Zdravi osjećaji djetinjstva

 

   „Prve godine našega života provodimo kao „osjećajna tijela“. Bebe svoje vrijeme provode okružene dodirima, mirisima, emotivnim dojmovima, igrom, blizinom i distancom.

   Mala djeca otkrivaju život osjećajući. Ona osjećaju, ćute, doživljavaju svijet i svoje najbliže preko fizičke blizine, zvuka glasova i ritma riječi.

   Mala djeca intenzivno osjećaju i atmosferu. Kad su roditelji jako veseli i dijete se raduje, a kad vlada strah, to se neposredno prenosi i na dijete. Razmišljanje o svijetu još je daleko, a i vlastiti jezik dolazi tek s godinama. Na početku jednostavno osjećamo i od rođenja raspolažemo potpuno zdravim i ispravnim načinom postupanja s osjećajima. Odmah ih pokazujemo. Ni jedna misao, ni jedno pravilo i niti jedna prepreka ne blokira prirodno izražavanje osjećaja.

   Osjećaji i kretanje tijesno su povezani. Radost je malom djetetu velika i oduševljava ga tek onda, kada se pritom glasno smije, gotovo vrišti od sreće, rukama maše i opušteno se glupira. Ako dijete, međutim, osjeća bol, istog trena naviru suze, dijete gorko plače, a cijelo se tijelo zgrči. U tom slučaju je važno držati dijete u naručju, djetetu je potrebna utjeha i ono traži tjelesnu bliskost. Dječji bijes je snažan i također prolazi kroz cijelo tijelom dijete „vrišti“ i rukama i nogama – dok god mu je to dopušteno i dok god ga za to ne kazne bijesni roditelji, odnosno dok mu „ne stanu na kraj“.

   „Drvo osjećaja“ raste. Nastaju grane tuge, zavisti, ljubomore, srama. Oživljava osjećaj ljubavi i pripadnosti, sreća poprima oblik, a klija i osjećaj moći.

   Razvoj ovog drveta i njegovih kasnijih plodova je povezan s roditeljskim domom, okolinom i društvenim utjecajima.

   Tu su još i genetički čimbenici, stres i izgled utječu na osjećaj vlastite vrijednosti, a prije svega: koji osjećaji se njeguju u nekoj obitelji, koji su na dnevnom redu, koji osjećaji se koliko intenzivno i kada smiju izražavati?

   Koji osjećaji se svakodnevno treniraju i programiraju?

   Imaju li osjećaji uopće ikakvu vrijednost, osim one da ih se doživljava kao negativne – jer ometaju?

   Jedno je sigurno. Onaj tko je odrastao ne pjeva i ne kliče kad osjeti potrebu. Odrasli ne vrište kad su bijesni i najčešće se srame svojih suza. Skrivaju drhtanje kad ih je strah.

   Gotovo svako izražavanje osjećaja odvija se kontrolirano ili se skriva.

   Zašto je to tako? Možda zato što čovjek s jakim osjećajima ima i jaku osobnost i stoga ne dopušta da mu se stalno zapovijeda?

   Tko nam je zabranio da osjećamo?

   Tko je to zabranio našim roditeljima i njihovim roditeljima?

   … Plodovi moćnog drveta osjećaja, koje se razvija u nama i sa nama, sve se više suše u ovom meritokratskom društvu. Osjećaji su zabranjeni, zatomljuju se, zadržavaju i ne smiju izaći na površinu.“

M. Weger