio te karte, jedan trag koji smo dobili u nasljeđe, za čovjeka današnjice je i pismo. Kroz njega prepoznajemo univerzalnu potrebu čovjeka za prenošenjem i čuvanjem iskustava.

Karta za ovu plovidbu po pismima prilično je oštećena i iskidana vjetrovima povijesti pa ako je i ne možemo u potpunosti rekonstruirati, njeni nam dijelovi mogu poslužiti kao spomenici jedne neutažive, ali izuzetno djelotvorne težnje za istinom.

I. PIKTOGRAFSKO ILI SLIKOVNO PISMO

Piktografsko ili slikovno pismo jedan je od najstarijih oblika sustavnog zapisivanja misli i događaja. Sastoji se od, kao što mu sam naziv kaže, niza pojednostavljenih sličica pri čemu svaki pojedini znak ili sličica doziva u čitaočevu svijest stanovite događaje i stvari što ih on asocijativno veže uz taj znak. Nizanjem i grupiranjem znakova ili sličica moguće je prikazati neki događaj ili fiksirati neku misao.

Za piktografsko je pismo svojstveno to da ga nije potrebno posebno učiti, da nema točno određen i konačan broj znakova niti znakovi imaju točno određen oblik ili značenje. S jedne strane u tome leži prednost piktografije jer takvo pismo nadilazi granice jezika, pa je manje-više razumljivo ljudima koji ne govore istim jezicima. S druge strane, takve znakove može pročitati sam onaj tko zna njihovo značenje. Upravo nam ta neposrednost piktografskog pisma onemogućuje da saznamo nešto više o jeziku naroda koji ga je stvorio.
 

Najpoznatije slikovno pismo svakako su egipatski hijeroglifi. Iako su riječju hijeroglifi Grci prvenstveno označavali drevno egipatsko pismo, od XIX. st. ta se riječ počinje upotrebljavati kao izraz za označavanje svih slikovnih pisama starih naroda. 
 

Slikovnim se pismom na ovaj ili onaj način služimo i danas. Strelica koja ukazuje na smjer kojim trebamo krenuti, većina prometnih znakova i sl., elementarni su piktografski oblici u svakodnevnoj upotrebi.

II. IDEOGRAMSKO PISMO

Ideogramsko pismo nastalo je iz potrebe za predočavanjem riječi koje nije bilo moguće jednostavno naslikati i u tom smislu predstavlja viši razvojni stupanj piktografije. Ideogrami ne predstavljaju događaje shematskim crtežima kompletnih figura ili predmeta, nego crtežima reduciranim do osnovnih, karakterističnih elemenata predmeta koji se prikazuju. To znači da se npr. za pojam čovjeka više ne crtaju svi dijelovi njegova tijela, nego samo jedan, i to onaj najkarakterističniji koji postaje znak-simbol njega cijeloga.

Temelji za razvoj pravog, fonetskog pisma stvoreni su u trenutku kada su se, umjesto da se smišljaju novi ideogrami za izražavanje jezičnih pojedinosti, počeli koristiti neki postojeći za riječi koje se jednako ili slično izgovaraju. Fonetskoj upotrebi ideograma pogodovala je i priroda nekih jezika, npr. staroegipatskog i kineskog. Naposljetku se iz mješovitog ideogramsko-fonetskog pisma razvilo slogovno, te fonetsko pismo.

Jedina sustavna ideogramska pisma koja su danas u upotrebi pisma su Kine i Japana, iako primjere upotrebe ideograma susrećemo i u našem svakodnevnom životu. Tu se ubrajaju rimski i arapski brojevi, znakovi interpunkcije, matematički, astrološki, meteorološki znakovi i mnogi drugi.

EGIPAT

Pismo drevnih Egipćana bili su hijeroglifi. Egipćani su ih stvorili i razvili i vjeruje se da su se koristili za grafičko prikazivanje isključivo egipatskog jezika. Zajedno sa svojim derivatom - demotskim pismom- ostali su upotrebi do otprilike polovice VI. st. otkad datira posljednji pronađeni natpis ispisan hijeroglifima iz vremena vladavine prvog bizantskog cara Justinijana I.

Sami Egipćani svoje su pismo nazivali m-d-r n-t-r, što znači “uklesani znaci”. Riječ kojom se danas označava to drevno egipatsko pismo u stvari je grčkog porijekla, a sastoji se od riječi hieros, u značenju svet, i riječi glyfo, u značenju klesati. Hijeroglifi su se naime prvotno uklesavali u kamen i ucrtavali u glinu i bili su namijenjeni ispisivanju sakralnih tekstova u piramidama, hramovima i grobnicama. Velika se pažnja polagala ispisivanju natpisa, ne samo zbog njihova sadržaja, već i zbog toga što su bili namijenjeni ne vjekovima, već vječnosti, ne pojedincima nego budućim generacijama.

U svom starijem razvojnom stadiju hijeroglifi su bili simboličko pismo, pri čemu je za svaki pojam, bilo konkretni ili apstraktni, postojao odgovarajući slikovni znak. Svaka pojedina sličica označavala je ono slovo, onaj glas kojim je počinjala riječ što je označavala predmet prikazan sličicom. U kasnijem razvojnom stadiju Egipćani su izabrali dvadeset i četiri, a još kasnije trideset hijeroglifa, koje su upotrebljavali za isto toliki broj glasova svoga jezika. U najstarijim natpisima hijeroglifi su se ispisivali poredani odozgo prema dolje, u kasnijim slijeva nadesno, a samo ponekad obratno.

Sve češćom upotrebom papirusa dolazi do pojednostavljenja i skraćivanja hijeroglifskih znakova što ima za posljedicu razvoj demotskog pisma. Demotsko pismo pojavljuje se kao potreba za što bržim načinom pisanja, a karakterizira ga spajanje više znakova hijeroglifskog pisma u jedan znak. Uglavnom se upotrebljavalo u profane svrhe, za pisanje književnih djela, u administraciji, vojsci i trgovini.

HETITSKO CARSTVO

Kapadokijska visoravan u unutrašnjem dijelu Male Azije bila je domovina nestale civilizacije  Hetita (1500. - 600. god. pr. Kr.). Izuzetna ratnička vještina, disciplina, visoka moralnost, te kulturna profinjenost, koje naslućujemo iz sačuvanih materijalnih ostataka, ukazuju na jednu visoko razvijenu, izvanrednu civilizaciju koja je posjedovala duboke spoznaje o prirodi i čovjeku.

Zajedno s ostalim elementima babilonske kulture Hetiti su prihvatili klinasto pismo koje su upotrebljavali isključivo u svjetovne svrhe, u državnim i trgovačkim poslovima.
Za religiozne potrebe i na umjetničkim predmetima od kamena i metala (bronce, olova, srebra), upotrebljavali su slikovno pismo tj. hijeroglifsko pismo koje je, unatoč velikoj sličnosti s egipatskim hijeroglifima, zbog nepoznatog jezika kojim su govorili ostalo neodgonetnuto do danas.

MOHENJO DARO

Dolina rijeke Inda i njene četiri pritoke, poznate pod zajedničkim nazivom Penjab (petorječje), bila je sjecište visoko razvijenih kultura.
Na području današnjeg Pakistana iskopane su 1922. godine, ispod tisućljetnog mulja, ruševine gradova Mohenjo Daro i Harapa, ostaci jedne iščezle i zaboravljene civilizacije visoko razvijene kulture.

Osim veličanstvenih arhitektonskih iskopina, na nalazištu je pronađeno oko dvije i pol tisuće amuleta većinom kvadratičnog oblika, iako ih ima i u obliku trostranih, četverostranih i višestranih prizmi. Izrađeni su većinom od steatita ili zemljaste rude, ali i od gline i slonovače. Podsjećaju na pečatnjake, mada su se mogli nositi i oko vrata kao amajlije ili amblemi. Reljefi i natpisi koji se pojavljuju na njima pisani su zasad nepoznatim pismom slikovnog tipa i prikazuju razne mitološke scene izrađene vrlo visokim umjetničkim stilom. Na njima su prikazi božanstava, najvjerojatnije zaštitnika onih koji su ih nosili.

INDIJA

Sva pisma koja se danas upotrebljavaju na području Indije razvila su se od pisma brahmi koje je prema jednoj teoriji izvedeno od sjevernosemitskog pisma i počelo se upotrebljavati oko 500. godine pr.Kr.

U sjevernoj Indiji pismo brahmi postepeno se razvilo u pismo devanagari (na sanskrtu “pismo božanskog grada”). Devanagarijem se služe mnogi sjevernoindijski jezici: hindi, marathi, bihari, sindhi, napali i dr. Njime se štampaju i sanskrtski tekstovi. Većina znakova (34 znaka) predstavljaju slog sačinjen od jednog suglasnika i samoglasnika a; ostali znakovi (njih 14) predstavljaju vokale, sonante i diftonge. Osim tih osnovnih znakova postoje mnogobrojne ligature koje predstavljaju spojeve različitih suglasnika. Devanagari se piše linearno s lijeva na desno; svaki tekst odozgo je povezan neprekinutom debljom linijom koja nastaje spajanjem horizontalnih crtica na vrhu svakog znaka.

USKRŠNJI OTOK

Usred beskraja Pacifika nalazi se ovaj usamljeni otok vulkanskog porijekla, jedna od najvećih kulturno-povijesnih zagonetki posljednjih stoljeća. Njegovi kameni kipovi divovskih razmjera što se uzdižu duž obale na izvedenim terasama kao da dočekuju putnike namećući im uvijek ista pitanja: tko, kada, kako i zbog čega ih je postavio?

Zajedno s nestankom starosjedilaca nestala je jedna visoko razvijena prethistorijska kultura, a s njom i sjećanje na pismo koje je pronađeno na dvjestotinjak drvenih ploča. Nazivali su ih kohau-rongo-rongo tj. "drvo koje govori".
Pismo koje se pojavljuje na ovim pločama uglavnom je piktografskog karaktera. Mogao ga je čitati jedino onaj koji je tekst znao napamet pri čemu su likovi ljudi, životinja, riba i sl. služili samo kao podsjetnici na temelju kojih se razvijala priča. Do danas nije otkriven sadržaj tih ploča budući da je praktički nemoguće otkriti značenje pisma bez poznavanja jezika.

Postojala su dva oblika tog pisma; starim pismom vladali su samo izabrani pojedinci, vladar i visoki svećenici, a služilo je za prenošenje najdubljih spoznaja; manje tajno pismo služilo je za pisanje kronika.

Odakle potječe pismo Uskršnjeg otoka znanost do sada nije uspjela ustanoviti, ali je pronađena zapanjujuća sličnost s pismom kulture Mohenjo Daro. Postoji vrlo veliki broj sličnih znakova, iako su neki potpuno identični. Usprkos činjenici da su te kulture prostorno odvojene oko dvadeset tisuća kilometara, a vremenski oko pet tisuća godina, podudara se čak oko stotinu i šezdeset znakova.

U DOLINI EUFRATA I TIGRISA

Klinastim su se pismom u Starom vijeku služili mnogi narodi: Sumerani, Akađani, Babilonci, Elamiti, Hetiti, Kasiti, Asirci, Huriti, Ugarićani, Perzijanci, Aramejci... Nastavši iz relativno malog broja piktograma, klinasto je pismo dobilo svoje oblike tako što se pisalo pomoću trobridnog štapića kojim su se slova utiskivala, odnosno udubljivala u meku glinu koja se potom pekla poput opeke.

Tekstovi ispisani klinastim pismom vrlo su brojni i značajni. Pored mnogobrojnih religioznih, liturgijskih, astroloških i mitoloških zapisa postoji, razmjerno čak i mnogo više, tekstova povijesnog i pravnog karaktera, zakona, ekonomskih i političkih, gramatičkih, filozofskih i književnih eseja, raznih diplomatskih dokumenata te radova sasvim profanog karaktera poput trgovačkih računa, priznanica, dopisa i sl.

KRETSKA PISMA

Na najvećem otoku Egejskog mora, Kreti, mjestu na kojem su dolazile u dodir kulture tri kontinenta Starog svijeta, razvila se visoka civilizacija brončanog doba – minojska ili egejska civilizacija. Sudeći po mnogobrojnim arheološkim ostacima ova je civilizacija bila izuzetno bogata i moćna. Što se tiče pismenih ostataka, minojska je civilizacija stavila pred znanstvenike još uvijek neriješenu zagonetku pisma i jezika. Ono što je za sada poznato je to da su koristili dva piktografska i dva linearna pisma i da je iz jednog od njih nastalo feničko pismo kao preteča grčkog, a kasnije i svih poznatih europskih pisama.

Analizirajući svako pojedino slovo feničkog alfabeta, na osnovi veoma bogate ostavštine iz mitologije naroda Staroga vijeka, te simbolike brojeva, tj. redoslijeda mjesta pojedinih slova u alfabetu, Schneider njemački filozof i kulturolog, je došao do zaključka da alfabet nije slučajni skup slova, nego on predstavlja grafički zgusnuti mit o umirućem i uskrsavajućem Bogu, sličan mitovima o Ozirisu, Tamuzu, Dionizu, Balduru i bezbrojnim drugim božanstvima živih i mrtvih religija. Red alfabeta, po Schneideru, započinje simbolom života, a završava simbolom smrti.

Na temelju alfabetskih znakova Schneider je rekonstruirao čitav mit o jednom božanstvu koje je imalo simbolički oblik bika i bilo obožavano kao bog Sunca, a kao sveto oružje nosio je dvostruku sjekiru (labrys). Bio je to bog-kralj i sudac, stvaralac neba i zemlje, ratnik i pobjednik.

POČECI ALFABETA

 Feničani su alfabet upotrebljavali kao pomoćno sredstvo u svojim trgovačkim poslovima. Kao i svi trgovci još su odavno osjećali potrebu da vode zabilješke o svojim trgovačkim poslovima. I kao što nisu osjećali nikakvo poštovanje prema nekom remek-djelu kretske, hetitske ili ciparske umjetnosti, zanimajući se samo koliko će na njemu zaraditi, isto tako nisu osjećali nimalo poštovanja ni prema pismu koje je do njihova doba bilo sveta tajna i nije se koristilo u profane svrhe. Koristeći se njime u trgovini, oni su ga veoma pojednostavnili i prilagodili potrebama svoga jezika. Za razliku od svih ostalih starijih pisama, fenički se alfabet razvio isključivo za potrebe trgovine.

No kako su praktične prednosti tog pisma bile više nego očite, prihvatili su ga svi narodi Sredozemlja gdje se ono počelo širiti izvanrednom brzinom, a osobito u IX st. pr.Kr.

NA ZAPADU EUROPE

RUNE

Rune, tajno pismo starih Germana i Skandinavaca, čije su značenje poznavali jedino posvećeni, još je jedno u nizu pisama čije je porijeklo za znanstvenike i dalje upitno. Postoje teorije po kojima su se rune razvile iz grčkog pisma, etrurskog pisma ili latinice, ali ni jedna od njih ne daje zadovoljavajuće odgovore.
S obzirom na njihov izgled koji se sastoji od izduženih okomitih crta, pretpostavlja se da su se razvijale urezivanjem na drvene štapove što potvrđuje i rimski povjesničar Tacit u svom spisu O Germaniji.

Najstariji germanski alfabet ima 24 znaka, a prema glasovnoj vrijednosti prvih šest znakova nazvan je Futhark. Svakoj runi odgovarao je jedan glas. Pored glasovne vrijednosti rune su imale i određenu pojmovnu vrijednost. Tako je npr. runa za glas f označavala istodobno i pojam “posjed”, “stoka” (njem. Vieh).
Postoje podaci o oko pet tisuća natpisa ispisanih runama, od čega se njih otprilike tri tisuće nalazi u Švedskoj, dok je jedan natpis pronađen čak i na jednom arhitektonskom ulomku ruševina crkve u Brezi u Bosni.

OGAM

To najegzotičnije pismo Europe, koje najčešće nalazimo u Irskoj i Walesu, naziva se galskom riječju ogam, a vjeruje se da ga je stvorio istoimeni bog. Postoje teorije po kojima je ime tog pisma izvedeno iz grčke riječi agma, kao i da je nastalo po istoimenom kamenu ispisanom tim znacima, a kojeg su Kelti stavljali u grobove.
Porijeklo samog pisma također je nejasno. Najčešće ga nalazimo na drvenim daščicama, bojnim štitovima i sličnim predmetima te nadgrobnim spomenicima.

Smatra se da je ogam bilo tajno pismo koje je po svom karakteru bilo veoma jednostavno. Sastojalo se od dvadeset slova podijeljenih u aicme, četiri grupe od po pet slova. Aicme su predstavljale kombinacije jedne do pet okomitih ili kosih crtica što kao grane iz stabla izlaze iz jedne ili druge ili obje strane osnovne debele crte.

Svako pojedino slovo dobilo je naziv prema nekoj biljci, a cijela abeceda se nazivala bethe-luis-nim što u prijevodu znači "breza-brijest-jasen". Svaki je suglasnik predstavljao ime jednog od 13 mjeseci koji su trajali 28 dana. Svaki samoglasnik simbolički je predstavljao jedan dio godine i odgovarao je godišnjim svetkovinama.

Branka Žaja i Svjetlana Pokrajac
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 16

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120162542