Ovakvo stanje je neodrživo i nešto se mora napraviti

 

Igor Fisković*

 

Izlažemo se opasnosti zaplitanja u previše kombinacija od koje su neke ionako već nadvladane.

 

Prirodno je da Katedrala ima kor. Arhitektonsku krletku apside, koju je vrlo pomno analizirao kolega Marković, ne bi trebalo zadržati ogoljenom kakvu je danas gledamo bez korskih sjedala. Znamo da je kor, zatečen prije obnove čitave Katedrale od potresa 1979., bio načinjen dosta kasnije od njezina građenja, tek u drugoj polovici XIX. stoljeća. No, vjerojatno je postojao neki izvorni barokni jer ga povijesna oprema prezbiterija u pravilu iziskivaše. Neizvjesno je međutim koliko je s krilima sezao prema lađi. No, vrata sakristije i relikvijara ipak nam dopuštaju pretpostaviti da je uokvirivao prostor u pozadini oltara smješten sred apside. Upitno je jesu li visoka sjedala za kanonički zbor danas nužna, a predmnijevam da se ona iz druge faze uređenje enterijera (premještena u Smokvicu na Korčuli) ne će moći lako vratiti. Preostaje s novim projektom odlučiti način mirenja izvornoga, u osnovi ipak nepotpuno poznatog, s onim što naloži liturgijska funkcija modernog tipa. U svakom slučaju založio bih se za povratak tog elementa opreme svetišta koji smo navikli gledati u većini povijesnih cjelina na primorju i drugdje, pa nam ovdje itekako nedostaje. Inače znamo mnogo primjera da je drveni kor prekidao pilastre ili lezene u arhitekturi zaključnog dijela crkava. Zato daljnje održavanje čistoće Buffalinijeve strukture kako je uspostavljeno 1986. ne bih gledao kao sretno rješenje.

 

Rekonstrukcija oltara drugo je, čak važnije pitanje. U pogledu donjeg dijela ne bi smjelo biti dilema: osim što postoje stare fotografije stanja, svi su dijelovi nakon demontaže srećom pohranjeni u crkvi Sv. Roka. Valja ih precizno snimiti i premjeriti, ustvrditi je li nešto možda nedostaje, te prići potpunom vraćanju itekako vrijedne cjeline mišljene i ostvarene zajedno s Katedralom. Za uvid u konačan prijedlog bit će dovoljna grafička predočenja da se pripremi podloga za izvedbu i ne vjerujem da se to tehnički može jako komplicirati.

 

Okvir za Tiziana. Što se pak tiče retabla nad mramornim tijelom menze s tabernakulom, ili konstrukcije okvira glavnih slika na zaključnome zidu apside, mnogo smo očekivali od oltara u Kliševu. Međutim su fotografije pokazale da je to djelo iz neke međufaze, ako je uopće ikad bilo u ovoj Katedrali. Prema tome bi za moguće razumijevanje Tizianova retabla bio vrijedan onaj iz crkve matice u Pakljenom na Šipanu. Prema arhivskim dokumentima tamošnja bratovština ga je 1552. godine naručila od Kristofora Antunovića po izvornome Tizianovu poliptihu dok je još bio u crkvi Sv. Lazara za koju je učinjen. Stoga ostvarenje na Šipanu držim vjerodostojnim o čemu svjedoče formule i osobitosti stila. U uzornoj drvorezbarskoj izvedbi zreloga XVI. stoljeća cjelina monumentalne arhitektonike i plastičke dekoracije je kao mogući uvoz iz Mletaka toliko komplicirana da nema govora o njezinoj današnjoj reprodukciji koja bi predstavljala ništa drugo nego falsifikat, pa – po mojem sudu – ne dolazi u obzir. Na posljetku bismo ipak trebali izvući neki ukupni mogući zaključak. Meni se čini da je Ćurličin retabl ipak jedina čvrsta točka o kojoj treba razmišljati povodom okvira slika uvažavajući, dakako, da i to djelo ishodi iz povijesnog pokušaja koji je poništio Tizianovu, a proizveo estetski diskutabilnu cjelinu.

 

Vrjednovati pa presložiti. No da bi se oko svega počelo razgovarati ključno je ponoviti ono jutrošnje polazište – sadašnja je situacija neodrživa i nešto se mora napraviti. Smatram da takva prosudba očito nalaže svekoliko prekomponiranje uz vrjednovanje: na prvome mjestu cjeline mramornoga oltara s retablom, a na drugome i korskih sjedala koja bih uvažio u većem stupnju nego kolega Marković razmatrajući samo problem arhitekture. Vjerujem da bi se u spoju oltara i kora čitavome Svetištu vratilo dostojanstvo kojem se teži, a rješenje liturgijskoga stola i ostaloga u prednjem planu ostaje za dogovor liturgičara i projektanta koji poznaje spomenik.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

*akademik, povjesničar umjetnosti i arheolog, rođen 1944. u Orebićima, redovni profesor Katedre povijesti umjetnosti srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ifiskovi@ffzg.hr

 

 

 

Uznesenje Marijino, poliptih u crkvi Sv. Marije od Pakljene na Šipanu po uzoru na Tizianovo Uznesenje naslikao je Kristofor, sin Nikole Antunovića iz Stona. Sliku mu je 31. prosinca 1552. naručio Tomo Stjepović Skočibuha kao predstavnik tamošnjeg bratstva, da je napravi u roku od dvije godine za 82 zlatne škude.

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 82-83.

 

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf