Odgoj u školi

S rukom na srcu

prof. Mirjana Kaznačić

Danas djeca i odrasli čitaju iste novine, gledaju iste televizijske emisije, slušaju djeca razgovore odraslih i sudjeluju u njima ・ zahvaljujući neodgovornosti  žive u svijetu odraslih. Zašto ovo spominjem? Zato jer u vrijeme moga odrastanja to nije bilo tako. Mi smo bili pošteđeni svijeta odraslih, tema koje nisu bile za dječje uho. Zahvalna sam svojim roditeljima na tom velikom dječjem pravu - pravu da budem dijete. Naši roditelji su nas pripremali za život postupno, sukladno našim godinama i sposobnosti da shvatimo ono o čemu nam govore, znajući da nas svijet odraslih neće mimoići. Pripremali su nas za život učeći nas da moramo najprije naučiti izvršavati svoje obveze kako bismo imali pravo tražiti i svoja prava. Moja baba često nam je ponavljala da moramo najprije naučiti slušati kako bismo jednoga dana znali „zapovijedati・. Naravno, ne možemo živjeti kao u prošlim vremenima, ali se ne bismo ni smjeli olako odricati svega onoga što je dokazano dobro, a što baštinimo, naročito kad je riječ o odgoju. Tvrdim da na roditeljskim sastancima u crkvi i školi moramo sve više pomagati roditeljima i stalno ih upozoravati da je odgoj u velikoj krizi, te da se moramo vratiti sebi dok se još imamo kome vratiti.

Nerijetko me moji osnovnoškolski učenici „iznenade・

pitanjem što mislim o tom i tom političaru, čudnom ponašanju nekih javnih osoba, kriminalu, odnosima unutar Crkve, za koju sam ja stranku... Ne smijete i ne možete prešutjeti niti jedno dječje pitanje, iako se nije uvijek lako snaći i pružiti im valjan odgovor. Najčešće im odgovorim protupitanjem što oni misle o tome, i naravno, u njihovim odgovorima uvijek prepoznam stajalište odraslih što me i navelo na ova promišljanja. Često im ponudim i neke lijepe vijesti o kojima sam čitala ili ih gledala na televiziji: priče o hrvatskom ponosu ・ ljudima koji svojim životom zaslužuju divljenje, uspješnim hrvatskim učenicima koji diljem svijeta osvajaju nagrade, mladim ljudima koji bez obzira na invalidnost postižu vrhunske sportske rezultate ili ih uputim na neka plemenita mjesta i događaje pa za tjedan dana podijelim s njima spoznaje i doživljaje. Ugodno je slušati kako su ti mladi ljudi radosni i oduševljeni nečim što je sasvim suprotno nasilju, nesnošljivosti, kriminalu, pričama o ništavilu i besciljnosti, lažnom blještavilu i lakom stjecanju novca... Osobno se volim naći na svim događanjima u našem Gradu jer baš na tim mjestima najbolje osjetim za čim tugujemo, ali i čemu se nadamo i veselimo. Tim prigodama susrećem divne ljude našega Grada do kojih mi je jako stalo i koji Grad čine Gradom. Moj vjerni pratitelj tih događanja su i Paljetkove riječi: „Grad je meni sve, a ja njemu samo stanovnik・. U posljednje vrijeme tih događanja je uistinu puno. Kao da smo se svi probudili i ujedinili u poruci da nas još ima.

Spominjem se radosti i ponosa koji su me ispunili prigodom predstavljanja knjige Horacije u dubrovačkom pjesništvu 18. i 19. stoljeća. Razmišljam o kineskoj mudrosti koja kaže da je sretan čovjek koji je imao dobrog učitelja, ali i onoj hrvatskoga tribuna i ministra prosvjete Stjepana Radića da nema tako bogate države koja može platiti dobrog učitelja. Ovih dana, u općem metežu zabrinjavajućih i žalosnih vijesti, koje čitaju i slušaju i naši najmlađi, o onima koji su s rukom na srcu opće zamijenili privatnim, zadaća učitelja je nemjerljiva. Svaki učitelj mora htjeti i znati pravilno reagirati u situaciji kad je Domovina „ugrožena,・ a njezin ponos zgažen, razapet. Bez obzira na višestranačje odnos prema Domovini uvijek mora bit jednostranački jer Hrvatska nisu „oni・ gore spomenuti, nego oni neki drugi, divni ljudi koji čine pravu, bolju Hrvatsku. Meni je kao Bogom poslan poslužio Dan kravate. Danima sam sa svojim učenicima šivala kravatu od 6,5 metara, pričala im priče o njezinom podrijetlu, učila ih vezati je u formu kralj Tomislav, organizirala natjecanje u spretnosti vezivanja... Vrhunac radosti bio je oblikovanje žive kravate od 500 učenika. Koliko života i ponosa je iskrilo iz te žive, hrvatske kravate, osvjedočili su i mediji. U trenutku kad su naši najmlađi izjavili da su ponosni jer su Hrvati od kojih je kravata potekla, znala sam da sam ispunila svoju učiteljsku, odgojno-domoljubnu zadaću. Učitelj nikad ne smije stajati po strani, ne smije biti slijepi promatrač, a najbolji primjer svima nam je Šenoina Branka. Naša kravata i danas visi u školskome holu kao podsjetnik na probuđeni ponos.

A evo i lijepe priče o našoj Školi u Antuninskoj, na kantunu od Place. Silna čeljad slila se te listopadske neđelje u Grad. Svi su išli u istom pravcu, a među inima žurio je i gospar Luko Paljetak, ali i naš don Stanko.

Valja stići na vrijeme u Školu, u jedanes manje kvarat.

Divno je bilo naći se u mnoštvu domaće čeljadi. Gospar Luko recita, slavi život: sirom iz ulja, pršutom,  domaćim

Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45 31

kruhom, slanim srđelama i domaćim štrudelom. Klapa Ragusa pjeva, a don Stanko blagosivlje. Slavi se tradicija Držićeva Grada, obiteljska tradicija stara 50 godišta.

Nažalost, u mnoštvu primjetila sam samo jedno dijete i jednoga mladića. Zašto? Baš najmlađi moraju znati da je i Buffet Škola mjesto gdje vam se sa zida smiješi Sunce obgrljeno školskom bursom i ispunjeno slatkim mirisom domaćeg kruha, mirisom maminih i noninih ruku, mjesto koje prkosi negativnim promjenama čuvajući od zaborava ono što smo bili i što bismo trebali biti, prkosi kafićima i pizzerijama. Nakon nekoliko dana sve svoje lapadske učenike povela sam u Školu. Neka znaju da to mjesto postoji. Mnogi su i uživali u sočnom domaćem sendviču gospođe Dinke i nisu pošli na pizzu, a kolu su zamijenili limunatom. Lijepo je bilo čuti i usklik jedne djevojčice: „Pogledajte, ono je slika Ante Gotovine.・ Da, i on je našao sklonište u ovom dubrovačkom kantunu Lijepe naše domovine.

Iz primjera u primjer vrtim se nekako u začaranom krugu stvarnoga i željenog života. Na blagdan Svih svetih na Boninovu sam susrela bliske prijatelje. Same, bez njihove troje djece. Na upit gdje su im djeca odgovorili su mi da su dokasna (dorana) bili vanka, a da i nerado idu na ovakva mjesta. Ostala sam zaprepaštena. Što nam se to događa, nama odraslima, a ne djeci?! Prepuštamo ih neodgovornim pravima i željama pa čak i na dan kada iskazujemo ljubav prema onima koje volimo, a više nisu s nama na ovom svijetu, na dan kada vječnost života suprostavljamo pričama o ništavilu! Je li i to europski model življenja? Osobno, ako moram birati između takvoga europskog načina života i onog u kojem će naša djeca biti dubrovačka djeca Juga, Linđa i svetoga Vlaha, biram ovo potonje, pitajući se jesmo li mi Hrvati išta naučili iz višestoljetne prošlosti i bliske nam sadašnjosti. Do kada će, kao što naš vrli Matoš reče, Hrvat Hrvatu biti najveći vuk, a dva Hrvata tri stranke? Želim da svi skupa roditelji ・ učitelji ・ Crkva odgojimo našu djecu tako da postanu drukčija od onih koji s rukom na srcu zaboravljaju javno i misle samo na privatno. Vodimo našu djecu u Knežev dvor i zaustavimo se s njima pred natpisom Obliti privatorum publica curate kako bi oni, svjesni značenja te svevremenske mudrosti, zaslužili pravo uz hrvatsku himnu iskreno staviti ruku na srce. Krenimo svi skupa u novi početak uz blagoslov Božića koji nam već kuca na vrata. Neka Božić blagoslovi sve vas i sve koje volite!

Djeca u ulici Od rupa. Snimio Božo Gjukić.

32 Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45