Duhovnošću se možemo baviti na razne načine. Netko će meditirati, netko će se posvetiti humanitarnom radu, netko će ići u crkvu, neko će čitati knjige iz tog područja, netko će se aktivirati u zaštiti životinja ili u ekologiji. Svatko duhovnost doživljava na svoj način. A neki je i u potpunosti negiraju. Iako, ateizam koji uključuje iskreno propitivanje stvarnosti je puno duhovniji od slijepog vjerovanja. Kako god (ne)prakticirali duhovnost, o njoj možemo filozofirati, fantazirati, kontemplirati, a možemo je i živjeti. Ući u dubinu vlastite duhovnosti možemo jedino kroz individualnu životnu priču, kroz vlastito iskustvo. Takva, dubinska duhovnost prije svega podrazumijeva prihvaćanje svoje tjelesnosti i seksualnosti.

Seksualnost je izvor naše spontanosti i prirodnosti, a kada ju se protjera iz vlastitog doma, iz tijela, postaje demonizirana ili perverzna. Kada bi opatice i svećenici prestali propovijedati o seksu i kada bi iskreno progovorili o tome kako se nose s vlastitom seksualnošću, bio bi to preporod religije. Mogli bismo toliko toga naučiti o svojoj ljudskoj prirodi kada se ne bi skrivalo što odbacivanje seksualnosti ljudskom duhu zapravo čini.

Ne možemo ukrotiti svoj vlastiti izvor. Nastali smo zato što su naši roditelji (između ostalog) i seksualna bića. Koliko god genetika napredovala, nema načina da se stvori autentičan čovjek bez spajanja jajne stanice i spermija. S druge strane, odbacivanje tjelesnog u ime božanskog je za mnoge ljude sasvim logično (iako ne i funkcionalno) rješenje. Neki seksualnost odbacuju jer ne mogu osjetiti užitak, neki jer se boje da bi ih seksualni impuls mogao odvesti tko zna kuda, a neki pak smatraju da je duhovnost nadređena kategorija u kojoj seksualnosti nema. Kako god bilo, odbacivanje nije rješenje – ono samo pojačava strah od nagona, strah od vlastite životinjske prirode, od spontanosti, od sebe.

Animalnost i božanstvenost su vertikalni, suprotni polovi naše ljudskosti. Iako, suprotstavljeni su samo kroz riječ, u teoriji. U nama se isprepliću i miješaju na najrazličitije načine. Između životinje i boga u čovjeku nalazi se cijeli spektar slojeva svijesti koje možemo doživljavati i putem kojih možemo jedni s drugima komunicirati. Misli i emocije u komunikaciji s tijelom stvaraju energetske koktele koji mijenjaju naša stanja svijesti. Biti čovjek znači imati potencijal za ostvarivanje različitih dimenzija postojanja. Koju dimenziju ćemo dublje istraživati i osnaživati stvar je želje i svjesnog odabira.

Ako se osjećamo zakinutima za božansku, duhovnu dimenziju, ako se ne možemo otvoriti plemenitim ciljevima i otkrivanju samoga sebe, to znači da nismo u stanju "stremiti prema gore". Zbog toga se nemamo kapaciteta uzdići iznad problema svakodnevnice, iznad prolaznosti i osjetiti inspiraciju i lakoću življenja. Ako se osjećamo zakinutima za osjetilnu, tjelesnu dimenziju, onda ostajemo bez zdrave prizemljenosti i užitka. Kada ne vodimo računa o tijelu, ono nam počinje smetati. Kada ne prihvaćamo svoju seksualnost, naš vlastiti nagon nam se osvećuje. Odbačena seksualnost se vraća poput bumeranga. Želimo li se osjećati cjelovitima, ne smijemo zaboraviti da je dubina duhovnosti u tijelu, a lakoća tjelesnosti u duhu.


Tomica Šćavina

www.poticaj.net