povezani s Richardom i da ga nitko ne može zamijeniti.

 

Divio se    avangardnom skladatelju Stockhausenu.

Iako je gotovo uvijek bio u sjeni drugih članova grupe, najprije Syda Barretta, potom Rogera Watersa i na kraju Davida Gilmoura, samozatajni Rick Wright ostavio je neizbrisiv trag u suvremenoj glazbi oslobođenoj striktnih žanrovskih podjela.

Pink Floyd su se odavno izvukli iz uvriježenih predodžbi o rock’n’roll bendu, ali Wright se nije deklarirao kao roker na početku karijere. U jednom od prvih novinskih prikaza njihova rada objavljenom u ljeto 1967. godine, kao Richardov najveći uzor istaknut je njemački avangardni skladatelj Karlheinz Stockhausen. Za razliku od Barreta i Watersa koji su u ranoj mladosti najradije slušali blues, on je uživao u klasičnoj glazbi i kasnije joj se približio kao rijetko koji samouki muzičar.

Richard William Wright rodio se 28. srpnja 1943. godine u zapadnom Londonu. Poslije elitne privatne škole upisao je studij arhitekture na Regent Street Polytehnic School, gdje je 1965. godine upoznao Rogera Watersa i ostale članove svog prvog benda Sigma 6, a među njima i buduću suprugu Juliete Gale.

Prije dolaska karizmatičnog frontmana Syda Barretta koji je inicirao osnivanje Pink Floyda, Wright je bio izbačen iz politehničke škole i neko vrijeme je studirao glazbu s ambicijom da jednog dana postane uvaženi skladatelj poput Colea Portera. No Pink Floyd su ga odvukli na drugu stranu i Wright se 1967. prometnuo u virtuoza engleske psihodelične glazbe. Zvuk njegovih električnih Farfisa orgulja prekrio je legendarni album “Piper At The Gates Of Dawn” na kojem je debitirao i kao pjevač u Barrettovim kompozicijama “Astronomy Domine” i “Matilda Mother”.

Preraspodjela uloga unutar Floyda iznuđena Sydovim odlaskom iz grupe uoči snimanja drugog albuma “A Saucerful Of Secrets” ostavila mu je više prostora i za autorski rad. Na tom albumu prvi put bio je potpisan kao samostalan autor u pjesmama “Remember A Day” i “See Saw”. Na albumu “Ummagumma” svaki član benda dobio je priliku za jednu solo točku. Njegova je bila četverodijelna klavirska kompozicija inspirirana mitom o Sizifu.

Članovi Pink Floyda na fotografiji iz 1967.; Wright je zadnji desno

Nakon toga je s Ronom Geesinom radio na  orkestraciji za grandioznu 24-minutnu naslovnu kompoziciju s albuma “Atom Heart Mother”, a u međuvremenu je kompletirao impozantan arsenal klavijatura u koji su ušle Hammond Orgulje, električni klaviri Fender Rhodes, Wurlitzer i Hohner te analogni sintesajzeri Moog i VCS3 kao simboli prelaska u visokotehnološku fazu na albumu “The Dark Side Of The Moon”. Za razliku od razvikanih simfo-rock klavijaturista Ricka Wakemana (Yes), Tonyja Banksa (Genesis) i Keitha Emersona (ELP) koji su uživali u predugim solo dionicama i dokazivanju sviračke superiornosti, Wright je bio preokupiran istraživanjem novog zvuka. Tehnološke inovacije savršeno su se uklapale u njegov autorski doprinos “Tamnoj strani mjeseca”, a prije svega u genijalnu “kozmičku” kompoziciju “Great Gig In The Sky”.

Nakon još jedne velike uloge odigrane na ploči “Wish You Were Here”, Roger Waters potisnuo ga je u drugi plan. Višegodišnja napetost kulminirala je na snimanju albuma “The Wall” i Richard je tada bio izbačen iz Pink Floyda, navodno zbog problema s kokainom. Vratio se sedam godina poslije, kad se Gilmour riješio Watersa.

Stare razmirice koje su se godinama vukle po sudovima na koncu su ipak zaboravljene, pa su Waters, Gilmour, Wright i Mason ipak zasvirali zajedno na pozornici Live Eighta. Nakon više od tri desetljeća ponovno su se oglasile i legendarne Farfisa orgulje jer je Gilmour u koncertnu promociju solo albuma “On An Island” uvrstio i nekoliko pjesama ranih Floyda. To su bili posljednji nastupi Richarda Wrighta.