Na području umjetnosti u svrhu katoličke obnove od XVI. stoljeća nije potreban neki novi slog u oblikovanju sakralnog prostora, ali ona u oblicima kasne renesanse otkriva mogućnost snažnog djelovanja na osjećaje. Na tim će se oblicima, njihovim jačim isticanjem, roditi novo umjetničko osjećanje i izraz koji će njegovi protivnici kasnije nazvati barok – zamršena, izvitoperena umjetnost, prema zamršenom, ali ipak logičkom skolastičkom silogizmu barocco (portugalski: nepravilan biser). Osnovna težnja ovoga „stila” bit će reprezentativnost i raskoš oblika s ciljem da se djeluje na čovjekove osjećaje (umjesto renesansnog racionalizma koji je i doveo do reformacije). Umjesto na razum hoće se utjecati na srce. Međutim, u tom raskošnom mnoštvu detalja ipak prevladava jedinstvo. Elementi nisu zasebni i jasni nego su međusobno povezani, ali ne ravnom crtom nego krivuljom. Umjesto jednostavnih i pravilnih geometrijskih oblika, kruga i kvadrata, sada se ti oblici upotrebljavaju u njihovoj maloj iskrivljenosti, odnosno izduženosti, umjesto kruga – elipsa [pokružnica], umjesto kvadrata [četvorine] – pravokutnik, umjesto ortogonale – dijagonala [poprječnica].

Umjetnici su ovdje išli čak ispred teologa i pokazali kako se iz raznorodnih pojedinosti, povezavši ih malim krivuljama, može postići jedinstvo i sklad. Renesansne razumski jasne i samostojne oblike ovdje se pomoću malih zakrivljenih mostova povezuje u skladno „jedinstvo u mnoštvo”, a da pritom pojedinost ne gubi gotovo ništa od svoje osobnosti, nego samo dobiva na vrijednosti u sklopu velike cjeline.

Barok se javlja u Italiji potkraj XV. stoljeća, gdje se poslije kraće faze manirizma logički razvija iz visoke renesanse. Sredinom XVII. stoljeća prelazi i u sjeverne krajeve i tu će u XVIII. stoljeću dostići najraskošnija i najmonumentalnija ostvarenja.

Crkveni se prostor ne mijenja puno s obzirom na renesansni, on i dalje ostaje jedinstven i centralan, s time što se na umjesto na krugu sada zasniva na pokružnici što tom jedinstvenom prostoru daje dinamičnost. Prostor se raščlanjuje usklađivanjem i kombinacijom elemenata. Umjesto statičke renesansne ravnoteže ovdje vlada dinamična, labilna ravnoteža elemenata. Osnovni geometrijski oblici i plohe međusobno se vežu krivuljama u jedinstveni volumen. Zidovi i krovovi postaju savitljivi, gipki, prostor se izvija i povezuje krivuljama i protukrivuljama.

Unutrašnjost je vrlo bogato dekorirana skulpturom i štukaturom te fresko-slikama s puno zlata i živih boja što prostoru daje raskošnost i blještavilo, a snažni okomiti pilastri i vodoravni vijenci istodobno mu daju dojam snage i veličanstvenosti. Svjetlo dolazi u unutrašnjost kroz velike prozore na bočnim zidovima i na pročelju te kroz lanternu na vrhu kupole. Svjetlo je obilato, ali nije izravno nego preoblikovano odbljeskom.

Pročelje je bogato raščlanjeno arhitektonskom plastikom, pilastrima [četverobridnim plosnatim stubovima priljubljenim uza zid], lezenama [okomitim zidnim istakama] i vijencima [kornižima], ali je sve to omekšano krivuljama.

Barok je u Hrvatskoj ostavio brojna i vrijedna ostvarenja, bilo da su to cjeloviti novi barokni prostori [u Dubrovniku crkve: Gospe Velike, Sv. Vlaha i Sv. Ignacija], bilo da su barokizirani brojni raniji povijesni prostori (romanički i gotički). U primorske krajeve barok dolazi iz Italije, a u kontinentalne iz Austrije.

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf