Piramida Sunca, u drevnom meksičkom gradu Teotihuacan, se nalazi iznad podzemne pećine koju su Atlantiđani koristili prije 12500 godina za procese duhovnog prosvjetljenja. Piramida svojim dimenzijama, putem sakralne geometrije, “komunicira” sa Keopsovom piramidom u Gizi: stranice su im identične, po 225 metara; meksička piramida je točno upola niža od one egipatske; i, dok je u slučaju Keopsove piramide, korišten matematički broj “Pi” u njenoj izgradnji, isti arhitekta se služio kvadratnim korijenom broja “Pi” u kreaciji Piramide Sunca.

 

 

Teotihuacan. Prijestolnica starog Meksika. Kamene Piramide Sunca i Mjeseca po površini odgovaraju onima u Egiptu. Dosada je otkopano oko 600 manjih piramida u ovom Gradu u kojemu je nekada živjelo nekoliko stotina tisuća ljudi.

 

Tko ga je izgradio? Kada? Kojim alatima? Tko su bili njegovi stanovnici?

Znana literatura o Teotihuakanu je oskudna. Španjolski konkvistadori su prije petsto godina zatekli Azteke kako vrše svoje obrede u ovom Gradu. Prije tisuću tristo godina Grad su koristili Tolteci. Špekulira se, pak, da je podignut prije oko dvije tisuće godina od strane nepoznatog naroda. Pretpostavlja se da je Piramida Sunca građena trideset godina, a Grad barem dvije stotine godina. Danas su u upotrebi imena iz doba Azteka: "Grad Bogova" (Teotihuakan), "Avenija mrtvih" (glavna gradska ulica), Hram Kvecalkoatla (božansko biće

Quetzalcoatl čiji se lik nalazi na trećoj, manjoj piramidi)...

 

Istina je negdje drugdje.

 

Atlantiđani su imali tri ciklusa koji su bili prekidani katastrofalnim događajima: prije 50.000 godina, prije 28.000 godina i prije 12.500 godina.

 

Kada se danas susretnemo sa ostacima sa periferije njihove civilizacije nađemo se u čudu: egipatske piramide i sfinga sa vidljivim tragovima tisućugodišnje vodene erozije; bolivijski lučki grad Tihuanaco na dvije i po tisuće metara nadmorske visine; kineske piramide odavno prekrivene zemljom i zarasle u biljni svijet; sjeme domaćeg kukuruza pronađenog pokraj Mexico City-a staro 25.000 godina (prema radiokarbonskoj metodi); britanski megaliti u Stonehenge-u koji ispod površine kriju jos devet slojeva...

 

Atlantiđani su dobro poznavali energetske čakre (čvorišta) naše Planete: Gizu (Egipat), Peru, Tibet, Sjeverni i Južni Pol, Stonehenge (Velika Britanija) i... Meksiko.

 

Točno ispod temelja današnje Piramide Sunca u Meksiku, Atlantiđani su otkrili podzemne pećine. Četiri postojeće komore su proširili, a svodove učvrstili teškim kamenim blokovima. Iznad njih, na površini zemlje, su podigli prvu, manju piramidu. Znatno pojačano energetsko strujanje su koristili prilikom duhovne inicijacije, prosvijetljenja, omogućavanja duši da se slobodno kreće kroz različite dimenzije.

 

Brižljivo su isplanirali, a onda i sagradili veličanstveni kameni grad sa stotinama objekata piramidalnog oblika. Astronomske opservatorije, raspored gradskih trgova, glavne piramide... oslikavale su pojave na nebu, kretanje brižljivo odabranih zvijezdanih sistema, uključivo našeg Sunca, Mjeseca i Zemlje. Sakralna geometrija, matematika, astronomija... su rukovodile arhitekte.

 

Usred srednjoameričke džungle nikao je Grad bez premca na oba američka kontinenta. Kameni blokovi teški po nekoliko desetina tona vađeni su i obrađivani laserskom preciznošću iz kamenoloma udaljenog osamdesetak kilometara od Teotihuakana. Tehnologija i nauka su bile drugačije u to vrijeme. Umjesto mehaničkih alata i kotača, Atlantiđani su superiorno vladali tehnologijom zvuka, primjenom različitih frekvencija za obradu, prijenos i ugradnju kamena.

 

Umjesto današnjih tipova transporta, ljudi i materijal su se prebacivali korištenjem energije Zemlje i Sunca. Naime, atmosfera i energetski naboj naše matične Planete je bio u to vrijeme znatno drugačiji. Danasnji tanani ozonski omotač bio je sedam puta (!) deblji. Atmosferski pritisak je bio dva puta veći nego danas. Atmosfera gušća. Majka Zemlja je bila zdravija, nezagađena, energetski snažna. Veći dio dnevnog transporta se odvijao po posebnim energetskim linijama na površini Zemlje.

 

I onda... prije 12.500 godina...ulazak zvjezdanog tijela u nas Sunčev sistem, sudar sa "desetom" planetom između Marsa i Jupitera, velike odlomljene gromade sjurile su se prema Zemlji, potapaju Atlantidu, dovode do promjene položaja polova, zatim zemljotresa, vulkanskih erupcija i potopa. Atmosfera se mijenja. Na suhim podrucjima kolonija Atlantide u sjevernoj Africi, zapadnoj Evropi i Mediteranu, srednjoj Americi... preživjeli Atlantiđani počinju mukotrpnu borbu za preživljavanje.

 

Duhovna nauka i materijalna tehnologija visokorazvijenih Atlantiđana se gubi; sjećanja na "crveni kontinent" ostaju u oralnoj tradiciji. Pisani dokumenti su sačuvani u Kartagini i Aleksandriji da bi tokom tisuća godina mraka nestajali u masonskim i inim knjižnicama "Iluminata".

 

Citadela, administrativni centar Teotihuakana. Gradskim trgom dominira hram Kvecakoatla izgrađen u obliku stepenaste piramide. Zidove krase likovi Vatrene Zmije (simbol dnevnog prolaza Sunca) i Pernate Zmije - Kvecakoatla, koji je simbol jedinstva zraka i kopna, neba i zemlje. Kapacitet trga je 150.000 ljudi.

 

Ni vodiči, ni turisticke karte, a niti zvanična pisana literatura ne pišu o funkciji ove prve, male piramide.

 

Prema Tolteckim šamanima, ovdje bi započinjao proces inicijacije. Studentu bi se objasnio koncept energetske prirode ljudskog bića. Tu bi se učio procesu izlaska duše iz fizičkog organizma i kretanju kroz različite dimenzije. Postoje tri postupka u razvoju čovjeka prema punoj slobodi. U prvom pred čovjeka se postavlja pitanje ko smo mi u stvari. Odgovor je da smo mi samo oblik svijetla (energije) koji je spojen sa svemirskom cjelinom. U momentu kada se nađemo zatvoreni u našem tijelu i umu, naša životna energija počinje slabiti zahvaljujući iluziji materijalnog svijeta.

 

Pernata zmija je simbol dualizma ljudske prirode. Polovina našeg bića pripada zemlji, dodiru, fizičkim željama (zmija). Druga polovina (duh) ima krila, živi na nebu, komunicira sa suncem i zvijezdama. Vječna borba između ove dvije polovine je vrlo zgodno prikazana na meksičkoj nacionalnoj zastavi gdje se orao i zmija bore na život i smrt.

 

U pravilnom smjeru sjever-jug proteže se glavna ulica "Avenija Mrtvih". Ovaj nemaštoviti Aztečki naziv ne odgovara prirodi ove gradske arterije. Hodajući kilometrima dugom i do 150 metara širokom avenijom lako se može zamisliti život kako buja u ovom Gradu. Ono što impresionira je simetričan izgled lijeve i desne strane. To neminovno upućuje na brižljiv planski pristup u izgradnji. U vodu padaju nagađanja povjesničara da se Grad dizao u etapama tokom dvijestogodišnjeg peiroda. Oni možda nastoje opravdati mogućnost da su primitivna plemena trebala mnogo godina da ovako nešto podignu. Ipak, očigledno je da primitivizmu ovdje nije bilo mjesta. Grad je isplaniran, a onda podignut u jednom dahu.

 

Na putu od Citadele do piramida je mostić koji nadsvođuje rječicu San Juan. Danas se taj detalj uopće ne spominje. Nekada je ova rijeka simbolično dijelila raj od pakla. Ali ne kršćanski raj i pakao. Naime, pakao je naše zajedničko iskustvo koje se naziva "planetarni san". Ili, još bliže, ono što mi nazivamo svakodnevni "život". Raj je, opet, naša kreacija koja nastaje kada prekinemo "planetarni san" i stvorimo "novi san".

 

Avenija Mrtvih je, duhovnim očima gledano, glavni dio tijela dvoglave zmije kroz koju inicirani mora proći.

 

(I u tradiciji tantrističke joge, student na putu prosvjetljenja također prolazi kroz tijelo zmije. Usput nailazi na pojedine čakre, močna energetska čvorišta. U našem fizičkom tijelu srčana čakra je mjesto ljubavi. U energetskom sistemu planete Zemlje Teotihuacan je također, srčana čakra. Piramida Sunca je njezin simbol i nesumnjivo da je imala, vjerujem da će opet imati, vrlo važnu ulogu za sudbinu naše Planete. Ponovno oživljavanje moći ljubavi je od vitalnog značaja za razvoj civilizacije.)

 

Avenijom Mrtvih prema piramidama nailazimo na tablu koja prikazuje raspored Grada. Na vrhu je piramida Mjeseca, niže, sa malim pomakom udesno, je piramida Sunca, a na dnu je, u istoj liniji sa piramidom Mjeseca, piramida Kvecakoatla. Na drugoj strani Atlantika, u Egiptu, ka nebu se dižu tri piramide: dvije velike (Keopsova i Kefrenova) i jedna mala. Raspored? Identičan onima u Meksiku! A oba piramidalna kompleksa odgovaraju zvijezdanom sistemu Oriona na nocnom nebu. Orionov pojas se, naime, sastoji od dvije zvijezde blizanca i jedne male zvijezde tzv. "bijelog patuljka".

 

Ovaj raspored nam očito otkriva potpis arhitekte. I njegovu domovinu.

 

Prostorije, krovovi, murali, freske, hramovi, opservatorije, sve ono što je ovaj Gradi činilo živim, je uništeno i zapaljeno. Planski, pedalj po pedalj. Od onog veličanstvenog izgleda je ostalo malo. Od stotina kipova ostao je u životu samo jedan; nalazi se u meksičkom Antropoloskom Muzeju (doduše nikakva oznaka niti znak sa informacijama je uz njega). Svi su im kipovi bili isklesani iz jednog komada kamena, a težina se kretala po 20-30 tona.

 

Piramida Mjeseca, sa impresivnim stranicama od 145 metara, se nalazi na sjevernom kraju Avenije, okružena sa 15 manjih piramida. Stojeći na sredini glavne ceste i posmatrajući vrh piramide uočava se da on poklapa sa vrhom obližnje planine Cerro Gordo. Očigledno je da se prilikom gradnje vodilo računa o ideji arhitkete da piramida predstavlja "svetu planinu" i kao takva je integralni elemenat gradskog plana.

 

Istraživanja unutrašnjosti piramide dovela su do nekoliko zaključaka; prvo, piramida ima unutrašnje strukture. Drugo, nađeni su ostaci života (kosturi, predmeti, i sl.) iz različitih povijesnih perioda. I, treće, informacije o rezultatima istraživanja su škrta i tajnovita. Malo se što daje u javnost.

 

Piramida Mjeseca je važna za drugu etapu inicijacije studenta.

Duž Avenije, kroz mnoštvo hramova (manjih piramida) studenti inicijacije bi se učili vještini transformacije. Kulminacija bi bila ispred piramide Mjeseca. Ovdje bi student prelazio u druga stanja realnosti. Bio bi vođen u Hram Jaguara koji je simbolizirao Duh Zemlje. Kraj ovog hrama je bio na vrhu piramide Mjeseca. Student bi prilikom ovog procesa žrtvovao svog eteričnog dvojnika i time bi ovladao vještinom transformacije.

Završni proces oslobodjenja (ili treća etapa "prosvjetljenja") bi se dešavala na piramidi Sunca. Ovo je mjesto gdje ljudski limiti nestaju. Pojedinac gubi svoja zemaljska ograničenja. Njegova želja da postane božanstvom, svemirskim bićem ili Suncem, se ovdje konačno realizirala. Ova, prosvjetljena bića gube svoja fizička tijela u vatrenom bljesku i nestaju u vječnosti.

 

To je razlog što su Azteci nazvali ovu piramidu prema izvoru svega života ("Suncu"), a ovaj grad Teotihuakan (puni prijevod sa Nahuatl jezika bio bi "mjesto gdje su ljudi postali bogovi").

 

I kada se nađemo jednom ispred ove kamene ljepotice koja dodiruje nebo, onda se tek realizira grandioznost ovog objekta.

 

Stranice piramide su dugačke po 225 metara. To odgovara površini osam nogometnih terena. I, što je još indikativnije, to odgovara površini velike Keopsove piramide u Gizi. Ova meksička je, doduše, upola niža, ali preko 2500 tona kamenih blokova traže iznimno poštovanje.

 

Godine 1971. arheolozi su slučajno otkrili da se, 6 metara ispod površine piramide, nalazi ulaz u podzemnu pećinu. Prema njima, pećina je dugačka preko 100 metara i koristila se kao duhovni centar i prije nego što su piramide napravljene. Prema legendi, iz ovakvih podzemnih pećina su izašli preci današnje ljudske rase.

 

Naravno, ovo "slučajno otkriće" bila je poznata činjenica svim narodima prije Europljana. A to da su naši preci izašli iz pećina, i to nije nekakva novost (nakon potapanja Atlantide, preživjeli su oni koji su bili sklonjeni u podzemne pećine).

 

Ruševine vode kilometrima prema planinama na jugu. Nažalost, veći dio Grada jos nije otkopan. Pretpostavka da je u Gradu živjelo 150.000-200.000 ljudi je preskromna. Barem pola miliona ljudi je ovdje imalo svoj dom kada je Grad bujao.

 

Deset sa deset metara je špic piramide. Dignuti ruke prema nebu, zatvorenih očiju, osjetiti kako kroz noge struji energija i diže se prema prsima i rukama. Nekoliko bljeskova i slike daleke prošlosti...

 

Najveći praznik Azteca se dešavao svake pedeset dvije godine kada bi žrtvovali nekod od vođa uhvaćenih plemena. Upravo na ovom mjestu bi mu vadili srce iz grudi, bacali ga u kotao, palili novu vatru i započinjali novi ciklus. Pedeset dvije godine. Vrijeme potrebno da zvjezdani sistem Plejada opiše svoj krug na nebu.

 

Međutim, Azteci su ovdje bili nedavno. Prije petsto godina. Ono što nas stvarno interesira je kako je Grad funkcionirao u doba svojih originalnih graditelja.

 

Autor Peter Tompkins koji piše u svojoj knjizi "Mysteries of the Mexican Pyramids": "... Proporcije piramide Sunca demonstriraju preciznu distancu prema Suncu... Ova kamena struktura je locirana tako da njena sjenka služi kao sunčevi sat... Dizajneri Piramide su razumjeli relacije izmedju kruga i trokutaste piramide. Oni su ostavili poruku preko dimenzija piramide da fizički svemir ima piramidalnu strukturu, počev od mikroskopskog atomskog nivoa pa sve do makrosvemira... A čovjek, na odgovarajućoj skali vibracije, stoji točno na sredini tog puta od atoma do galaksije..."

 

Shirley Andrews, autor knjige o Atlantidi, piše o piramidi Sunca:"... Kao i za piramide u Gizi, niko ne može da shvati kako su kameni blokovi za ovu ogromnu građevinu prebacivani, a zatim ugrađivani na tu visinu. Meksikanci kažu da su giganti, koji su nestali u katastrofi poplava i potresa, bili njeni graditelji. Giganti su vjerojatno bića iz svemira, koji su se vratili vlastitim zvjezdanim kućama prije nepogoda na Zemlji..."

 

Mark Reynolds, istrazivač sakralne geometrije, postavlja slijedeću tezu: "Autori Velike Piramide u Egiptu koristili su matematički broj "Pi" (3,1415...) u njenoj izgradnji. Na taj način su ostavili poruku generacijama koje dolaze iza njih. Autori Piramide Sunca u Meksiku su, pak, koristili kvadratni korijen broja "Pi". Očito da ovi objekti komuniciraju jedan sa drugim preko istog arhitekte..."

 

Značaj broja "Pi" kao "božanske proporcije" je univerzalan. Geometrijski, broj "Pi" može prikazati sve, bukvalno sve, procese u prirodi: od spirale sjemenke biljke i kućice morske školjke do spirale zvjezdanog Mliječnog puta. Geometrijski, školjka ili zvjezdani sistem se razlikuju samo u veličini. Ali logaritamska spirala, bazirana na istoj proporciji broja "Pi" se ne mijenja.