Moreno   ..ODRASTANJE
Ponedjeljak, 04 Lipanj 2012

Joj, ne odrastajte, sa smiješkom i svojom čudnom gramatikom sada vam pišem, jer znam da se bojite, ali nemojte. Kuditi nikoga neću nit prava na to imam, samo ću o vama nekada pisati.

 Kao nekada dok ste svijet sa nižega promatrali, bez prednjih zubi zamazani sladoledom, ne bojte se opet osjećati tako, jer istina vam je to ljudi moji.

 Maštanja se nemojte više bojati, dok koračate betonskim ulicama i neboderima koje sada ravno u korumpirane i tamne oči gledate. Pustite kečap iz sendviča neka vam po skupoj košulji padne i nasmijte se na to.

 Ovaj život ne primajte vilicom i nožem kao nešto što niste, već ga zagrizite i rukama rastrgajte, te popijte čašu narančinoga soka nakon finoga jela.

 Počnite umjesto kovanica snove koje ste izgubili skupljati i vraćati u malenu papirnatu vrećicu išaranu vašim dječačkim rukopisom i zamrljanu od ljepljivih bombona.

 Svoje bankovne račune pune svakojakih brojeva zatvorite, novčanice šumi i majci zemlji vratite. Nemojte robovi zgrada kojima se kraj ne vidi biti, niti zasljepljeni njihovim sivim tužnim i hladnim bojama, već samo mekani kist iz dubine sebe izvucite, jer znam da ga imate. Nekada ste i vi njime crtali ili šarali.

Umočite ga u cvijeće, potoke, sunce ili mjesec, u kišu koja briše sve za nama ili u duboko plavetnilo i jedan dugački potez, preko svojih života napravite.

Od Lego kocki ili plastelina svoj stari svijet sagradite, svoje voljene u njega pozovite i bez brige se tamo izgubite.

Svoga ljubimca mazite, ako nemate udomite, pomozite životima. Izraz na njihovim malim krznenim ili pernatim licima promatrajte, dok se nečemu kao vaš glas raduju, dok u šetnji uživaju. Nikada ne prigovaraju, već se samo uz vatru ili vas stisnu i snivaju.

Ruke svoje duboko u vlažnu zemlju ili pijesak gurnite, po lokvama skačite, na kiši se ljubite a na snijegu anđele radite.

Na svoj pod lezite i glazbu koju volite slušajte, možda se ustanite pa zaplešite, na livadi vjetar osluškujte, na moru valove a na sprovodu se smješka pokojnika prisjetite.

Svađi u svoj život prići ne dajte jer to je sjena u lancima, radije šutnju kroz prozor pustite. Sjena koja guta sve pred sobom što zlo nije, te kao brzi vlak pored vas nasmijano prolazi dok vas kako se u staračkoj fotelji u noći njišete promatra.

Ne dopustite to.

Sjednite na spomenare, leksikone čak ih i na glavu smjestite, na jastuk ili oblak, na tek pokošenu ili visoku travu sjednite. U plićak ili topli sitni pijesak se posjednite. Željama, snovima i bajkama se okružite a iz džepa rozu svemoguću tkaninu izvucite i zamotajte oko očiju i svijesti, dok iz drugoga džepa slatku čokoladu vadite i u usta ju stavljate. Svjetla sva pogasite.

Iako udoban vaš naslonjač od novaca, tog bešćutnoga papira od uzaludno ubijenih stabala satkan, on iskren niti vječno udoban biti neće. Kada smijeh i sreća pored vas kao vjetar prohujaju a život vas izbode i na kraju sustigne, na njemu čete izdahnuti poderanih i prašnjavih džepova.

Ne kudite nit varajte, protiv sebe se nikada ne borite, jer to što sada za sobom izudarano i pretučeno vučete, to dijete ste nekada bili vi. Dajte mu sa izvora mladosti popiti, barem malo da se sjeti i ono i vi. Na utakmici, u kinu ili pred televizorom, možda pred igricama, na moru ili šumi, na papiru sa bojama ili olovkom u ruci, pred onim što voli ga napunite. Na konja ga posjednite, vjetar u kosi neka osjeti, loptu u ruke mu dajte, da trči i pliva mu priuštite, u čelo ga poljubite i smijeh na lice mu vratite.

To sve vi bili.