Već u 5. stoljeću p. n. e. grčki mislioci poput Leukipa i njegovog učenika Demokrita su naslutili kako je sva pojavna tvar izgrađena od sitnih elementarnih čestica koje su nedjeljive te su dobile naziv atomi. U današnje vrijeme, kada raspolažemo uređajima za mjerenje i analizu tvari koje smatramo savršenima, čini se potpuno nemoguće i pomisliti da postoji tvar o kojoj ništa ne znamo. Kvantna kromodinamika u stanju je opisati i objasniti čestice koje su gradivni elementi ne atoma, već još sitnijih nukleona i elektrona, i prema tim česticama, koje su podijeljene u dvije grupe, leptone i kvarkove, atomi su pravi divovi.

U tom svjetlu, potpuno je nemoguće i pretpostaviti da bi mogla postojati tvar sagradjena od atoma koja bi bila nevidljiva i neuhvatljiva i čiji se atomi ne bi mogli detektirati. Opće je mišljenje da ako znamo razbiti atomsku jezgru, da praktički nema za nas nepoznanica u svijetu atoma a ako poneka i postoji, ona je marginalna i više od akademskog interesa. Astronomi traže zagonetnu materiju negdje daleko u dubinama svemira, fizičari govore o pionskoj juhi i bose-einsteinovom kondenzatu no sve do prije nekoliko godina nismo bili svjesni da jedna takva, potpuno drugačija tvar, koja izmiče svim objašnjenjima i analizama, postoji tu uz nas, skrivena u običnoj materiji. Čak štaviše, ta tvar nam omogućava život, i bez nje ne bismo mogli funkcionirati. Još je nevjerojatnija činjenica da su ljudi za nju znali tisućama godina, ali smo ta znanja u novije vrijeme zanemarili, poistovječujući ih sa metaforama unutar vjerskih i mističnih učenja. Atomska fizika pretpostavlja da su atomske jezgre okrugle, ili točnije, sferno simetrične, i sve što znamo o elektronskim orbitalama, kemijskim vezama i građi tvari posljedica je izračuna Laplaceove jednadžbe za sfernosimetrični potencijal. No ukoliko bi se netko zapitao, što bi bilo kada jezgre ne bi bile okrugle, odgovor bi vrlo teško dobio. Računanje Laplaceove jednadžbe vrlo je složeno, i na tom problemu su nastale čitave grane matematike. To je svijet Legendreovih polinoma, kuglinih i Besselovih funkcija te mnogih drugih, običnom čovjeku potpuno nepoznatih matematičkih „čudovišta“ koje samo teorijski fizičari u potpunosti razumiju. No čak su i ta čudovišta od pomoći samo u ograničenim uvijetima. Ljudi mogu izračunati Laplaceovu jednadžbu za sfernosimetrični slučaj ili za slučaj cilindra, diska i tome slično. Generalno gledano nema rješenja i tek kompjuteri i numeričke metode mogu pomoći razriješiti te probleme. Ako jezgra nije sferno simetrična, problem se nezamislivo komplicira do mjere da se uopće više ne može govoriti o elektronskim orbitalama, a time i kemijskim vezama. Kako bi se takva tvar ponašala, može se samo naslućivati. Osim ako zaista i ne postoji. Ovaj napis će pokazati ne samo da takva tvar postoji, već i da je baza najvećih misterija otkada postoji naša civilizacija.

Zlatni rudnici Davida Hudsona David Hudson, farmer iz Arizone, iz pukog je hobbyja odlučio kupiti iscrpljeni rudnik zlata kako bi se posvetio radu na ekstrakciji plemenitih metala iz zlatonosne rude. U početku nije imao velikih ambicija, i cilj mu je bilo naučiti dobivati zlato uobičajenim postupkom pomoću cijanida. Primjenjujući taj postupak susreo se sa problemom. Nepoznata tvar se izlučivala u reakciji sa cijanidom i pri tom ometala izlučivanje zlata. Hudson je odlučio ispitati što je ta tvar. Stari kopači zlata su mu govorili da je ta tvar odavno poznata kao fantomsko zlato a da je zapravo mješavina platinoida, metala poput paladija, platine, iridija, osmija, rodija, rutenija...No na Cornell univerzitetu, spektroskopska analiza bazirana na metodi frakcijske vaporizacije, isparavanja tvari u električnom luku, pokazala je da to nije ništa drugo nego spoj silicija, željeza i aluminija. Hudson nije bio time zadovoljan pa je zatražio da se kemijskim putem iz tvari izdvoji sav silicij, željezo i aluminij. Kada je to učinjeno preostalo je 98% tvari, a spektroskopska analiza je pokazala da u toj tvari više nema ničega. Sumnjajući na platinoide koji imaju visoko talište, Hudson je odlučio poći tamo gdje imaju bolji aparat koji će moći duže vrijeme održavati električni luk, i nakon isparavanja i posljednje količine silicija, aluminija i željeza pokazati što se zaista nalazi u toj tajanstvenoj tvari. Put ga je doveo do Ruske Akademije znanosti. Tamo su posjedovali uređaj koji je bio sposoban održavati električni luk čak 300 sekundi prije nego što izgore ugljene elektrode. Za razliku od američkog lučnog spektroskopa koji je mogao raditi svega 20 sekundi, ruski uređaj koristio je strujanje plemenitog plina oko elektroda kako bi se spriječila njihova oksidacija. U početku je sve bilo identično. Kako su se isparavali sastojci nižeg tališta tako je spektroskop pokazivao sadržaj silicija, aluminija, željeza. Nakon toga kao i u američkom uređaju, pojavila se praznina. No nakon 70 sekundi odjednom se pojavio paladij.

Nakon toga i drugi plationidi, u redosljedu njihovih tališta. Iznenađenje je bio i sam postotak tih plemenitih metala u rudi koji je iznosio preko 12%, a budući su plationidi strateški metali, bilo je čudno da nitko do tada nije otkrio da se oni tamo nalaze, premda su postojale priče među starim metalurzima koje su potkrepljivale njegovo otkrice. Hudson se odlučio započeti proizvodnju tih dragocjenih metala koji se koriste kao katalizatori ali nalaze primjenu i u elektronici te astronautici a za pomoć se obratio jednom znanstveniku, stručnjaku za analitičku kemiju koji je bio voljan pomoći mu, uz uvijet da ostane anoniman. Analiza tvari iz Hudsonovog rudnika bila je jedna stvar, no ekstrakcija plemenitih metala sasvim druga. Kada je kemijskim postupkom dobiven oksid rodija, te elementarni rodij sve je naizgled bilo u redu. Iznenadjenje je nastalo kada su uzorke poslali u laboratorij na testiranje i kada se otkrilo da uzorci nisu niti rodij, niti rodijev oksid već željezo, silicij i aluminij. To se uopće nije slagalo sa činjeničnim stanjem tim više što željezo, aluminij i silicij uopće ne grade soli takve boje i svojstava, koje su bile očigledne. Hudson je zagrebao po pokrovu jedne od najvećih misterija koje ljudski rod poznaje. Kemijski elementi, koji bi trebali imati nepromjenjiva svojstva, u ovom slučaju ne samo da su ih mijenjali, ne samo da ih se nije moglo detektirati, već su se na čudesan način, bar sa stanovišta analitičke kemije, maskirali u druge elemente. Da bi stvar bila čudnija, frakcijska vaporizacija primjenjena na soli kupljenog rodija rezultirala je njegovim nestankom. Sada više nije bilo sumnje da platinoidi, i to ne samo oni iz rudnika već i u kupljenim uzorcima, mogu prijeći u neko drugo stanje, stanje u kojem ih analitički uređaji ne mogu ispravno detektirati. Dodatni eksperimenti u General Electricsu su pokazali da njihova katalitička svojstva ostaju sačuvana i da se rodij i iridij ispravno ponašaju u gorivim ćelijama i katalitičkim konverterima bez obzira što analize govore da to uopće nije niti rodij niti iridij. Čak štaviše, fantomski rodij, nakon reakcije u gorivoj celiji, na kraju se izlučuje na elektrodama kao normalni, detektabilni rodij, točnije, pojavljuje se niotkud. Hudson je poslušao savjete stručnjaka i patentirao čak 11 patenata vezanih za transformaciju platinoida u to čudno, nemetalno stanje i natrag, u metalno stanje. Elementi u tom stanju dobili su naziv Orbitally Re-arranged Monatomic Elements (orbitalno rearanžirani monoatomarni elementi) ili skraćeno ORME. Postoje i alternativni nazivi poput m-state elementi i ORMUS, a fizika ih poistovjećuje sa bose-einsteinovim kondenzatom i naziva visokospinskim stanjem tvari. Kada zlato prijeđe u visokospinsko stanje, ono potpuno gubi svoja metalna svojstva i postaje fini bijeli prah. Bijeli zlatni prah se spominje tijekom čitave ljudske povijesti, no do dana današnjeg nitko nije utvrdio što je to.

Čudesna svojstva ORME materijala

Postupak dobivanja ORME elemenata svodi se na postupak sličan onom primjenjenom u Ruskoj akademiji. Metal se otapa u kiselinama kako bi nastale njegove soli i onda se izvodi frakcijska vaporizacija u kontroliranim uvijetima, i ona najčešće traje oko 70 sekundi. U postupku se zapaža da se soli pretvaraju u spojeve metala sa vodikom, koji metalima donosi jedan proton i tako nastaju vodikovi metaloidi, npr. vodikov aurid, vodikov rodid itd, a nakon toga odlaskom protona nastaje bijeli prah. Termo gravimetrijska analiza pokazuje gubitak težine od čak 44%. Istraživanja Saharova i Puthoffa bacaju sasvim novu sliku na inerciju i gravitaciju i u skladu sa tim istraživanjima uočava se kako je ona posljedica međudjelovanja materije i energije vakuuma, odnosno njegovih vibracijskih modova. U tom kontekstu, inercija materije nije ništa drugo nego otpor sličan lorentzovoj sili u magnetskom polju, koju materija osjeća kada se ubrzava kroz vakuum. Ukoliko materija interreagira u samo dvije dimenzije, umjesto u tri, dolazi do gubitka težine koji iznosi 4/9 ili u postocima 44,4%. Takvo se ponašanje događa samo u slučajevima supravodiča, što vodi na činjenicu da su ORME supravodljivi. I zaista, čak i bez osvrtanja na te moderne znanstvene hipoteze moguće je vidjeti da ORME zaista jesu supravodljivi a razlog toj pojavi treba tražiti na razini samih atoma. U skladu sa teorijom bez obzira na temperaturu metala kojega grade, sami atomi imaju internu termodinamičku temperaturu koja ovisi o tome koliko je atoma u interakciji. Što je manje atoma u klusteru, temperatura je niža. Kada je atom samostalan, teorija tvrdi da mu interna temperatura mora iznositi svega 2 do 3 Kelvina. Teorije najčešće uzimaju u obzir samo dvije vrste supravodljivosti, i to prve i druge vrste. U Oba slučaja potrebna je kristalna rešetka koja ima što nižu vibraciju kako ne bi remetila suptilnu „igru“ elektrona koji stvaraju tzv. Cooperove parove, što je uvijet supravodljivosti. Stoga rešetka mora biti ohlađena na vrlo nisku temperaturu gdje se gube njezini vibracijski modovi. No postoji i treća mogućnost a ta se odnosi na sparivanje elektrona u samom atomu ili pak u grupi od dva atoma koji su se zgusnuli u kondenziranu jezgru. Tada kristalna rešetka ne igra ulogu, pa je supravodljivost praktički neovisna o temperaturi. Kada govorimo o diatomima, što je prava istina iza onoga što je Hudson prvobitno naslutio, koji grade kondenziranu jezgru, oni dijele jedinstveno kvantno stanje pa se takva vrsta tvari naziva bose-einsteinov kondenzat.

Pojednostavljeno bismo mogli reci da se dva atoma prožimaju i ponašaju kao jedan. Bose-einsteinov kondenzat je supravodljiv, no do sada se smatralo da ga je moguće dobiti samo u kontroliranim laboratorijskim uvijetima na niskim temperaturama. Uviđanje da su ORME bose-einsteinov kondenzat na sobnoj temperaturi baca sasvim drugo svjetlo na čitavu fiziku čvrstog stanja navodeći nas da preispitamo svoja znanja o građi tvari. Znanstvena istraživanja provedena na materijalu koji je Hudson patentirao kao ORME, pokazala su da atomi koji ga sačinjavaju imaju povišen spin jezgre, a elektroni su joj bliži, na višem spinskom stanju i stvaraju Cooperove parove. Takvi atomi se ne vežu u molekule, ne grade kristalnu rešetku, i općenito, ne slijede pravila koja slijede „obični“ atomi. Jezgre i valentne ljuske su im vretenasto izdužene preko omjera 2:1 a sam izgled podsjeća na vreteno sa propelerima na svakoj strani. Kao i svi supravodiči, i ORME su izraziti dijamagnetici, što znači da odbijaju magnetsko polje i bježe iz njega. To je tzv. Meissnerov efekt, koji je posljedica indukcije unutar supravodiča a inducirana struja koja se kreće unutar njega stvara magnetsko polje suprotnog smjera. Budući u supravodičima ne postoji ohmski otpor, ta se struja ne gubi i zbog toga supravodič može levitirati na magnetskim silnicama. Kasnije ćemo vidjeti da je upravo Meisnerov efekt ključan za objašnjenje ponašanja ORME materijala

http://alkemija.blogspot.com/2009/10/vec-u-5.html