Ovo smo predavanje nazvali Optimizam i filozofija, i to u čast našeg XX. stoljeća, tako vještog u proizvodnji zbrke, stoljeća obilježenog iznalaženjem suprotnosti koje to uvijek i nisu.

Nažalost, uporabom i zlouporabom mnogih riječi, značenje im se postupno izgubilo.

Naš jezik nije samo postupno gubio sadržaj i značenje, već je narušio i našu sposobnost umnog shvaćanja i razumijevanja, a na tome se mjestu pojavilo nešto osjećajno, subjektivno, imaginarno.

Riječi zapravo više nemaju razumsku vrijednost, već sugeriraju dojmove. Danas smo “razum” zamijenili “osjećajem”, a “mišljenje” “zamišljanjem”.

Ovo ističemo kako bismo pokazali koliko je taj jezik zamišljanja i “pričinjavanja”, to progresivno zapostavljanje umnog, potkopalo našu sposobnost shvaćanja pojmova. I stoga mi ne znamo što je zapravo optimizam i što je filozofija, kao ni to kako ih možemo povezati. Obično mislimo da filozof koji istražuje život ne može biti optimist. A  zašto ne?

Ako je filozofija ljubav prema mudrosti, ako je ona traganje za znanjem da bi se moglo proniknuti u velika pitanja postojanja, filozof treba biti optimist, jer svako iskreno istraživanje vodi spoznaji. Ali to mora biti iskreno, istinsko i stvarno istraživanje; ne samo ispitivački stav, već istinska želja za susretom i autentična potreba, čežnja duše koja želi znati više, ali i koristiti ono što već poznaje.

ŠTO JE OPTIMIZAM?

Već smo rekli da filozof mora posjedovati zdrav optimizam, stoga je dobro započeti definicijom toga pojma, a također i određenjem njegove suprotnosti – pesimizma.

Kaže se da biti optimist ne znači vjerovati samo u “dobre” stvari, već u one “bolje”. Ne zadovoljavati se samo onim što je dovoljno, već tražiti nešto još više: najbolje, savršeno.

Optimist u pravom smislu riječi jest onaj koji smatra da ovaj svijet u kojem živimo nema mana – budući da potječe od  jednog savršenog Boga koji ga je stvorio – i da smo mi, ljudi koji živimo u njemu, također nenadmašni i jedinstveni.

Ovaj stav vjerovanja kako je ovaj svijet najbolji, ili u najmanju ruku nužan za našu evoluciju, podržavali su mnogi veliki filozofi tijekom čitave povijesti.

Možemo navesti velikog filozofa Platona, a zatim i filozofe Aleksandrijske škole, posebice Plotina, koji su također bili optimisti, ali su, kako bi se približili optimizmu i korijenu života, morali uništiti čitav niz vlastitih personalnih sklonosti – onih koje ne dopuštaju uvid u ovo načelo povjerenja i sigurnosti.

Sveti Anselmo i Sveti Toma bijahu također optimisti.

Što za njih znači biti optimist? Da li to znači sanjati o besprijekornom savršenstvu? Ili izmišljati kojekakve tlapnje?

Za mislioce filozofskih škola koje smo naveli, biti optimist znači poznavati smisao života; znati da živjeti znači rasti, razvijati se, slijediti cikluse koji vode prema jednom cilju; znati da život nije slučajan, da ne teče bilo kojim putem te da će ono što mi shvaćamo kao “dobro” na kraju puta odnijeti pobjedu nad lošim.

No, budući da svi filozofi nisu objašnjavali život kroz ovaj evolucijski kriterij, pojavila se i potpuno logična reakcija: pesimizam.

Pesimističkim misliocima nije važno ono što će se zbivati sutra. Njih ne zanima to što će sutra dobro nadjačati zlo: ono što je jedino važno jest – danas. A pošto danas imamo patnju, bol i pomutnju, tada se ne može biti optimist. Iz ovakvog razmišljanja Voltaire je izvukao zaključak kako je optimizam vjera slaboumnih.

FILOZOFIJA I NJENE SUPROTNOSTI

Susreli smo, dakle, dvije suprotnosti koje izgledaju nepomirljive. To, međutim, više nisu filozofija i optimizam: sada je to optimizam s jedne strane i pesimizam s druge.

Pokušat ćemo stoga definirati filozofski optimizam koji, ne težeći za tim da bude sredina između optimizma i pesimizma, ipak može združiti te dvije nepomirljive suprotnosti.

Jednostavnošću jednog filozofa - koja je, kako je govorio Aristotel, poput one dječje - pitamo se: je li savršen ovaj svijet u kojem živimo i čiji smo dio? Ako smo iskreni, moramo reći da nije.

Ovaj svijet nije savršen. On nije u potpunosti loš, ali nije ni najbolji.

Mogli bismo postaviti pitanje na drugi način: može li ovaj svijet biti bolji? Da budemo još jasniji: može li, usprkos svemu, dostići savršenstvo?

I na to kažemo: naš svijet može biti bolji. Ali ova mogućnost uključuje također i djelovanje. Ovdje se, naime, radi istovremeno o filozofskom i praktičnom optimizmu.

Stajalište filozofskog optimizma o kome govorimo jest sljedeće: ako stvari nisu savršene, ono najmanje što možemo učiniti jest: ispraviti ih. To pak ne ovisi ni o kakvoj nevidljivoj sudbini, niti o nečemu što treba pasti s neba, već ovisi o nama: o našim nastojanjima, našem mišljenju, našim rukama, našim mjerilima, našoj sposobnosti da - poput filozofa - ljubimo mudrost. I štoviše, ne zadovoljavati se samo ljubavlju prema njoj, već uvijek nastojati postati još mudrijima.

Kad je Pitagora ustvrdio kako on nije mudrac – sophos, već samo filosophos, iznio je jednu teoriju filozofskog optimizma. Ali ovu teoriju on nije iskazivao samo riječima, već i čitavim životom.

Samoga sebe nazivao je filosophos – zaljubljenik, tragatelj za mudrošću,  i cijeli je svoj život posvetio traženju istinskog znanja i njegovu prenošenju. Tako je pokazao stvarni, a ne prividni optimizam.

U brojnim se raspravama tvrdi da se optimističan ili pesimističan pogled na život ne odnose na ovaj filozofski optimizam koji nam omogućava da budemo bolji. To je u osnovi psihološko pitanje, pitanje subjektivnih osjećaja.

Doista, ako je jedna osoba povučena, potištena i slaba, najvjerojatnije će također biti i pesimistična, budući da njena vlastita psihološka struktura naginje strahu od života i svih njegovih posljedica. S druge strane, karakter suprotan ovome suprotstavljat će se poteškoćama, bit će društven i rješavat će sve probleme, pokazujući tako sklonost  prema optimizmu.

Držimo da ovo pitanje ipak nije tako jednostavno te da pesimizam i optimizam nisu tek psihološka stanja koja ovise samo o humoru i karakteru. Postoje mentalni i duhovni čimbenici koji također duboko zalaze u optimističko ili pesimističko poimanje života.

PESIMIZAM

Materijalizam je jedan od uzroka pesimizma. Stajalište prema kojem je postojanje nešto isključivo materijalno jedna je od tendencija koje potiču pesimizam. Razlog je logičan: ako je svijet samo materija i samo vidljivo, tada je ono što nam ostaje nadohvat ruke vrlo oskudno, stoga od toga i ne možemo očekivati neko obilje. Svakodnevna slika svijeta – boli, beznađa, gladi, smrti, korupcije, katastrofa, ratova, nesreća – ne donosi nam ništa dobro.

Onaj čije su težnje usmjerene na neko materijalno ishodište vrlo lako upada u pesimizam i to stoga što je njegova sreća uvjetovana posjedovanjem konkretnih dobara: onih koja su prolazna upravo zato što su materijalna.

Posjedovanje se smatra najvažnijim. A kad se nešto ima i nešto posjeduje, tada se pojavljuje i ogroman strah od gubitka i duboko beznađe, jer ono što smo uspjeli dobiti u jednom trenutku, u drugom nam može iskliznuti iz ruku. Kako bismo i mogli uživati u materijalnim dobrima ako se neprestano pitamo koliko će potrajati?

No, ne promatrajmo samo pitanje materijalnih dobara, već i ljubavi prema nekoj osobi: ako je ona utemeljena na tim istim materijalističkim kriterijima, tada se svakodnevno pitamo koliko će to trajati, koliko nas voli, je li to za cijeli život …

Iz svega toga vidimo kako jedna mentalna predodžba koja je okupirala posljednje godine naše povijesti može pretvoriti život u pesimizam.

Pogledajmo druge čimbenike koji se naizgled čine duhovnima, a koji također vode pesimizmu.

Postoji tendencija pseudofilozofsko-ezoterijskog karaktera da se s Dalekog Istoka, dalekog zbog vremenske i fizičke udaljenosti, preuzima niz filozofskih ideja koje se zapravo ne razumiju u potpunosti.

Vrlo često se u časopisima može vidjeti riječ “karma”.

Brzo smo zapamtili da je karma zakon na kojem su orijentalni filozofi temeljili odvijanje života i koji su nazivali zakonom uzroka i posljedice: budući da je sve što se događa u Univerzumu duboko povezano, svi događaji predstavljaju karike u istom lancu. I na taj su način sva djela ovisna jedna o drugima.

Ukoliko se ovaj pojam pogrešno protumači, on može voditi pesimizmu jer karma je sve što nam se događa. Zbog čega bilo što ispravljati, što je uopće vrijedno borbe, zbog čega nastojati rasti iznutra, ako je sve karma?

Očito je da se zbog izvrtanja filozofskih ili duboko duhovnih ideja također upada u pesimizam koji se pretvara u kvijetizam, u inerciju i odustajanje, u umiranje u životu.

FILOZOFSKI OPTIMIZAM

Okrenimo se još jednom našem filozofskom optimizmu naglašavajući uvjerenje kako nitko ne može biti potpuni optimist u životu, s obzirom da smo svi ponekad patili i u mnogim prilikama osjetili bol. Isto tako, nitko ne može biti niti potpuni pesimist, budući da se svi nastavljamo boriti usprkos nevoljama.

Počet ćemo odozdo, od materijalnog plana. Iako vidljiva, materija nas može vrlo uspješno dovesti do optimističnog poimanja života. Dovoljno je ne gledati na nju kao na nešto hladno, odbojno, već opažati savršenstvo, pažnju kojom je uređen čitav Univerzum, iako je naše znanje o njemu skromno. Ovi zakoni koji vladaju materijom vode je i organiziraju, dakle, ti su zakoni iznad materije. Materija odražava ljepotu. Bez obzira što je neprozirna, teška i propadljiva, nas bi trebala radovati i sama činjenica što ono superiorno i uzvišeno u njoj ostavlja svoj trag, pročišćava je i uzdiže, to što je ljepota načas spustila svoje prste na nju.

Pogledajmo psihološki plan. Svi osjećamo bol, ali orijentalni filozofi – koji su, kako smo vidjeli, nehotice proizveli pesimizam i materijalizam – podučili su nas nečemu izuzetno važnom:  bol je prijenosnik svijesti. Ako nje nema, neosjetljivi smo na sve i ne možemo pojmiti stvarnost.

Bol, dakle, nije loša niti je razlog pesimizmu. Prihvatimo je, kako bi rekli stoici,  kao Školu Života: iskoristimo je kao jedan oblik učenja. Jer svaki puta kada patimo, ta nas patnja opere i pročisti, i shvaćamo da smo sposobni za jedno takvo iskustvo, te da smo, nakon što smo sve to proživjeli, ipak malo bolji no što smo bili prije.

Često mislimo da patimo; žalimo se na život zato što ne postižemo uvijek sve ono što smatramo nužno potrebnim.

Postoje dvije mogućnosti: ako je nešto za nas životno nužno, pravedno, časno i plemenito i ako smo uvjereni da je to ono što nam je potrebno, tada ga tražimo i radimo za to. Ako je, međutim, ono što priželjkujemo samo plod prolazne strasti te ako vjerujemo da žudimo za tim, dočim taj poriv zapravo ne dolazi iz naše dubine, tada je bolje cijelu stvar napustiti. Ako ne postoji nužnost, tada nema boli, nema lažne težnje koju treba zadovoljiti te stoga nema ni patnje.

Ali, nije tako jednostavno znati je li ono što nas tjera doista duboko i autentično.

Upitajmo se koliko traje ta potreba, otkad nosimo tu čežnju duboko urezanu u svojoj nutrini: čini li ona dio našeg bića, ustaje li s nama i odlazi na počinak, je li možda slična onoj žudnji za mudrošću koju smo spominjali govoreći o filozofiji.

Ako je ta potreba postojana, ako ostaje, onda potječe od Duše. Ukoliko je ta potreba samo prolazni hir, ugasit će se i prestati, a mi nećemo ni primijetiti zbog čega je želja odjednom nestala.

Tako nas bol, udružena s našim težnjama, podučava, odgaja, pročišćava i reducira one  potrebe koje dolaze izvana i nisu proizvod našeg nutarnjeg bića.

Prijeđimo na još viši plan: optimizam u mentalnom i razumskom pogledu.

Ovdje se optimizam transformira u sigurno i ustrajno vjerovanje, u smisao koji se pridaje životu, smisao koji ima cjelokupno postojanje. Ako pokušamo razotkrivati, dižući velove sa zakona Prirode i načela u čovjeku, ako istinski pokušamo shvatiti sve ono što se događa u našoj okolini, nesumnjivo ćemo doći do zaključka da sve to ima smisla, a taj nam smisao daje sigurnost i stabilnost.

Stari su govorili “znanje je moć”, a “moć” je i vježbanje naše volje. Netko s čvrstom, razvijenom voljom koja ga pokreće i potiče na ostvarivanje u svim stvarima ne može biti pesimist.

ENTUZIJAZAM

Na duhovnom planu nemoguće je biti pesimist.

 Trebali bismo konačno napustiti sve one ideje koje dovode do sukoba dobra i zla u nama. Trebali bismo izbjeći stalno osvrtanje na dobro i zlo, na Boga i Nečastivoga. Oprečne stvari bore se u nama i stavljaju nas u središte kao promatrača, što nas izlaže sumnjama i stalnoj patnji u ovom stanju neprekidne nesigurnosti.

Ne postoje Bog i Nečastivi: postoji Bog. Nema dobra i zla: postoji Dobro. Ono što proizlazi jest da se to dobro izražava na mnoštvo načina koje ponekad ne razumijemo, i stoga je naše neznanje ono što možemo nazvati zlom.

Bacimo malo svjetla na ono što nazivamo Dobro i što poput snažnog izvora natapa cijeli Univerzum. Ako stojimo u neposrednoj blizini mjesta s kojeg izbijaju zrake i ako približimo ruku, osjetit ćemo snagu topline i svjetlosti. Međutim, ako se udaljimo od tog svjetla, površina naše ruke primat će manje energije i to stoga što se ona raspršuje i širi kroz hladnoću, predajući toplinu cijeloj svojoj okolini.

Zlo ne postoji u svijetu, postoji u našem neznanju. Zlo je samo ne znati, ne vidjeti, ne pitati se; zlo je patiti zato što moramo učiti, zlo je bol koja se javlja zato što ne shvaćamo da smo u hodu učinili krivi korak.

Vjerujem da se kroz ove elemente filozofskog optimizma približavamo jednom drevnom pojmu kojeg su Grci nazivali – entuzijazam.

Entuzijazam -“en theos”, “theos en”, “Bog u”, “Bog unutar”, “Bog u čovjeku”. To znači osjećati božanstvo “ugrađeno” u nas, sreću zbog spoznaje da nismo samo ova materijalna ljuštura koja nas obavija, i ponos jer shvaćamo da smo daleko izvan domašaja vremena koje nas ograničava.

Entuzijazam nije jalovi optimizam, isprazno veselje koje dotiče tek površinu stvari. Entuzijazam je dubok, nutarnji i boravi u temeljima, u duši. To je ono što ljude potiče na pjevanje i molitvu, na zadivljenost i štovanje Prirode, na traženje Boga u drveću, u letu ptica, u oborinama iz oblaka…. Sve je to entuzijazam i on je mnogo, mnogo više od optimizma.

Često se govori da su optimisti smiješni. I nije to izrekao samo Voltaire, već i mnogi drugi u XX. stoljeću. Govorili su nam da je optimizam filozofija za budućnost. U sadašnjem je trenutku neprihvatljiva i korisna jedino tamo negdje daleko naprijed stoga što sanja bolje stvari u sutrašnjici.

Mislimo da ovo prethodno nije točno. Optimizam postoji u svim vremenskim dimenzijama jer kad se preobrazi u entuzijazam, tada nema ni jednog djelića prostora i vremena koje ga ne bi razumjelo.

Optimizam postoji u prošlosti. Prošlost pokazuje cikličnost povijesti kao i to da mnogo puta, zbog zaborava ili nemara, ponavljamo iste situacije, ponovno činimo uspješne i neuspješne stvari, ali iz ponavljanja u ponavljanje, mi postupno rastemo.

Prošlost nam pokazuje da je bilo trenutaka u kojima su se Istina, Ljepota, Pravda i Jedinstvo jasno odražavali u materiji. No, bilo je i drugih razdoblja u kojima su se ta načela (Jedinstvo, Pravda, Dobro, Ljepota) udaljavala od konkretnog svijeta jer nisu postojali kanali kojima bi se mogli ispoljiti.

Optimizam je prisutan u sadašnjosti zato što naš entuzijazam ne progovara ni jučer ni sutra, već danas i ovdje, usprkos svim problemima, usprkos svim poteškoćama i, još bih dodala,  zahvaljujući njima.     

Nije, međutim, ispravno smatrati se čvrstim, upornim i odlučnim entuzijastom, ukoliko nikada nismo iskusili spoticanja na putu. Ako svakodnevno nailazimo na kamenje prepreka, ako svaki put kad ispružimo ruku dotičemo poteškoću, ali usprkos i zahvaljujući svemu tome ipak ostajemo entuzijasti, tek tada se budi korijen Univerzuma u čovjeku.

Optimizam postoji i u budućnosti, ali ne poput sna ili iluzije koja omogućava bijeg. Ne zanima nas prepuštanje snovima o nekoj boljoj budućnosti zato da bismo izbjegli vidjeti što se događa u sadašnjosti.

Entuzijazam, optimizam budućnosti, nešto je posve drukčije. On predstavlja sigurnost koja postoji ovdje i sada, on je istinsko življenje, jedan djelatan, čist i dubok osjećaj koji prožima čitavo biće. To znači živjeti u budućnosti već ovoga časa.

Entuzijazam je osjećaj da taj novi i bolji svijet za kojim toliko vapimo nije nešto nedostižno, nešto što dolazi tek u dalekoj budućnosti. To je jasan i siguran osjećaj da je taj novi i bolji svijet odvojen od nas tek tankim velom te da bi dostajalo samo dotaknuti veo rukom kako bismo se uvjerili da je budućnost ovdje: da smo joj udahnuli život i učinili je prisutnom.

Entuzijazam je plamen stvarnog zanosa koji treperi u srcu čovjeka i koji mu omogućuje stvaranje povijesti jučer, danas i sutra.

Delia Steinberg Guzmán

Iz: časopisa,NOVA AKROPOLA, broj 39

Iz časopisa “Nueva Acropolis” br. 258, Madrid 1997.

Sa španjolskog prevela Daliborka Kiković

nova-akropola.hr