Prema nekim tvrdnjama, piramide su nosile svoja imena i nazivale se drevnim imenima Nethera kojima su pripadale. Smatra se da je Velika piramida zaista bila K'ufu ali ne prema imenu faraona, već je bilo upravo suprotno. Faraoni su imali titule povezane s Netherima, pa je Khufu zapravo titula, a ne stvarno ime, i povezano je s Netherom K'ufu što prema nekim tvrdnjama znači 'božanski'. Bilo kako bilo, ona je zaista K'ufuova piramida i zaslužuje pažnju po tome što ima najsloženiji mehanizam od svih Per Nethera. Ono što je svim Per Netherima svojstveno jest da imaju podzemnu odaju, te neki oblik prostorije koju u K'ufuovoj piramidi nazivamo Velikom galerijom. No ono po čemu se K'ufuova piramida razlikuje od drugih jest vrlo kompleksni granitni sklop koji nazivamo Kraljevom odajom i koji nikako nije sagrađen da bi u njemu ležalo neko tijelo. Spomenuli smo da je piramida, kao masivna gomila vapnenca, bila spregnuti oscilator sa Zemljom, a svojstvo spregnutih oscilatora je da izmjenjuju energiju titranja. Tako je piramida preuzimala energiju transverzalnih i longitudinalnih vibracija zemlje i te vibracije preusmjeravala u unutrašnjost gdje ih je preuzimao tajanstveni mehanizam.

Za samu podzemnu odaju postoje tvrdnje kako je to mjesto gdje su se, kao u subwooferima, generirale niskofrekventne akustičke vibracije, no autor ovog teksta je mišljenja da to nije bila jedina njezina uloga. Kasnije ćemo vidjeti tu drugu ulogu, a sada se usredotočimo na zvuk. Čitavo tijelo piramide vibrira i dan danas zajedno sa zemljom, na infrazvučnim frekvencijama od oko 6 Hz koje su bliske tonovima trijade fis (5,78 Hz),ais (7,28 Hz) i cis (8,66 Hz), a u piramidi su te vibracije stalno prisutne. Trijada fis, ais i cis uklapa se u fis-dur akord, koji se drži za harmoniju Zemlje i povezuje sa Schumannovom rezonancijom (srednja osnovna frekvencija iznosi 7,83 Hz) i mnogim drugim vibracijama našega planeta. No, te niske frekvencije nisu primjenjive pa se moraju podići na višu vrijednost. U tu svrhu je sagrađena velika galerija, koja se strmo uspinje prema kraljevoj odaji i pravi je zvučni transmisijski kanal, s profilom koji se sužava prema svodu po eksponencijalnoj funkciji, a u zidovima su urezani utori koji sugeriraju da je tu nekada bio smješten mehanizam koji se na te utore oslanjao. Prema mišljenju Cristopera Dunna, taj mehanizam je bio sustav zvučnih rezonatora koje danas nazivamo helmholtzovim rezonatorima, a sastoje se od šupljih kugli s otvorom i zvučne vilice pored njega.

PODEŠAVANJE FREKVENCIJA

Tako se smatra da je velika galerija imala sustav sastavljen od 27 nosača koji su držali svaki po 7 vertikalno nanizanih šupljih drvenih kugli, a ponad svake, uz otvor koji je najvjerojatnije završavao malom trubicom, bila je zvučna vilica. Te banke helm-holtzovih rezonatora nastavljale su se u jednom redu duž čitave galerije samo s jednom svrhom: da podignu niske frekvencije na razinu zvučnih vibracija. Posljednjih godina u piramidama su obavljena akustička ispitivanja koja su pokazala da su svi Per Netheri izrazito akustični i da imaju točno određene osnovne frekvencije i više harmonike.

Između velike galerije i kraljeve odaje smještena je mala komora s vrlo precizno izrađenim žljebovima za koje egiptolozi smatraju kako su držali kamene blokove što su zatvarali put prema faraonovoj grobnici. Istina je da ti blokovi nikada nisu pronađeni, a mehanizam koji je tu bio smješten najvjerojatnije nije služio da zatvara ulaz, već da služi kao akustički filtar koji će filtrirati potrebne frekvencije na koje je bila ugođena kraljeva odaja. Blokovi su se mogli podizati i spuštati ovisno o tome koja se frekvencija želi propustiti u kraljevu odaju.

Najvažniji dio piramide svakako je bila kraljeva odaja koja je uglavnom sačuvana u svom prvobitnom obliku. Izgleda kao obična soba od granita iznad koje se nalazi sustav od pet granitnih blokova koji navodno služe za pojačavanje nosivosti svoda, a zapravo, kada se detaljno osvrnemo na statiku, oni tome ne mogu služiti jer svaki blok nosi samo vlastitu težinu i na taj način ne može doprinositi čvrstoći svoda. No, zanimljivo je da su ti blokovi sa donje strane precizno uglađeni, dok su sa gornje grubi, kao da ih je netko klešući uštimavao da bi vibrirali na ispravan način. I zaista, ti blokovi su zapravo harmonički akustički rezonatori učvršćeni na dva kraja, koji poput pločica ksilofona primaju vibracije i održavaju ih u kraljevoj odaji u vidu točno podešenog akorda.

 

HARMONIJE PIRAMIDE

i nekada, dok je bila u pogonu, njezina se pjesma širila arhipelagom. Sami zidovi kraljeve odaje odvojeni su od tijela piramide šupljinom, a pod se naslanja na nažlijebljenu stijenu poput ambalaže za jaja. Stoga zidovi zvone i to svaki posjetitelj piramide može zapaziti ako udari nogom granitni sarkofag, pa je flautist Paul Horn, koji je inače i sam obavio akustičke eksperimente u piramidi, taj duboki zvonoliki zvuk upotrijebio u kompoziciji na svom albumu „Inside the Great Pyramid".

Sarkofag ima svojstvenu frekvenciju od 438 Hz što je blisko današnjem tonu A (440Hz) i također je fino akustički podešen. Cijeli sustav hodnika i tijelo piramide služilo je da preuzme vibracije Zemlje i prilagodi ih spektru frekvencija potrebnom za rad kraljeve odaje. No što je kraljeva odaja zaista radila? Granit od kojega su sačinjeni zidovi odaje izvađen je iz asuanskog kamenoloma i ima karakteristiku da se sastoji od preko 55% kvarca u kristalnom obliku, s paralelnim facetama. Ukoliko se na takve kristale mehanički djeluje, bilo udarcem bilo snažnim pritiskom, pojavljuje se piezo-električki efekt, tj. Sila pritiska na kristal pretvara se u visoki napon i taj se mehanizam koristi u električnim plinskim upaljačima. Akustičke vibracije koje granitni blokovi iznad odaje pojačavaju, prenose se na granitne zidove odaje u kojima se uslijed velikog dinamičkog naprezanja događa piezoelektrički efekt i stvara električko polje. Da električko polje postoji još uvijek, osvjedočio se englesko-njemački inženjer Sir William Siemens, koji je, držeći u novinski papir umotanu bocu vina, napravio sasvim slučajno Levdensku bocu, tj. Električni kondenzator iz koje su počele na sve strane iskriti munje. Kada je bocu pružio arapskom vodiču koji ga je optuživao da se bavi magijom, izazvao je kod njega toliko snažan električni udar da se nesretni vodič srušio na pod i nakon toga vrišteći pobjegao iz piramide.

UPOTREBA VODIKA

Kemijske analize kamena i vezivnog materijala pokazuju kako se u piramidi koristio plin vodik, pri čemu je u davnoj povijesti došlo do eksplozije koja je doslovno razmaknula zidove kraljeve odaje za nekoliko centimetara (prisjetimo se da zbog akustike iza zidova postoje šupljine), a svod odaje je napukao. U kraljičinoj su odaji pronađene soli (natrij klorid – kuhinjska sol, kalcijev karbonat – vapnenac i kalcijev sulfat – gips) koje su mogle nastati kao produkti pri proizvodnji vodika, kao i pri djelovanju vrućeg vodika na vapnenac od kojeg je sagrađena piramida. Mehler tvrdi kako su u davna vremena Kemićani koristili implozijsku Schaubergerovu tehnologiju za dobivanje vodika, no kako se voda povukla nakon ledenog doba a Proto-Nil nestao, tako se promijenila i tehnologija. Kemićani su ili zaboravili koristiti implozijsku tehnologiju ili su ostali bez vode pa su pribjegli uporabi kemikalija poput otopine solne kiseline i hidratiziranog cinkovog klorida koje su kroz kanale ulijevali u kraljičinu odaju. Ako se ikada koristila Schaubergerova tehnologija - a egipatski hijeroglifi pokazuju da jest – onda se vodik dobivao u podzemnoj odaji gdje su se miješale podzemna voda i nadzemna, suncem obasjana voda unutar bunara koji postoji još i dan danas. Oblik podzemne odaje i bunara u njoj omogućava vodi cikloidalno spiralno gibanje. Vodik se mogao izdvajati i čistiti pomoću paladijskih filtara (ne treba zaboraviti da su Egipćani koristili platinu iako je navodno nisu razlikovali od srebra, pa su stoga poznavali i platinoide, moguće i paladij, koji je prava spužva za vodik i može upiti i do 900 puta veći volumen vodika od vlastitog volumena i propustiti ga).