Vrlo malo ljudi imalo je čast da se cijelo jedno razdoblje povijesti nazove njihovim imenom, a Periklo je tu čast zaslužio vodeći atensku državu u drugoj polovici V. st.pr.Kr., u vrijeme njenog najbujnijeg procvata. To razdoblje poznato je kao "Zlatno doba Grčke", kada Atena postaje "ognjištem mudrosti za Heladu" (Platon), povezujući religiju, filozofiju, politiku i umjetnost u skladnu cjelinu, dajući primjer cjelovitog djelovanja države.

Periklo nije ostavio nikakav pisani dokument, no državnikov govor iz pera onovremenog povjesničara Tukidida, a kojeg on označava kao Periklov, može nam poslužiti za oslikavanje Periklova pogleda na ustroj države:

"Mi imamo ustav koji ni po kome drugome nije građen i mi sami više služimo drugima za ugled, nego što bi trebalo da se u tome ugledamo na druge. On se naziva demokracija, jer se uprava države ne zasniva na manjini građana, nego na njihovoj većini i svatko u svojim privatnim poslovima ima po zakonu jednaka prava s drugima, dok u javnom životu svojim osobnim ugledom, što ga zna steći, postigne časti prema tome kako se u tom poslu odlikuje, ne zato što je član staleža, nego zbog svojih zasluga; i nijednom siromahu, ako je sposoban koristiti državi ne ometa u tome neugledan položaj. I kao što o javnim poslovima raspravljamo slobodno, tako i u privatnom, svakodnevnom obraćanju daleko je od nas svako sumnjičenje i ne ljutimo se na svoga bližnjega ako što radi po svojoj miloj volji niti mu pokazujemo ikakvih znakova ljutnje koja, ako i ne škodi, opet vrijeđa oko. Ali ako u svakodnevnom privatnom obraćanju i nismo uskogrudni i strogi, opet ne dopuštamo u javnom životu da se gaze zakoni, uglavnom radi moralnog straha, te se pokoravamo vlastima i zakonima, naročito onima koji nas brane od nepravde; koji, ako i nisu napisani, ipak svakoga tko ih krši obilježavaju pred cijelim svijetom."

Periklo je rodom iz aristokratske obitelji. Rođen je oko 495. godine pr.Kr. Njegov otac Ksantip istaknuo se u pobjedi nad Perzijancima kod Mikale, a majka Agarista bila je nećakinja Klistena koji je srušio tiransku vlast u Ateni. U djetinjstvu i mladosti Periklo je primio široku naobrazbu, a kao njegovi učitelji spominju se Damon (kao učitelj glazbe), Zenon iz Eleje, Parmenid i posebice Anaksagora, koji je na njega ostavio najveći utjecaj i koji mu je bio suradnik i prijatelj sve do svoje smrti.

U aktivnu politiku Periklo ulazi dosta kasno, s četrdesetak godina, no prije toga ističe se hrabrošću i sposobnošću u nekoliko vojnih pohoda. Iako hrabar i poduzetan u borbi, nije u nju srljao, već je oprezno iščekivao pravo vrijeme da se uključi u sukob. Tako je poznato da je mladog ratnika Talmida odgovarao od napada na Beotiju riječima: "Ako ne vjeruješ Periklu, nećeš pogriješiti ako pričekaš najmudrijeg saveznika - vrijeme". Talmid i mnogi drugi odličnici nisu ga poslušali, okupili su vojsku i krenuli, ali u Atenu se nisu vratili živi.

POLITIKA

Prema prihodima s posjeda, u Ateni su postojala četiri staleža:

• najimućniji, petstomjeraši, grč. pentakosiomedimni, s godišnjim prihodom od najmanje 500 mjera žita (konjanici u ratu)

• vitezovi, s najmanje 300 mjera žita

• zeugiti, sa 150-200 mjera žita (teško naoružani pješaci)

• teti, bez posjeda, koji su u ratu bili lako naoružani pješaci.

U Periklovo doba pristup vlasti imali su svi staleži, osim najnižeg (teti), tako da su narodnu skupštinu - ekleziju - činili svi punopravni i punoljetni građani Atene. Skupština je svakogodišnje birala vijeće od 500 članova - bule, koje je vodilo državne poslove. Zbog veće učinkovitosti rada, vijeće je bilo sastavljeno od deset odbora - pritanija - s po pedeset članova, a svaki je taj odbor vodio državne poslove tijekom mjesec dana, tj. tijekom tridesetpet, odnosno tridesetšest dana (koliko su brojali grčki mjeseci, s cjelokupnom godinom u trajanju od deset mjeseci). Deset porotničkih sudova - helieja, donosilo je odluke o žalbama protiv državnih činovnika. Svi državni činovnici imali su ograničen mandat, a birani su ždrijebom, kako bi se sačuvala što veća vlast demosa i spriječilo da se netko ne izdvoji, uspostavljajući tiraniju. Stoga je i uveden ostrakizam (grč. ostraka, glasovanje crijepićima) kojeg je kao zaštitu atenskog uređenja u drugoj polovici VI. st. pr.Kr. uveo Klisten. Narodna skupština mogla je tako na deset godina prognati osobe velikog političkog ugleda i moći, ne oduzimajući njihovu imovinu i društveni položaj, a na temelju izglasavanja za koje je bilo potrebno samo to da šest tisuća glasača napiše na glinenim pločicama ime iste osobe.

Iako se može učiniti da je ostrakizam bio dobar način da se zaštite interesi Atene, mnogi ugledni Atenjani bili su žrtve “volje naroda”. Periklov predhodnik Kimon bio je protjeran ostrakizmom, kao i neki istaknuti ljudi prije njega, iako su optužbe protiv njih bile vrlo dvojbene. Nešto kasnije i Sokrat je iskusio prevrtljivost demokracije, a i samom Periklu Atenjani su pred kraj života oduzeli čast stratega i novčano ga kaznili. Čast i novac ubrzo su mu vraćeni, ali ostala je činjenica da je nastradao upravo onaj koji je u tom vremenu bio najzaslužniji za procvat Atene.

U državni sustav Periklo uvodi dnevnice za sve ždrijebom izabrane činovnike. Na taj način privlači puk na svoju stranu, nasuprot aristokratske opozicije, te 443. g.pr.Kr. biva izabran za jednog od deset stratega (jedinu funkciju s mogućnošću ponovnog izbora) i tu ulogu zadržava petnaest godina. Strateg je imao samo vojne odgovornosti, ali Periklo je svojim autoritetom uspijevao ishoditi i mnoge druge odluke.

Što se vanjske politike tiče, Atena je i u Periklovo doba imala najviše problema u odnosima s Perzijom i Spartom. Nakon nekih neuspješnih ekspedicija protiv Perzije koje je vodio Kimon, uz pomoć Atenjanina Kalije, Periklo postiže mir s Perzijom (Kalijin mir, 443. g. pr.Kr.). Na poticaj Perikla, 456. g.pr.Kr. Sparta i Atena potpisuju tzv. tridesetogodišnji mir. Periklo se nada da će se njegov san o svehelenskom jedinstvu ostvariti. No, aristokratskoj Sparti nije odgovaralo da se to jedinstvo ostvari s Atenom kao predvodnicom. Ona koristi sve češće pobune saveznika Atene protiv atenske prevlasti, te neka uplitanja u njezinu utjecajnu sferu, tako da 431. g.pr.Kr. započinju tzv. Peloponeski ratovi. Isprva, pod Periklovim vodstvom, Atena je u prednosti jer izbjegava kopnene sukobe i svojom mornaricom napada Peloponez, ali kada u Ateni izbija epidemija kuge koja je pokosila atensko stanovništvo, a s njime i Perikla, prilike se posve mijenjaju. Njegovi nasljednici nisu imali dovoljno političke i vojne mudrosti, a niti povjerenja naroda, tako da 404. g.pr.Kr. Atena biva konačno poražena. Tada se raspada i delsko-atički (atenski) savez grčkih država osnovan 477. g.pr.Kr. s Atenom kao predvodnicom.

SPREGA UMJETNOSTI, RELIGIJE I FILOZOFIJE

Na čelu delsko-atičkog saveza bio je savjet sa sjedištem na svetom otoku Delu. Tamo je u Apolonovu i Artemidinu hramu bila pohranjena i saveznička blagajna, u koju su države, saveznice Atene, uplaćivale novčane doprinose u zamjenu za vojnu zaštitu koju im je pružala Atena. Periklo taj novac koristi da bi ostvario viziju Atene kao središta kulturnog života helenskog svijeta. On inicira poduzimanje mnogih građevinskih radova s ciljem podizanja Akropole1 na uzvisini iznad grada - duhovnog centra Helena i dokaza atenske moći. One koji nisu bili primljeni u vojnu službu Periklo zapošljava na velikim projektima izgradnje Atene.

Prema povjesničaru Diodoru, takvi građevinski pothvati, plaćeni iz zajedničke blagajne, nisu naišli na odobravanje atenskih saveznika, stoga su - isprva tiho, a onda sve glasnije - predbacivali Periklu neoprezno i neopravdano trošenje novca kojeg bi trebalo čuvati za opremanje vojske u slučaju ratne opasnosti. 

Sama Akropola, pak, bila je potpuno razrušena u ratovima s Perzijom, no u rekordnom vremenu Atenjani uspijevaju sagraditi ono za što su mnogi mislili da će biti potreban rad nekoliko generacija. Ravnatelj radova na izgradnji Akropole bio je Periklov prijatelj, veliki kipar Fidija. Središte atenske Akropole predstavlja Partenon, hram božice mudrosti Atene, zaštitnice grada, čiji su graditelji Iktin i Kalikrat. Partenonske skulpture izradio je Fidija sa svojim učenicima, među njima i skulpturu božice Atene Parthenos obloženu zlatom i bjelokosti, koja je postavljena prigodom svečanog otvaranja 438. g.pr.Kr.

Mnesiklo gradi Propileje - velika vrata koja povezuju profano područje s posvećenim dijelom Akropole. Dovršava se i Odeon u kojem se, na Periklov prijedlog, za Panatenajskih svetkovina održavaju glazbena natjecanja. Cijeli projekt izgradnje Akropole završava 406. g. pr.Kr., izgradnjom Erehtejona - svetišta sagrađenog na temeljima starog Ateninog hrama, u kojem su bili žrtvenici Posejdona i Atene, grob mitskog junaka Kekropa i dr.

Tako biva dovršena i posljednja etapa u nastanku hramskog kompleksa koja ostaje svjedočanstvo nedjeljivosti života i religije. Grčka se antička religija, naime, nije temeljila na kodeksu moralnih pravila i uputa namijenjenih moralnom životu pojedinca, već na praćenju ritma Prirode kao manifestacije božanskog. Ako su bogovi uspostavili red i ritam u prirodi, čovjek se, kao biće Prirode, mora također uskladiti s njom. Stoga su se periodički, svake godine u isto vrijeme, održavale svetkovine posvećene bogovima koje su predstavljale sveti, ceremonijalni čin u životima ljudi. Svećenici nisu izravno davali poduke o ispravnom življenju, već su kroz svetkovine posvećene bilo gradskim, bilo državnim božanstvima, nastojali otkriti volju bogova i zaslužiti njihovu naklonost, kako bi svome gradu ili državi omogućili razvoj, slavu i ostajanje u ritmu s prirodnim, božanskim zakonima.

Sakralni kompleks Akropole, zahvaljujući svojoj ljepoti i skladu, ujedno je i umjetničko djelo. Umjetnost, kao stvaranje lijepoga, imala je veliku ulogu u životu starih Grka. Periklo razumije ulogu umjetnosti, stoga podupire njezin razvoj potičući glazbena natjecanja i uvodeći novčanu odštetu koja se isplaćuje građanima na račun gubitka korisnog radnog vremena zbog odlaska u kazalište (theoriká). Nakon Eshila, Sofoklo i Euripid uobličavaju klasičnu tragediju, Aristofan stvara političku komediju i satiru, pa Atenjani mogu svake godine prisustvovati na više od petnaest predstava. Razvijeno je i slikarstvo, ali su od tih djela ostale sačuvane samo slike na vazama. Herodot piše "Svjetsku povijest", a Tukidid nastoji što objektivnije obrazložiti i istražiti povezanost različitih povijesnih događaja.

Uz umjetnost i religiju, filozofija je bila sljedeći veliki oslonac grčke države. Filozofija, kao ljubav prema mudrosti, uključivala je i praktično djelovanje. Proučavajući prirodu i čovjeka, filozofi su postavili temelje za mnoge današnje egzaktne znanosti (matematika, astronomija, medicina), a istovremeno, u izravnom dodiru s ljudima, podučavali su o čovjeku kao biću, o ispravnom životu i razmišljanju, i o moralnim vrednotama. Osim Periklovog učitelja filozofa Anaksagore, to doba dalo je još neke glasovite filozofe, od kojih su najznačajniji Sokrat i Platon. Sam Periklo je u svom domu primao istaknute ljude svoga vremena kako bi u raspravama čuo njihovo mišljenje o mnogim ljudskim i državničkim pitanjima.

Iako je bio velik govornik (kažu da "grmi i sijeva" kada on govori, ili da "nosi na jeziku strašnu munju"), Tukidid kaže da glavni razlog njegovu uspjehu nije bila govornička vještina, već ugled kojeg je stekao svojim skromnim načinom života, kao i činjenicom da je bio nepotkupljiv te da, bez obzira na utjecaj i moć koju je imao, "svoju imovinu, koju mu je otac ostavio, nije uvećao ni za jednu drahmu."

Periklo je svojim autoritetom pokušavao što više utjecati na razvoj osnovnih aspekata države, kako bi promaknuo Atenu u vodeću državu helenskog svijeta. Iako demokratski  ustrojena, atenska je država dugi niz godina ipak bila uspješno vođena od jednog čovjeka - Perikla. On, međutim, ponekad nije postupao posve demokratski već je znao, kako Plutarh kaže: “udarati u žice aristokratske, čak i kraljevske”.

Kako je onda uspio tako dugo ostati najutjecajniji građanin Atene?

Periklo se potpuno predavao državničkim dužnostima, odbijao je sve pozive na zabave i kažu da ga se moglo vidjeti u gradu jedino onda kad je išao prema gradskom trgu i vijećnici. Živio je skromno, izbjegavajući raskoš i sjaj i uživajući samo ono što je bilo najpotrebnije za život njemu i obitelji.

Atenjani su ga cijenili jer je omogućio da njihovo sudjelovanje u vlasti bude plaćeno, život ugodniji, a utjecaj i slava u helenskom svijetu veći.

Vjerojatno su te činjenice, kao i njegov osobni moralni integritet, pomogle da Periklo tako dugo zadrži vlast. Kombinacijom lukavih političkih poteza (kojima je pridobio puk) i vlastitog razumijevanja upravljanja državom, usmjerava Atenu prema njenom kulturnom procvatu, neprestano izbjegavajući prisutni mač ostrakizma i progonstva.

Znajući koliko je atenska demokracija prevrtljiva i sumnjičava, i koliko je sposobnih i velikih ljudi bilo pogođeno spletkama, zavišću i nerazumijevanjem, Periklo je oprezno i vješto kormilario uvijek burnim helenskim političkim morem, spretno izbjegavajući njegove zamke i opasnosti, uvijek nastojeći uvećati moć, slavu i utjecaj Atene.

Stoga se “Zlatno doba Grčke” s pravom može nazvati i “Periklovo doba”.

_____________

1Acropolis - grč. "grad u visini"

Damir Marko

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 17

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120171129