Činjenica u današnjem svijetu je da čovjek ima uvjerenje da je novac prljav i da mu ne treba. Takvo uvjerenje sprječava svrhu samog novca. Novac je zbog toga onemogućen ići prirodnim tijekom. Čovjekovo postojanje u fizičkom univerzumu, čemu pridonosi i činjenica da je ovo zapadna sfera svijeta koja opstaje kroz materijalno bogatstvo, nužno bi trebalo uključivati i energiju novca.

Kad čovjek kaže da mu novac ne treba, on se time samo ograđuje od činjenice da ga je nesposoban steći. To je samo izgovor kojim čovjek zatvara oči pred realnom situacijom. S malom dozom financijske inteligencije te s dozom kreativnosti čovjek može postići nevjerojatne novčane rezultate. Bespotrebna uvjerenja zakopavaju čovjeka u mišju rupu. S njima, on je samo preplašena životinja koja se ne zna snaći pred prilikama života koji mu stoji na raspolaganju.

Iako čovjek dubinski u sebi odbacuje novac kao takav on se bez njega konstantno osjeća izgubljenim. Svakodnevno zapomaže i proklinje sve moguće, jer nije svjestan činjenice da se sam doveo u takvu poziciju. S jedne strane boji se novca i proklinje ga jer ga ne zna dovoljno pridobiti za svoje potrebe, dok je s druge strane ponovno preplašen iz razloga što ga nema. Cjelokupna situacija je vrlo smješna. Kad se čovjek malo dublje zadubi u svoja razmišljanja o novcu shvatit će da je novac predivna i neophodna stvar.

Pa, koji čovjek bi odbio živjeti na način putem kojeg može zadovoljiti svaku svoju potrebu za koju mu je potreban novac? Onaj koji bi prihvatio suprotnu situaciju kao normalnu, dakle, onaj koji bi negirao tu soluciju, bio bi totalni luđak. To bi bilo totalno besmisleno. U stvari, dubinski svaki čovjek teži upravo takvom načinu života. Koliko god on odbacivao novac kao takav, sve su to trivijalnosti s kojima se čovjek zavarava. To su trivijalnosti s kojima čovjek odbacuje život, s kojima laže samom sebi.

Čovjek često zna reći da nema vremena i da nema novaca. Ta rečenica proizlazi iz neznanja o životnim zakonitostima. Nesposobnost baratanja vremenom i novcem, uključuje ovakve i slične izjave. Život je more bogatstva i prilika za svakog čovjeka. Toliko je mogućnosti putem kojih čovjek može zaraditi upravo onoliko koliko mu treba, ali čovjek ostaje slijep pred tim mogućnostima. Lakše je jadikovati i zapomagati da se nema novaca ili opovrgavati novac, nego se potruditi težiti stjecanju istog.

U ljudskoj je prirodi život u bogatstvu. Bez iznimke, svaki čovjek zaslužuje život u obilju. Zbog toga čovjek i je čovjek jer ima mogućnosti s kojima se može dovesti u poziciju obilja. Toliko neostvarenih snova i želja je ostalo neispunjeno iz razloga što je čovjek vjerovao da nema novaca. Čovjek, kao takav, je biće u kojem postoji bogatstvo. Izražavanjem tog unutarnjeg bogatstva čovjek pokreće promjene u materijalnom svijetu. S izražavanjem istih novca će uvijek biti dovoljno. Izražavanjem ljepote iznutra putem koje se čovjek nalazi u poziciji da stvara, nužno mora rezultirati ostvarenjem i rastom ljepote u vanjskom svijetu. Rezultat u vanjskom svijetu bit će samo pozitivna posljedica. Unutarnji i vanjski svijet su dva paralelna i međusobno povezana segmenta. Onoliko koliko je čovjek spreman dati iz sebe toliko će mu se i vratiti.

Postoji pretpostavka koja pridonosi odbacivanju energije novca. Čovjek u cijeloj povijesti nije volio raditi posao koji je morao obavljati da bi preživio. Barem je tako s većinom. Time je u njemu stvoreno uvjerenje da je novac teško zaraditi. To uvjerenje je stvorilo odbojnost prema radu iz kojeg je proizašla odbojnost prema novcu. Odbojnost prema radu stvorena je iz činjenice što posao kao takav otupljuje čovjeka, bio on toga svjestan ili ne. Većina poslova kojima se čovjek bavi su u potpunosti monotoni i poprilično dosadni.

Malo je poslova koji pojedincu dopuštaju izražavanje njegove kreativnosti. Upravo neizražavanje kreativnosti doprinosi malom interesu za posao. Kad bi svaki čovjek na svom poslu bio u poziciji da se može kreativno izražavati, njegovo mišljenje o poslu bi se promijenilo. Više ne bi gledao na posao kao na radnju koju obavlja samo da bi zaradio. Posao bi mu predstavljao užitak u kojem je novac sporedna činjenica. Tada bi se nalazio u poziciji u kojoj bi njegova unutarnja ljepota mogla doći do izražaja i stvari bi se jednostavno promijenile i pokrenule.

Ipak, nije problem u poslu, problem je u čovjeku. On je taj koji se zapošljava upravo na takvim radnim mjestima koja ga otupljuju te je on taj koji odlučuje što će u životu raditi. Tu nema mjesta okrivljavanju bilo čega ili bilo kog drugog. Obavljanje monotonih poslova podržava činjenica da je čovjek nesvjestan sebe i svoje kreativnosti. Nije svjestan svojih potencijala, ciljeva kojima želi težiti u životu, zapravo nije svjestan sebe. Nesvjesnost sebe baca čovjeka u duboki zaborav. On će se kretati kroz poslove koji mu se nude, ali će pritom zaboraviti na svoju dobrobit i na obilje koje živi u njemu te koje može postojati i izvan njega. Zbog toga je čovjek duboko nezadovoljan.

Novac je prekrasna kreacija koja iziskuje povjerenje u život. Povjerenje u život obuhvaća i čovjekovo povjerenje u sebe samog i u svoje sposobnosti. Što čovjek zapravo voli raditi u životu? Ovo pitanje bi si svaki čovjek trebao postaviti. Kad dobije odgovor na ovo pitanje, doza povjerenja u njemu će porasti. Shvatit će, po tko zna koji put, da je on sam kreator svog života. Jednom kad je ljepota onoga čemu čovjek želi težiti definirana, cijeli univerzum počinje podržavati ostvarenje te ljepote. Tu ne bi trebalo biti mjesta sumnji. Situacije u životu se otvaraju u onom omjeru u kojem ih je čovjek spreman prihvatiti i materijalizirati. Ni više ni manje od toga.

"Novac je teško zaraditi", "Imati puno novaca je gotovo nemoguće", "Bogati ljudi su rijetkost na ovome svijetu" – ovakve i slične rečenice čovjeka opsjedaju gotovo tijekom cijelog života. Ove rečenice su totalne gluposti. Je li se čovjek ikada zapitao, odakle dolaze ovakve izjave? Jedini adekvatan odgovor je – njih je stvorio čovjekov um, koji u čovjeku podržava nazadovanje. Nema realne osnove za ovakve izjave, osim da su to nepotrebna uvjerenja koja koče čovjekov napredak. Paradoksalno je to, što upravo ono u što čovjek vjeruje, to će se pokazati kao istinito. A to su upravo čovjekova uvjerenja! Vjerovanje u nešto podržava postojanje istog. Pa zašto vjerovati u iluziju?!

"Financije su umjetnost prolaska novca od ruku do ruku sve dok novac u potpunosti ne nestane."
Robert W. Sarnoff

Većina pojedinaca egzistira u statusu quo. Zarađuju određenu svotu novaca koja im je dovoljna isključivo za pokrivanje egzistencijalnih troškova. Gdje je u toj priči osobni užitak uživanja u novcu? Kako i ne bi u ovakvoj situaciji čovjek bio gnjevan. Gotovo polovicu dana čovjek provodi u poslovnom okruženju, a od toga dobije jedino pokrivanje troškova svoje egzistencije. Zbog toga se čovjek počinje osjećati kao mašina koja ima samo jedan program.

Život je stvoren za uživanje u istom, a ne za konstantnu borbu. To bi svatko trebao shvatiti i uz to se potruditi da se makne iz takve pozicije. Zarađivanje novca može biti jako zabavno, samo ako se čovjek potrudi to ostvariti. Naravno, neće se čovjek uvijek nalaziti u poziciji u kojoj mu cvatu ruže, ali takva situacija će biti više rjeđa nego češća. Kad čovjek radi ono što voli i što ga ispunjava, problema je uvijek manje nego što bi ih bilo u suprotnoj situaciji.

Čovjek će uvijek morati raditi da bi preživio. Na njemu je jedino da bira hoće li to što radi biti ono što voli raditi i hoće li s tim poslom moći podmiriti isključivo osnovne potrebe ili će spektar zadovoljenja određenih potreba, za koje je potreban novac, biti širi. Čovjek se ne treba boriti s novcem. Novac to i ne traži od čovjeka. Jedino što čovjek treba napraviti je da prihvati energiju novca te da se prema njoj počne kretati. Život bez novčanog zadovoljstva, uz ostala zadovoljstva, ne može biti život, jer nije potpun. Tek kad pojedinac iskusi što znači imati dovoljno novca, tek tada može razmišljati o odbacivanju istog. U suprotnom, čovjek potiskuje jednu od bitnijih ljudskih potreba.

www.proaktiva.hr