Josip Dujella

Nakon četiri desetljeća vrhunske karijere u Italiji, od čega je 23 godine posvetio Vatikanu kao glavni režiser mnogih filmova poput “Vatikanski muzeji”, “24 sata u Vatikanu” i ”Sto helebarda za Papu”, 71-godišnji Josip Dujella vratio se u rodni Zadar.

S papom Ivanom Pavlom Drugim Dujella je dijelio velik dio svog profesionalnog života, proputovao s njim gotovo cijeli svijet, jeo, pio, šalio se…

- Sve je počelo 1983. kada sam režirao TV prijenos jednog događaja u Palači sportova u Rimu. Papa je došao u reportažna kola i zahvalio mi na izvrsnom prijenosu, a nakon par riječi pozvao me da radim u Vatikanu.

Kada me upitao odakle sam, rekao sam mu da sam izbjeglica iz Jugoslavije, a on mi je spremno uzvratio: “I ja sam izbjeglica, iz Poljske, vidiš da nam je isto.”

Često sam s njim razgovarao na hrvatskom - prisjeća se Dujella - jer je papa kao Slaven volio taj jezik. Iako je u svojoj karijeri dobio brojne nagrade i priznanja, Dujelli je ipak najdraža ona koju je primio iz ruku Svetog Oca, a riječ je o nagradi iz San Diega koja je pripala najboljem dokumentarnom filmu o vatikanskim muzejima nagrađenom za režiju i umjetničku fotografiju.

Papa u Hrvatskoj

Svijet filma u Italiji Dujellu pamti kao vrhunskog profesionalca, mnogi ga zovu Papinim režiserom, ali ga se zasigurno sjećaju i po kreativnoj nepredvidivosti. Znao je ostaviti bez teksta svoje kolege koji su ga, primjerice, slušali kako razgovara s crkvenim ocima koji su ga zvali da radi za njih.

 “Čujte, Ekscelencijo, ne znam baš jesam li ja najbolje rješenje. Ženio sam se više puta, imam po svijetu djece iz više brakova, a i nisam baš neki vjernik”, ispalio bi nestašni Zadranin iako to uopće nije bila istina. Naprotiv, Dujella se nikada nije ženio, iako njegovi poznavatelji svjedoče da su stotine žena uzdisale za njim jer je bio iznimno zgodan i lijep mladić, zarađujući nekoliko godina u Italiji i kao fotomodel i maneken.

Dujella na početku karijere s kolegama sa TV Zagreb 1962. prilikom snimanja emisije “Panorama”

Dujella je snimao film o posjetu pape Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj i odjednom, neočekivano, ubacio u prijenos snimke bombardiranja Zadra u Domovinskom ratu. Mnogi su ostali šokirani ne znajući je li to aktualna stvarnost, ali efekt u talijanskoj javnosti nije izostao, a to mi je bilo najvažnije, kaže Papin režiser.

O Svetom Ocu govori vrlo nježno, s respektom. - Podsjećao me po izgledu na mog oca, bio je neopisivo načitan, čovjek iznimne kulture, ali recimo nije se baš najbolje znao ponašati za stolom. Jeo bi brzo, uvijek prvi, ne obazirući se na druge za stolom - kaže Dujella dodajući kako se Papa često i iskreno raspitivao za Hrvatsku nazivajući je “moja Hrvatska”.

- Kao glavni režiser na Vatikanskoj televiziji imao sam slobodu raditi sve što sam želio. Npr. Mozartova “Messa dell’incoronazione” pod ravnanjem Herberta von Karajana, ušla je prvi put u Vatikan jer se njegova glazba do tada nikada nije izvodila u crkvama. Neke od svojih filmova o Vatikanu darovao sam HRT-u – kazuje nam režiser koji je postao veliko, nezaobilazno ime filmske, televizijske i kazališne umjetnosti Italije.

‘Petruška’ u filmskim školama

Danas, nakon povratka u Zadar, ovaj vitalni 71-godišnjak, provodi dane u svojoj staroj rodnoj kući u zadarskim Stanovima. Sadi pomidore, artičoke za koje je sjemenje donio iz Rima, njeguje svoje trešnje i marelice. “Službeni Zadar” kao da ne zna za njega ili se barem tako ponaša.

Na upit kako čovjek koji je proveo desetljeća sa svjetskim imenima filma i kazališta i koji je radio na brojnim TV postajama od RAI-a do Vatikanske televizije, danas “nikome ne treba” u Hrvatskoj, odgovara djetinjastim šarmom: A što ja znam, pa ne mogu hodati po gradu s natpisom “Ja sam 50 godina bio režiser”.

Papa Ivan Pavao Drugi uručuje Dujelli nagradu koju je film o Vatikanskim muzejima dobio za režiju i fotografiju na festivalu umjetničkog filma u San Diegu

Imao sam, doduše, neke kontakte i htio sam svome gradu pružiti ono što znam, ali sam ubrzo shvatio da su moji sugovornici ljudi koji vjeruju da već sve znaju te da ih ja sa svojih “samo 50” godina iskustva nisam dostojan. - Vidite, bio sam jedno vrijeme umjetnički direktor na velikoj privatnoj televiziji Teleregione. Vlasnik ništa nije znao o tom poslu, štoviše brkao je pojmove scenografija i koreografija.

Ali, znao je ono najvažnije, a to je da mu trebaju stručnjaci i profesionalci. To je ono što nedostaje ovdašnjem mentalitetu - reći će poznati talijanski režiser koji je, između ostalog, u gradiću Tuscaniji na američkoj filmskoj školi, predavao režiju i montažu zajedno s poznatim oskarovcima kao što su Vittorio Storaro i Roberto Forges Davanzati.

Htio bi, dakako, i u Hrvatskoj svoje znanje i iskustvo prenijeti na mlađe. S nekoliko ostvarenja Dujella je doslovce ušao u povijest talijanske televizije. Primjerice, snimka “Petruške” Igora Stavinskoga pokazuje se na filmskim školama kao primjer režije koncerata, a 2000. godine kao glavni režiser RaiSat Albuma uveo je i stereofoniju, što je bilo jako važno u prijenosima velikih koncerata.

S mladom francuskom glumicom Carole Savoie za snimanja filma “Ljudski glas”

Živio svoj san

- Cijeli sam svoj život posvetio poslu, živio sam svoj san. U svijet filma ušao sam već s 19 godina, počeo sam kao crtač u Zagreb-filmu gdje sam primljen među šesnaest od oko 400 prijavljenih kandidata, zatim sam prešao na zagrebačku televiziju, a odatle u Rim.

Već kao 15-godišnjak objavljivao sam u “Filmskom vjesniku” karikature pod pseudonimom DuPin – prisjeća se Dujella svojih početaka u Hrvatskoj. Radio je kao mladi asistent režije Dušanu Vukotiću i Vatroslavu Mimici, a režirao je i četiri filma za američku TV. Jedan od njih, “Slučaj tužnog gondolijera” bio je dugo na top-listi od sto filmova na 13. mjestu gledanosti.

Po scenariju Jure Kaštelana napravio je dokumentarni film “Konji od čelika i svjetlosti” koji ga je gotovo stajao glave i istjerao iz domovine. Film je zabranjen iz političkih razloga, Dujelli je onemogućen rad u javnim ustanovama, a završio je i u zatvoru.

Naprasno mu je prekinuta karijera i otišao je u Italiju gdje je dobio politički azil, jedno vrijeme radio u Švicarskoj, a potom na poziv producenta Dina de Laurentiisa, vratio se u Italiju radeći kao asistent režije u filmu “Biblija”. Njegov profesionalni krug zatvorio se povratkom u Zadar. Na pitanje jeste li se razočarali, Dujella ne glumi diplomata. Jesam, kaže, razočarao sam se, ali ovo je moj grad, moj život.

Dujella za snimanja filma o Vatikanu u bazilici sv. Petra

Snimio Papu u kupaćim gaćicama Za boravka na ljetnikovcu u Castel Gandolfu ugledao sam Papu kako u crnim boksericama ulazi u bazen. Zvao sam odmah snimatelja i u šali mu rekao:  - Brzo uzmi kameru, obogatit ćemo se ovom snimkom. Kroz neko cvijeće potajno smo ga snimali, kad se odjednom pred nama stvorio tjelohranitelj iz vatikanske žandarmerije. Samo me je prstom pozvao, zatražio kasetu, iščupao iz nje vrpcu i uništio nam ‘betu’.

Kao 14-godišnjak režirao ‘Hasanaginicu’ Kao 14-godišnjak osnovao sam u Zadru svoje kazalište u kojemu sam bio i redatelj. Kazalište je bilo mjesto u kojemu se moglo biti kralj, car, a i zaboraviti siromaštvo u kojemu sam živio.  Netko mi je darovao knjižicu “Uputstva za mlade redatelje” koja je pokrenula moje snove. Izvodili smo ozbiljne predstave poput “Hasanaginice” s kojom smo gostovali po mnogim mjestima zadarskog zaleđa.

Zarada na Zefirellijevoj homoseksualnosti Režiranje filma “Il Vaticano” dospjelo je u ruke Josipa Dujelle na neočekivan i bizaran način. Naime, taj je posao Vatikan već dogovorio s čuvenim Francom Zefirellijem uz honorar od 25.000 eura. No, kako se Zefirelli u britanskim i američkim novinama javno deklarirao kao homoseksualac, Sveta Stolica je suspendirala dogovor s njim i posao uz pripadajući honorar prepustila Dujelli.