Svaki sveti prostor karakterizira činjenica da je on mjesto prijelaza, proboja među razinama koji dopušta komunikaciju onoga što je gore s onim što je dolje i obrnuto.
Čovjek tradicionalnih društava mogao je živjeti jedino u prostoru "otvorenom" prema gore, u kojem je proboj razina bio simbolički osiguran i u kojem je komunikacija s "drugim svijetom", transcendentnim svijetom, bila obredno moguća.
Homo religiosus je osjećao potrebu da uvijek živi u središtu; osjećao je, kako kaže Mircea Eliade, potrebu da živi u jednom kozmosu, potpunom i organiziranom, u kozmosu koji je inteligentno uređen.

OBREDI ORIJENTACIJE

Čovjek tradicionalnih društava stvorio je sebi svijet (teritorij koji zauzima, svoje selo, svoju kuću...) prema idealnom modelu, modelu bogova koji stvaraju univerzum. Ovim se ne želi reći da se čovjek smatrao jednak bogovima, već samo to da on nije mogao živjeti u "kaosu", da je uvijek osjećao potrebu da se smjesti u organiziranom svijetu, u "kozmosu".
Zahvaljujući obredima orijentacije, prostor je imao smjer (gore, dolje, itd) i čovjek se u njemu mogao smjestiti i živjeti. Njegov se profani prostor, kaotičan i lišen smjera, preobličava i postaje svet, tj. posvećen, nastanjen bogovima. Jednom riječi, on se "kozmicira". On u sebi ima nešto od dnevnog kretanja Sunca, noćnog kretanja zvijezda i Mjesečevih ciklusa. Efikasan i operativan odnos uspostavlja se između tog djelića zemlje i beskonačnosti neba. Zahvaljujući orijentaciji, nebo i zemlja se susreću i prožimlju.

Ovo sjedinjenje gornjeg i donjeg, nevidljivog i vidljivog omogućeno je tijekom obreda orijentacije ustanovljenjem jednog središta, bio to humak ili oltar, istinskog srca od kojeg polaze svi pravci prema vanjskom prostoru.
 Središte ili ishodište (polazna točka) orijentacije općenito se simbolički prikazuje svetim stupom koji predstavlja os svijeta, mjesto gdje se susreću nebo i zemlja. Ponekad ga mogu zamijeniti jedna stijena ili planina, zadržavajući istu simboliku.

Središte nije samo inertna prostorna oznaka koja daje smisao orijentaciji; on je također točka konvergencije i rođenja pravaca prostora i magični čvor koji povezuje suprotnosti. On utjelovljuje pupak svijeta, mjesto u kojem su koncentrirane vitalne i oploditeljske snage Prirode.

Obredom orijentacije prema glavnim stranama svijeta čovjek je postao sposoban izazvati objektivnu pojavu svetog, tj. čvorišta energija koje održavaju Stvaranje. Tako obred orijentacije nije samo običan prikaz mitskog scenarija, već mitski čin sposoban da izazove pojavu svetog ili "hijerofanije".
"Postoji više načina za utvrđivanja boravišta kozmosa upravo zato jer postoji više tipova kozmogonija. Za nas je dovoljno razlikovati dva načina obrednog transformiranja boravišta (kako teritorija tako i kuće) u kozmosu, dva načina prenošenja osobina slike svijeta (imago mundi) na boravište:

a) izjednačavanjem s kozmosom, projekcijom četiri horizonta koji polaze iz jedne središnje točke, ako se radi o selu, ili simboličkom uspostavom axis mundi (osi svijeta), ako se radi o obiteljskoj nastambi;

b) ponavljanjem, putem obreda izgradnje, uzornog čina bogova, zahvaljujući kojem je svijet rođen iz tijela morske nemani (zmaja) ili prvobitnog diva.
Prvi način - "kozmicirati" prostor projekcijom horizonata ili ugradnjom axis mundi - već je potvrđen u najstarijim stadijima kulture, dok je drugi način izgleda inauguriran u kulturi drevnih ratara. Ono što je zanimljivo za naše istraživanje je činjenica da u svim tradicionalnim kulturama nastamba nosi jedan sveti aspekt, a samim tim ona odražava svijet" (M. Eliade)

Obredi orijentacije su daleko od toga da ljudskom biću pribavljaju jednostavnu kozmiciranu okolinu; oni mu prije svega omogućuju da postane kozmički i da sudjeluje u revitalizirajućim moćima božanstva, da izađe iz linearnosti i da ponovo uđe u vječnost, u sveto vrijeme.
"Orijentirano" biće je ono koje može dati smisao svim svojim kretnjama. Na individualnom planu, tijelo čovjeka postaje prostor za posvećivanje, a na širem planu, planu odnosa između čovjeka i kozmosa, grad, središte hrama i kuće, postaje izraz kozmizacije svijeta.

Tradicionalni grad čini se u stvari poput zrcala univerzuma, poput istinske živuće "mandale", savršeno orijentiran prema glavnim stranama, koje omogućuju čovjeku da poveže nebo i zemlju.
Grad je slika svijeta, čija konstrukcija oponaša kozmogoniju. Ugradnja u jedan teritorij jednaka je osnivanju (utemeljenju) svijeta. Drugim riječima, čovjek postupno zauzima sve šire i šire zone planeta i "kozmicira" ih prema uzornom modelu koji je otkrio kozmogonijski mit. Zahvaljujući tom mitu čovjek također postaje stvoritelj. Na prvi pogled, on samo ponavlja nebrojeno puta istu arhetipsku kretnju, no u stvarnosti on neumorno osvaja svijet, on ga organizira, on pretvara prirodni krajolik u kulturnu sredinu. Tu leži velika tajna kozmogonijskog mita; ona potiče čovjeka na stvaranje, ona otvara neprestano nove perspektive njegovom stvaralačkom geniju, iako prividno izgleda da mit paralizira ljudsku inicijativu prikazujući se nedodirljivim modelom.

GRAD - ZRCALO NEBA

Tradicionalni grad kao "mezokozmos", prijelazni prostor koji omogućuje ponovno stvaranje one vertikalne osi koja povezuje čovjeka s njegovim nebeskim korijenima, pojavio se istodobno s pojavom velikih filozofskih i religijskih sustava organiziranih oko hijerarhiziranih božanstava.
Opažanje nebeske hijerarhije navest će čovjeka da na zemlji omeđi jedan sveti prostor koji će omogućiti povlaštenu komunikaciju s njegovim bogovima; i tada se javlja nova društvena kasta, kasta svećenika čija je misija učiniti stvarnom ovu vezu s božanskim.

Posve prirodno, prvi gradovi bili su osnivani na mjestu prirodnih svetišta. Spilja, sa svojim svodnim lukovima, dala je čovjeku arhitektonski model njegovih prvih konstrukcija, dok je piramida bila replika svete planine...
Na taj način u prvobitnom obrednom središtu u kojem su se skupljali hodočasnici nalazimo klicu, začetak grada.

U unutrašnjosti grada sveti prostor, stjecište kozmičkih i teluričkih energija prenosi jednu snagu, jedno trajanje, jedno kozmičko značenje na sve događaje svakodnevnog života.
Urbanoj promjeni koja dakle doživljava pomaljanje grada, prethodila je jedna uzavrela aktivnost na polju duhovne sfere i kolektivnog prikazivanja božanskog.
Struktura grada je nastala u istom trenutku u kojem se pojavio kralj-svećenik, predstavnik božanstva na zemlji. Jasno nam je onda da su drevni heroji poput Menesa, Romula i Rema, Minosa... bili isto tako i osnivači gradova.
Grad zbližava ranije rasute elemente i stvara stanje dinamičke napetosti da ljudi više ne mogu živjeti bez te prelazne strukture. Izgradnja gradova plod je istinske kristalizacije. Planovi gradova su zbog toga tradicionalno četverokutni, simbol stabilnosti, a nomadski su šatori i logori najčešće okruglog oblika, simbol kretanja.

OBREDI OSNIVANJA

Bili to Kinezi, Sumerani, Egipćani ili Maje, tradicionalni narodi su pri izgradnji grada ponovno stvarali svijet poštujući božansku ili kozmičku inteligenciju. Tako je grad mogao postati reducirana slika univerzuma.
Uloga osnivača bila je da ponavljajući kretnje stvaranja svijeta još jednom stvori svijet, i da skromno utjelovi ulogu demijurga.
Osnivač bi prije svega izvodio ceremoniju središta, zatim onu četiri kuta, koja se zasniva na orijentiranju magičnog kvadrata, a potom na kopanju brazde koja označava među ili granicu grada. Nakon toga prilikom obreda ophodnje obišao bi sve u krug.

Tri temeljna arhetipa dominiraju osnivanjem grada: središte, kvadrat i krug.
Središte je općenito označavano nekim posvećenim predmetom, statuom, jednim stablom... To ne mora nužno biti geometrijsko središte, jer ono što se istražuje je život, a život nije simetričan; život je zapravo proizvod jedne razmjene, jedne asimetrije, razlike potencijala, dakle jedne dinamičke ravnoteže.
Grad je za trajanja obreda orijentacije četverokutna površina koja predstavlja horizontalni svijet, odraz božanskog svijeta na zemaljskoj razini.

Taj prvobitni odsječak je kvadratni (roma quadrata); njegovo središte je slika prve točke emanacije života. Trasirana uz pomoć pluga, brazda dijeli tlo na profano tlo (izvana) i sveto tlo (iznutra). Orijentiran prema četiri glavne strane svijeta, takav bi prostor bio posvećen.
Romul i Rem osnovali su i izgradili Rim tako da su usjekli u zemlji magični kvadrat koji je trebao štititi i omeđivati budući grad. Usječena brazda nazvana je m u n d u s, svijet.
Tenochtitlan, glavni grad astečkog carstva, također je osnovan prema istom obredu: u središtu grada nalazio se opkop Temlpo Mayora (glavnog hrama), ceremonijalnog i magičnog središta.

U Kini se osnivanje grada odvijalo prema unaprijed utvrđenom redu:
"Osnivač, ukrašen svim svojim draguljima, i s veličanstvenim mačem, najprije pristupa pomnom pregledu područja. Kako bi utvrdio orijentaciju, promatra sjenke uz pomoć sunčanog sata. Ispituje sunčane i tamne obronke, yang i yin predjela, kako bi saznao kako su raspodijeljena sastavna načela svijeta. Kada je mjesto odabrano, osnivač daje zapovijed za gradnju, i čeka za to odgovarajući trenutak.
Započinje se dizanjem bedema koji su najsvetiji dio grada, nakon toga se gradi Hram predaka... Grad je kvadratnog oblika i ispresjecan je ravnim ulicama koje završavaju na glavnim vratima". (M. Granet)

Konstrukcija grada kombinira na profinjen način dvije tendencije univerzuma, dinamičku i statičku. U stvari, četverokutna struktura grada sugerira ideju skrućivanja, zaustavljanja, stabilizacije, jer kvadrat je učvršćen (usidren) na svoje četiri strane. Dinamički aspekt je dat križanjem četiri glavna pravca: potpuni razvoj manifestacije stabiliziranog svijeta, ostvaruje se polazeći od nepomičnog središta, po križu četiri glavne strane svijeta, a križ u kvadratu je dinamičko horizontalni izraz četverokutnosti (slika difuzije).
No, dinamika je jednako tako dana i središtem koji je također i vrh.
Usred magičnog kvadrata grada nalazi se magični humak ili prvobitni brijeg, poput Akropole. Magični kvadrat grada okružen je s dva nebeska svoda koja se dodiruju: jednim vidljivim, dnevnim, drugim nevidljivim, noćnim.
Njihovo presijecanje stvara svijet koji izranja iz prvobitnih voda i predstavljen je humkom, vatrenim otokom, ili suhim otokom. Ta čista zemlja, nikad ukaljana, taj prvobitni humak, ta magična planina, početak je manifestacije.
Tako se prema Bibliji nakon potopa Noina arka nasukala na brdu Ararat, tlu koje nisu oštetile razorne vode potopa, ni sile kaosa.
Arka, nositelj sjemena novog svijeta, na vrhu je planine i život potječe odatle.
U Egiptu, na prvobitnom se humku po prvi puta spustio Feniks, ptica Ben-Ben, magična ptica, nosilac života.

Kod Inka mit o stvaranju Cuzcoa odgovara istoj simbolici: primordijalni par tražio je mjesto gdje bi mogao zabiti zlatni štap. Progutala ga je izabrana zemlja u Cuzcou, "pupak svijeta", točka u kojoj se povezuju gornji i donji svijet. Iz tog pupka izraslo je stablo svijeta, kozmičko stablo koje simbolizira os svijeta.
Osnivanje astečkog Tenochtitlana u Meksiku ostvareno je na mjestu gdje orao na kaktusu proždire zmiju, što simbolizira vezu tri svijeta.

Fernand Schwartz
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 3

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Arhitektura/Detail.aspx?Sifra=21205240623