Orgulje zborne crkve Svetoga Vlaha u Dubrovniku

Darko Kristović* – Neven Kraljić**

Sadašnja zborna crkva Svetoga Vlaha u Dubrovniku građena je od 1706. do 1714. U njoj su postojale stare talijanske barokne orgulje. Stajale su na baroknom pjevalištu (koru) s ogradom od rezbarenoga pozlaćena drva i pet slika koje se pripisuju dubrovačkom slikaru Petru Matejeviću (1670.–1760.): posve lijevo Sveta Cecilija (tempera na platnu 77x55,5 cm) djevica i mučenica, zaštitnica glazbe, s orguljama; druga s lijeva Anđeli s atributima svetoga Vlaha (tempera na platnu 77x55 cm): gornji na leđima ima naramak drva, srednji lebdi s palmom u ruci (simbolom mučeništva) a donji nosi dva biča; u sredini Pogubljenje svetoga Vlaha (tempera na platnu 77x137 cm): rimski vojnik sprema se odsjeći Vlahovu glavu; desno Anđeli sa spravama za mučenje (tempera na platnu 77x55 cm): dva srednja nose četke za češljanje vune kojima su svetome Vlahu derali kožu da se odrekne Krista a anđelak na vrhu nosi palminu granu; posve desno David s harfom (tempera na platnu 77x86 cm), starozavjetni kralj, prorok, pjesnik, svirač i skladatelj psalama. I samo kućište orgulja (550x267 cm) bogato je ukrašeno i pozlaćeno. Na stropu ispod pjevališta nalaze se dvije ovalne slike (tempera na platnu, po 80x60 cm) s anđelima: na lijevoj strani nose biskupski štap, a na desnoj mitru i lovorov vijenac.

Polovinom prvoga desetljeća XX. stoljeća te su orgulje rastavljene i prenesene u Konavle, na Grudu, gdje su stjecajem okolnosti njihove svirale pretaljene i iskorištene kao kovina. Za crkvu Sv. Vlaha nabavljene su nove orgulje tvrtke Gebrüder Rieger iz Jägerndorfa, manje umjetničke vrijednosti. Nove su orgulje postavljene u ožujku 1906. na starom pjevalištu, u staro kućište orgulja. Međutim, pošto je pjevalište maleno (dužina 580, a najveća širina 175 cm, s tim da najveći dio prostora zauzimaju orgulje) i ima mjesto za samo osam do deset pjevača, izgrađeno je novo pjevalište u prizemlju iza glavnoga oltara gdje je postavljen i sviraonik novih orgulja. Time se pojavio i tehnički problem: zvuk orgulja s visokoga pjevališta do novoga pjevališta i sviraonika dolazi tek nakon odbijanja o suprotni zid crkve i to s kašnjenjem od oko 0,15 sekundi. Zato su svirale drugoga manuala postavljene u prizemlju, odmah do sviraonika u prozorskoj niši. Akustika u crkvi je iznimno dobra te se zvuk orgulja jednakomjerno širi prostorom i snagom je dostatan da je potpuno ispuni.

Te orgulje imaju pneumatski svirni i registarski prijenos te stoga često trebaju popravke. Očuvan je podatak da je takav popravak obavio Venceslav Holub, graditelj orgulja i ugoditelj glasovira, kojem je u tu svrhu 29. siječnja 1925. plaćeno 3.000 tadašnjih dinara.

O graditeljima orgulja. Austrijsko-šleska orguljarska tvrtka djeluje od 1845. kao radionica osnivača Frantza Riegera (1812.–1886.), od 1873. kao tvrtka Frantz Rieger & Söhne, od 1897. kao Gebrüder Rieger (braća Rieger: Otto 1847.–1893. i Gustav 1848.–1905.). Već 1889. izdaje svoj katalog, 1873. osvaja nagradu u Beču, a 1878. u Parizu. Nakon Frantzove smrti tvrtku preuzima i vodi njegov sin Otto pa unuk Otto do 1920. godine kad je kupuje Josef von Glatter Götz. Nakon Drugoga svjetskog rata protjeran je iz Čehoslovačke pa sa 16 radnika dolazi u Vorarlberg (Schwarzach) i iznajmljuje, a kasnije otkupljuje, orguljarsku tvrtku Behmann. Danas tvrtku vode tri brata: Caspar, Christoph i Raimund Glatter Götz. Grade orgulje diljem svijeta, primjerice: Christ Church u Oxfordu, katedrala Sv. Stjepana u Beču, katedrala u Bambergu, Suntory Hall u Tokiju, Hong Kongu, Koreji i Australiji.

Godine 1948. u Čehoslovačkoj je nacionalizirana tvrtka koja je izgradila orgulje u crkvi Sv. Vlaha, preuzima je Jan Tuček iz Kutne Hore, a danas djeluje pod nazivom Rieger Kloss u češkom gradu Krnovu. Do sada je sagradila više od 3.500 orgulja. Orgulje Svetoga Vlaha u Dubrovniku dovršili su godine 1906. kao 1242. opus. Slijedeće godine, 1907. sagradili su velike orgulje (opus 1400, četiri manuala, 71 registar) u koncertnoj dvorani Gesellschaft der Musikfreunde u Beču koja je planetarno poznata jer se u njoj održavaju novogodišnji koncerti Bečke filharmonije. Slijede orgulje u koncertnim dvoranama u Požunu (Bratislavi, opus 3210, četiri manuala, 84 registra), Bukureštu (opus 3270, četiri manuala, 87 registara), Pragu (opus 3510, pet manuala, 97 registara) ili crkvi Sv. Jakova u Pragu (opus 3522, četiri manuala, 95 registara).

Tvrtka Rieger izgradila je 35 orgulja u Hrvatskoj od kojih su najpoznatije u crkvama: Male braće u Dubrovniku (1890.), Sv. Antuna u Koprivnici (1896.), Sv. Jeronima u Slanom (1897.), Gospe Delorite u Kuni na Pelješcu, Sv. Roka u Virovitici (1900.), Sv. Marije Milosne u Bolu na Braču (iz 1900., do 1970. Bile su u crkvi Sv. Dominika u Dubrovniku), Sv. Nikole u Trogiru (1901.), Velike Gospe u Kuni na Pelješcu, Pohođenja Marijina u Rožatu, Neoskvrnjenog Začeća u Makarskoj (1906.), Sv. Roka u Lumbardi (1907.), Sv. Frana u Rovinju (1908.), Sv. Vlaha u Janjini (1909.), Velike Gospe u Orebiću (1910.), Gospe od snijega u Cavtatu (1911.), Sv. Terezija u Bjelovaru (1901.). Prema podatcima Marka Stanušića, u Bosni i Hercegovini tvrtka Rieger izgradila je orgulje u: sjemenišnoj crkvi Sv. Alojzija u Travniku (1891.), župnoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici (1896.), sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu (1904.) i samostanskoj crkvi Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu (1926.).

Prospekt orgulja. Snimio Jurica Škudar.

Orguljski pojmovnik

Crescendo (tal. rastući), postupno povećavanje jačine tona. Suprotno je decrescendo ili diminuendo. Kod orgulja pojam crescendo-valjak ili crescendo-papučica podrazumijeva napravu koja postupno ukopčava registre prema njihovoj jakosti jedan za drugim.

Kancela (lat. cancella, pregrada), drveni kanal u orguljama koji na svojoj gornjoj strani ima izbušene rupice i u njih usađen niz svirala određene zvukovne boje. Kad se zrak iz mijeha dovede kroz zračni i registarski kanal u kancelu, potreban je samo pritisak na tipku manuala ili pedala, da određena svirala dobije zrak iz kancele i da na taj način nastane ton.

Kondukt (lat. conducere, skupiti, združiti) provodna olovna cjevčica koja vodi zrak od tipke do ventila u kanceli a može biti dužine i do nekoliko metara, zavisno o razmaku između sviraonika i orguljskog ormara sa sviralama.

Manual je naziv za klavijaturu na orguljama po kojoj se svira rukama (lat. manus, ruka). Ovisno o veličini, orgulje mogu imati od jednog do pet manuala dok one najveće imaju čak sedam manuala.

Manubrij prekidač, pločica ili povlačak kojim orguljaš uključuje registar odnosno skupine registara.

Mijeh naprava za tlačenje zraka koji je potreban za stvaranje tona u sviralama. Sastoji se od dva dijela: crpećeg mijeha koji se kroz povijest pokretao isključivo ljudskom snagom dok je danas ulogu crpećeg mijeha preuzeo električni ventilator izrađen posebno u tu svrhu i spremišta zgusnutog zraka koji se najprije regulira a onda vodi preko zračnica u svirale.

Orguljar osoba koja gradi, popravlja i ugađa orgulje.

Orguljaš osoba koja svira orgulje.

Orgulje glazbalo s tipkama i sviralama u kojem zvuk nastaje strujanjem zraka kroz svirale. Dijelovi orgulja su sviraonik (manual, pedal), registarski i svirni prijenos, zračnice, svirale, sustav opskrbe zrakom i kućište. U XIII. stoljeću su prihvaćene kao jedino glazbalo u liturgiji; poticale su razvoj kršćanskih bogoslužnih slavlja do onoga zvukovnog bogatstva zbog kojega su nazvane kraljicom glazbala. Drugi vatikanski sabor o njima 4. prosinca 1963. kaže: „U Latinskoj Crkvi treba uvelike cijeniti orgulje kao tradicionalno glazbalo čiji zvuk crkvenim obredima može dodati divan sjaj te srce silno uzdići k Bogu i nebeskim stvarima“ (Sacrosanctum concilium, br. 120). A Zbor za bogoštovlje u izjavi Koncerti u crkvama (5. studenoga 1987.) ističe: „Neka se vodi posebna skrb o orguljama koje su, doduše, iz prošlih vremena, ali uvijek dragocjene zbog nekih svojih odlika. Orgulje mogu pratiti i podržavati sveto pjevanje u vrijeme liturgijskih slavlja. Ali zvuk orgulja ne smije potisnuti molitve, pjesmu svećenika ili čitanja. Bit će dobro da se orgulje upotrebljavaju, pa i nadugo, radi pripreme i zaključivanja slavlja. Orgulje moraju šutjeti za vrijeme korizme i velikoga tjedna, došašća i u liturgiji za pokojne.“

Pedal naziv za klavijaturu na orguljskom sviraoniku po kojoj se svira nogama (lat. pes, pedis, noga).

Pedalet papučica kojom se uključuju registri. U ovom slučaju riječ je o Crescendo papučici.

Registarski i svirni prijenos dio je orgulja posredstvom kojega se prenosi orguljašev izbor registara i tonova, od sviraonika do zračnica orgulja. Postoje mehanički, pneumatski, elektromagnetski, elektropneumatski i digitalni registarski i svirni prijenosi.

Relej (francuski relais) pojačavalo, kod orgulja naprava za pojačavanje impulsa pneumatske veze

Sustav opskrbe zrakom čini niz naprava koje omogućavaju da do zračnica orgulja stiže zrak ujednačena tlaka: mijehovi (crpeći, spremišni, regulacijski), ventili (povratni, regulacijski), zračni kanali i električni ventilator.

Svirale naprave u kojima strujanje stlačena zraka proizvodi ton. Postoje dvije osnovne vrste svirala: labijalne (usnene) i jezične (jezičnjaci).

Sviraonik dio orgulja u kojem se nalazi početak svirnoga i registarskoga prijenosa, odakle orguljaš upravlja glazbalom. U sviraoniku su smješteni jedan ili više manuala i pedal, manubriji za uključivanje registara i ostalih uređaja (crescendo-valjak, tremolo, slobodne kombinacije).

Sviraonik orgulja zborne crkve Sv. Vlaha. Snimio Božo Gjukić.

Zračnice dio orgulja u kojemu se isprepliće rad registarskog i svirnog prijenosa što omogućava da iz izabranoga registra zazvuči odabrani ton.

O orguljama u srcu Grada. Orgulje tvrtke Rieger opus 1242 iz 1906. godine imaju dva manuala i devet zvučnih registara. Oktavnim pomakom izvedena su još četiri registra (Octave 4’, Bourdon 16’, Octave 4’ na II manualu i Dolce 4’) pa ih ove orgulje zapravo imaju trinaest. Dispozicija je sljedeća:

I. manual

1. Prinzipal 8’

2. Bourdon 16’

3. Gamba 8’

4. Gedeckt 8’

5. Octave 4’

6. Rauschquinte 2x

II. manual

7. Geigen-Prinzipal 8’

8. Salicional 8’

9. Rohrflöte 8’

10. Octave 4’

11. Dolce 4’

Pedal

12. Subbass 16’

13. Cello 8’

Spojevi

II – I, II – Ped, I – Ped, Super I

Čvrste kombinacije:

P, MF, F (Tutti)

Prijenos je pneumatski. Dijeli se na svirni i registarski. Svirni prijenos sastoji se od ventilā koji su željeznom žicom s maticom udjenuti u opruge na krajevima manualnih tipaka. Maticama se ujednačava visina tipaka. Ventilima se pritiskom tipke pušta zrak pod tlakom iz zračnog kanala u olovne cjevčice od 6 mm unutarnjega promjera. Nakon prolaska kroz mehanizam oktavnog i ostalih spojeva, olovne cjevčice vode do zračnica. Tu se nalaze releji koji pojačavaju početni impuls. Prvi manual ima tri releja, a drugi samo dva jer je bliži sviraoniku. Opne na relejima izrađene su od posebno odmašćene savitljive kože. Svi releji nemaju iste površine opni jer one ovise o površini ventila u zračnom kanalu kao i o tlaku zraka u olovnoj cjevčici, ali je načelo kod svih isto. Iznimku čine releji registarskoga prijenosa koji imaju inverznu funkciju. Posljednja opna releja podiže ventil koji pušta zrak iz zračnog kanala u kondukt koji opnama otvara sve ventile istoga tona na zračnici. Svi releji imaju jednu ili više rupica na donjoj dasci. Kad je ventil podignut one su zatvorene drvenom pločicom presvučenom kožom. Kad ventil padne zbog puštanja tipke na sviraoniku te se rupice otvore i tako omoguće brzo izjednačenje tlaka u olovnoj cjevčici, odnosno konduktu s vanjskim tlakom. Time pneumatski prijenos postaje brži i precizniji.

Presjek relejā i djelomično presjek zračnice orgulja crkve Svetoga Vlaha.

sviraonik

kondukt

relej

kancela

svirala

Nožni prijenos analogan je ručnom. Površine opni izračunate su tako da mogu podići ventil na koji djeluje tlak zraka u registarskoj kanceli. Kako su zračnice sustava registarskih kancela s čunjastim ventilima, registarski prijenos ima funkciju da na povlačenje registarske povlake (manubrija) reagira otvaranjem ili zatvaranjem dotoka zraka u kancelu toga registra.

Registarski prijenos sastoji se od: tokarene ručice (manubrija), opkoženih kliznih ventila, releja koji invertiraju signal, releja u zračnom kanalu za pojačavanje impulsa, mijehova čije su gornje površine poklopci otvorā kancela, mjedenih spiralnih opruga i poklopaca rupica za izjednačavanje tlaka u kanceli i izvan nje (dok je registar zatvoren).

Mijeh je standardne izvedbe: crpeći mijeh s jednim naborom prema unutra pokreće se nožnom polugom. Spremište ima dva nabora: jedan prema unutra a drugi prema van. Srednja daska povezana je s gornjom daskom i osnovom pomoću željeznih poluga (škare). Postoji i sigurnosni ventil koji se otvara kad visina spremišta dosegne gornju granicu. Mijeh se opskrbljuje zrakom pomoću centrifugalnog ventilatora na elektromotorni pogon.

Svirale. Otvorene kovinske svirale imaju na stražnjoj strani svitak za ugađanje. Otvorene drvene svirale ugađaju se pomoću drvene pomicaljke utaknute u prozorčić. Poklopljene svirale ugađaju se promjenom visine čepa ili kape (ako je kapa ili pomicaljka niže, ton je viši, i obrnuto). Raspored svirala na zračnici prvoga manuala je amfiteatralan. Sprijeda su najveće svirale koje se postupno spuštaju prema hodniku za pristup orguljaru. Međutim, zbog skučenosti prostora onemogućen je pristup sa stražnje strane zračnice te takav raspored svirala još više otežava pristup. Sve drvene svirale premazane su iznutra crvenosmeđom bojom radi boljeg brtvljenja.

Orgulje u zbornoj crkvi Svetoga Vlaha još uvijek ispunjavaju prostor Parčeve crkve svojim autentičnim zvukom. Namijenjene su isključuvo liturgijskoj uporabi no uz neke preinake i popravke mogle bi se osposobiti i za održavanje koncerata. Raspored orgulja i pneumatski prijenos pravi su primjerak gradnje orgulja tipične za početak XX. stoljeća.

Zbog neredovita održavanja ove su orgulje u prilično lošem svirnom stanju te više ne pružaju ono što bi trebale za dostojanstvenije bogoslužje.

Njihov zadnji veći popravak obavljen je prije petnaestak godina. Tada je poznati njemački orguljar Wolfgang Julius Braun izmjestio svirale II. manuala iz prozorske niše u kojoj su se do tada nalazile, u novoizgrađeni ormar. Taj se ormar i danas nalazi neposredno iza glavnoga oltara u crkvi. Osim toga, potpuno je ukinuo crescendo-papučicu kojom su se do tada postupno uključivali registri, od posve tihoga (piano) zvuka do punoga, fortissimo (tutti) orguljskog zvuka. Još je postavio i LED-indikatorske lampice povrh registarskih manubrija kako bi se jasnije uočila uključenost/isključenost pojedinog registra.

Ove orgulje, kao i svake druge, zahtijevaju redovito održavanje i ugodbu. Nažalost, protok vremena, nepostojanje stalnoga zbora zborne crkve Sv. Vlaha i izostanak stalnog ulaganja doveli su ovaj prelijepi instrument do stanja prilične zapuštenosti. Temeljitom restauracijom ove bi se orgulje mogle urediti čak i za koncertnu izvedbu. Odlična akustika u crkvi, baš kao i prekrasno orguljsko kućište, a i sam središnji položaj crkve u povijesnoj jezgri, u srcu „Grada od kamena i sunca“ doprinijeli bi boljem upoznavanju, predstavljanju i popularizaciji kršćanske glazbene baštine i predaje te orgulja kao instrumenta u našem Gradu.

 

Manuali i pedal orgulja zborne crkve Sv. Vlaha. Snimio Božo Gjukić.

* liječnik i orguljaš iz Dubrovnika, živi u Zagrebu; dkanezg@gmail.com

** orguljaš zagrebačke prvostolnice; nevenkraljic@hotmail.com

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 18-20.

　

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf