Još i danas se drži da su ljudi tek s Kopernikom, Galileom i Keplerom počeli primjećivati da neke srednjovjekovne tvrdnje nisu istinite. Tada se činilo da nikako ne stoje tvrdnje da je Zemlja središte Sunčevog sustava i središte svemira, da je poput tanjura koji pluta na prvobitnim vodama, a pridržava ga Bog ili anđeo te da zvijezde postoje samo zato da bi ljudima noću osvjetljavale put.

Ipak, dubljim proučavanjem povijesti drevnih naroda, njihovih ideja i dostignuća, možemo ustvrditi da ovakve tvrdnje nisu pravilo već da se, uglavnom, javljaju u srednjovjekovlju europske povijesti.

Čini se da je upravo to srednjovjekovno ozračje bilo ispunjeno zaboravom prije već dosegnutih spoznaja, kako fizikalnih, tehničkih tako i drugih. Ovo razdoblje naše povijesti ponajviše obilježava opće opadanje kulture življenja.

Tako su Teodozijevi i Justinijanovi pravni kodeksi stavili izvan zakona sve knjige i učitelje koji su naučavali da je Zemlja okrugla i da predstavlja tek mali dio svemira.

Tek u renesansi dolazimo do novih spoznaja, ali uz velike žrtve i napore onih koji su nastojali unijeti malo svjetla u tamu. 1543. godine Kopernik izdaje knjigu “De orbium coelestium revolutionibus” što izaziva njeno proganjanje od strane inkvizicije.

Treba samo prizvati u sjećanje Giordana Bruna koji je zbog podržavanja sličnih ideja bio spaljen, a i mnoge druge učenjake koji su se svojom osobnom hrabrošću suprotstavljali praznovjerju i neznanju.

Zapravo čini se da svi oni nanovo otkrivaju da se Zemlja okreće oko Sunca i da je naš planet okrugao. Nakon renesanse otvaraju se novi, gotovo zaboravljeni putevi spoznaje, opet se susreću različiti ljudi i ideje, led se razbija, pojavljuju se teorije i istraživači.

Nešto kasnije na Zapad dospijevaju i počinju se prevoditi stari istočnjački rukopisi. Ovo nam je znanje, u ograničenijem obliku, dostupno i danas. Kao što je to u suvremenosti poznato, ovo je znanje postojalo i prije europskog srednjovjekovlja, a u određenoj je mjeri, iako potisnuto i proganjano, bilo prisutno i u tom razdoblju.

Međutim, treba naglasiti da postoje činjenice, ali i o njihova vrijednost. U tom pogledu Platon daje prednost vrijednosti nad pukim činjenicama. Naime, u starim kulturama (uključujući i antiku) čovjek se shvaćao kao kozmičko biće koje je s kozmosom usko povezano, ali ne samo na fizičkom planu već i na psihičkom i duhovnom.

Prema tome, za jednog Egipćanina činjenica da je Sunce u središtu svijeta imala je svoje fizičko, ali i metafizičko značenje. Ovo potonje izbija iz vizije svijeta utemeljene samo na mjerljivim činjenicama, a poduprte konceptualnom logikom.

Naposljetku, da li sama činjenica da znamo koliko je svjetlosnih godina udaljena najbliža galaksija ima za nas neki veliki značaj? Određivanje mjesta čovjeka u svijetu, i to na svim razinama, imala je nekada za čovjeka presudnu važnost, kako za znanje kako živjeti i djelovati u suživotu s Univerzumom i samim sobom, tako i za očuvanje prirodne harmonije i ravnoteže koje bi mi danas nazvali “ekološkom sviješću”.

U tom smislu, paradoksalno, suvremeni pristup ima gotovo sva obilježja antropocentrizma, ne u fizičkom smislu, već prvenstveno u psihološkom, gdje čovjek smatra da je upravo on središte kozmosa. U tom smislu i za nas danas “stare” spoznaje mogu još uvijek biti nadahnuće, čak i pri osmišljavanju bliske budućnosti. Također, moramo priznati da su mnoga od naših nedavnih, izvanrednih otkrića bila poznata još u davnim vremenima. Jedno od njih je da je Zemlja okrugla.

GRČKA

Pitagora je tvrdio da je Zemlja okrugla. Kasnije je i Platon naučavao isto, što je vidljivo i iz njegovog dijaloga Fedon: “Ja sam doista, kaže, uvjeren da Zemlji prije svega, ako se nalazi usred neba, a okrugla je, ne treba ni zraka da ne padne, niti ijedne takve sile, nego je svestrana jednakost neba i ravnoteža same Zemlje dovoljna, da je drži; jer kad se stvar, što drži ravnotežu, stavi u sredinu nečega, što je svud naokolo jednako, neće se moći nikamo ni više ni manje nagnuti, nego će, jer je jednaka, čvrsto stajati. Prije svega, kaže, to sam zaista uvjeren…. Još sam, kaže, uvjeren, da je ona nešto golemo i da mi, što nas god prebiva od Fasida do Heraklovih stupova, obitavamo oko mora na jednom malom dijelu kao mravi ili žabe oko bare, i da mnogi drugi obitavaju drugdje na mnogo takvih mjesta. Jer svuda ima oko Zemlje mnogo i po obliku i po veličini kojekakvih udubina, kamo se slila voda, magla i zrak. A sama Zemlja leži čista u čistom nebu, na kojem su zvijezde, a zovu ga eterom mnogi od onih koji o tom obično govore; a ono mu je kažu talog, što se uvijek slijeva u dubine zemaljske…..Veli se dakle, prijatelju moj, da je prije svega Zemlja sama, kad bi je tko odozgo gledao, na pogled kao lopta od dvanaest komada kože, šarena, raznih boja, za koje nam kao za ogled mogu biti boje naše,  što ih slikari upotrebljavaju.”

Među predsokratovcima, Anaksimandar tvrdi: “Zemlja je okrugla i kruži oko sunca.”

Aristarh iz Samosa također je smatrao da se Zemlja kreće oko Sunca. Potvrda tome su i Plutarhovi zapisi o Aristarhu u kojima kaže: “Zemlja se kreće po nagnutoj kružnici okrećući se istovremeno oko svoje osi.”

Također, treba navesti način na koji je grčki mudrac Eratosten koji je radio u Egiptu izračunao opseg Zemlje. Zahvaljujući svojim prethodnim spoznajama o velikoj udaljenosti između Sunca i našeg planeta, zaključio je da zrake svjetlosti koje sa Sunca dolaze na Zemlju moraju biti paralelne. Jedan je štap zabio u Asuanu (Gornji Egipat), a drugi u Aleksandriji (Donji Egipat). Štapovi su bili međusobno udaljeni 800 km. Ljeti, u podne, štap u Asuanu nije na tlu stvarao sjenu, dok onaj u Aleksandriji jest. Zrake sunca u Aleksandriji zatvarale su kut od 7o 20´. Taj isti kut su morale zatvarati dužine koje povezuju središte Zemlje s Asuanom i Aleksandrijom. Budući da je izmjereni kut pedeseti dio punog kuta, iz toga slijedi da je udaljenost od Aleksandrije do Asuana pedeseti dio opsega zemlje, što iznosi 40.000 kilometara. Ovaj je proračun toliko precizan da od današnjih vrijednosti za opseg zemlje odstupa svega 150 do 200 kilometara.

Ovim se pokazalo da je za vrijeme klasične antike znanje o kružnom obliku zemlje bilo ne samo vjerovanje, već dokazana činjenica.

INDIJA

U staroj Indiji nalazimo na brojne podatke koji potvrđuju njihovo poznavanje sferičnosti zemlje.

Tako Vishnu Purana, govoreći o kretanju Zemlje oko Sunca kaže: “Sunce je uvijek na istom mjestu.”

Surya Siddhanta, astronomski tekst iz bramanske Indije također određuje Zemljin dijametar na 12.617 km (12.756 km je točna vrijednost), a udaljenost između Zemlje i Mjeseca na 407.198 km (točno 406.731 km). Ovo djelo na svojim stranicama tvrdi “da je Zemlja balon u svemiru”.

302.  godine prije Krista staroindijski kralj Marya je rekao grčkom astronomu Megastenu da njegovi “bramani vjeruju da je Zemlja okrugla”.

KINA

U drevnoj kineskoj knjizi Husi Nan Tzu opisana je centripetalna kozmogonija. Vrtlozi koji su od prvobitne materije stvarali čvrste svjetove, kasnije su se kružno širili svemirom.

Kineska knjiga Chang Heng (78-139. godine nakon Krista) kaže: “Zemlja je jaje vrhom okrenuto prema polarnoj zvijezdi.”

MAYE

Popol Vuh, sveta knjiga Maya, na jednoj stranici spominje: “promatrali su naizmjence nebeski luk i okruglo Zemljino lice. Njihova mudrost je bila velika.”

Priredio Petar Bujas

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 18

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120185916