Piše: Pripremio Davor Butković
Foto: AP, AFP, EPA,Reuters, Sipa/JLP

www.jutarnji.hr

Rado bih ugledao dvojicu ljudi kako stoje na uglu ulice, prešao bih cestu i uručio im literaturu za kampanju. Kamo god bih pošao, dočekala me neka od verzija dvaju pitanja.

‘Kakvo Vam je to čudno ime?’

A zatim: ‘Doimate se kao sasvim pristojan momak. Zašto se želite upuštati u nešto tako prljavo i gadno poput politike?’”

Ove su riječi zapisane na prvoj stranici druge knjige Baracka Obame, “Audacity of Hope”,

Predstavljanje hrvatskog prijevoda druge Obamine knjige u izdanju Profila, održano je na sam dan američkih predsjedničkih izbora

koja je kod nas prevedena kao “Odvažnost nade” i koju je ovih dana objavio zagrebački Profil.

Zamišljena trilogija
Predstavljanje knjige, na kojem smo govorili Zoran Milanović, dr. Božo Skoko, Stjepan Ravić iz Profila i ja, održano je baš na dan američkih predsjedničkih izbora.

Barack Obama objavio je “Odvažnost nade” još 2006., kada vjerojatno ni on sam, a sasvim sigurno ni najveći dio američkih i svjetskih političkih promatrača, nije ni sanjao kako će samo dvije godine kasnije postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

“Audacity of Hope” predstavlja, zapravo, dio paketa od tri knjige koje Obama treba objaviti za Random House. Za sve tri knjige - treća još nije ni napisana - Obama je, kao mladi senator iz Chicaga, dobio 1,9 milijuna dolara.

“Odvažnost nade” jako je dobro napisana knjiga, koja ne podsjeća na tipične političke biografije.

Zarazna iskrenost

Ona je relativno nekomercijalna, s puno digresija, s razmjerno malo indiskrecija (osobito u usporedbi s nedavno tiskanom autobiografijom Cherie Blair, koja ima istog književnog agenta kao i Obama), ali s jako puno idealizma, izrečenog u formi pomalo naivnih, no očito zarazno iskrenih političkih propovijedi.

Jutarnji list u ovom tekstu donosi neke od karakterističnih izvadaka iz knjige koja se i do prije nekoliko mjeseci vrlo dobro prodavala, a koja bi sada trebala postati veliki svjetski bestseler.


Početkom 2007. godine tadašnji senator Obama obilazio je sa senatoricom Mary Landrieu i senatorom Joeom Liebermanom  uraganima pogođena područja

U prvom poglavlju Barack Obama, dakle, opisuje kako se počeo baviti politikom:

“Na to sam pitanje (pitanje o tome zašto se bavi tako prljavim poslom), već bio navikao.

Sačuvao sam ugled, neovisnost i brak,  iako sam došao u Chicago

Ono je bilo inačica pitanja koje su mi znali postavljati godinama prije, kada sam prvi put

stigao u Chicago, kako bih radio u siromašnim četvrtima. Ono je odavalo cinizam koji je - barem u četvrtima South Sidea koje sam želio predstavljati - bio hranjen dugotrajnim davanjem neispunjenih obećanja.

Moja bi reakcija obično bila takva da bih klimnuo glavom i nasmiješio se, rekavši kako mi je takva sumnjičavost razumljiva ali i da postoji - i oduvijek je postojala - jedna drukčija politička tradicija, tradicija koja se proteže od vremena osnutka Sjedinjenih Država, pa sve do slavnih dana pokreta za građanska prava, tradicija koja se zasniva na jednostavnoj zamisli da smo svi međusobno ovisni te da je ono što nas povezuje jače od onoga što nas razdvaja, i ako dovoljan broj ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njome, tada bismo mogli, ne baš riješiti svaki problem, ali zato ostvariti značajne ciljeve.

Nesuđeni kongresmen

Taj mi se govor učinio prilično uvjerljivim. Iako nisam siguran da su ljudi koji su me slušali bili jednako impresionirani, dovoljan broj njih znao je cijeniti moju revnost i mladenačku razmetljivost, tako da mi je uspjelo ući u legislaturu Illinoisa.

Šest godina poslije, kada sam se odlučio kandidirati za Senat Sjedinjenih Država, nisam bio toliko siguran u sebe.


Prije četiri godine, 20. siječnja 2005. Obama je bio na inauguraciji svog prethodnika; rijetko tko se tada mogao i nadati tko bi mogao biti sljedeći predsjednik

Sve je ukazivalo na to da je moj izbor profesije bio uspješan. Nakon dva mandata tijekom kojih sam djelovao u okviru senatske manjine (ovdje se radi o Senatu Illinoisa, a ne SAD-a), demokrati su preuzeli nadzor nad Državnim Senatom i potom sam uspio provesti niz prijedloga zakona, od reforme sustava smrtne kazne u Illinoisu, do proširenja državnog programa zdravstvene skrbi za djecu. Nastavio sam predavati na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Chicagu, što je bio posao koji sam rado obavljao. Često su me pozivali da držim govore po cijelom gradu. Uspio sam sačuvati svoju neovisnost, svoj ugled i svoj brak, a svemu tome je, u statističkom smislu, zaprijetila opasnost onoga trena kada sam dospio u Chicago…”

Barack Obama položio je zakletvu za senatora Sjedinjenih Država 4. siječnja 2005. godine. Prije uspjeha u utrci za Senat, nekoliko godina ranije, doživio je poraz natječući se za mjesto kongresmena.

Politika je surov sport i nisu mi smetali udarci iz mrtvog kuta


“…Bještalo je sunce. Dan je bio previše topao za to doba godine. Članovi moje obitelji i prijatelji ispunili su galeriju za posjetitelje Senata, kako bi me bodrili dok smo ja i kolege stajali pored mramornog podija i podigli desnu ruku kako bismo položili dužnosničku zakletvu. U staroj dvorani Senata pridružio sam se svojoj supruzi Michelle i našim dvjema kćerima na opetovanoj ceremoniji i fotografiranju s potpredsjednikom Cheneyem (činjenica je također i to da se tada šestogodišnja Malia stidljivo rukovala s potpredsjednikom, dok je tada trogodišnja Sasha, umjesto rukovanja, odlučila pljesnuti svojim dlanovima o njegove, prije no što se okrenula kako bi mahnula prema fotoaparatima i kamerama). Poslije sam djevojčice promatrao kako skakuću niz istočne stupe Capitola, dok su se njihove haljinice, jedna ružičasta, a druga crvena, blago podizale u zrak, a bijeli stupovi Vrhovnog suda činili su savršenu pozadinsku kulisu njihovoj igri. Michelle i ja uzeli smo ih za ruke i nas smo četvero odšetali do Kongresne knjižnice, gdje smo se susreli s nekoliko stotina simpatizera, koji su doputovali u cjelodnevni posjet, provodeći sljedećih nekoliko sati u neprekidnom nizu rukovanja, zagrljaja, fotgrafiranja ii autograma…

Iako je čitav Washington toga dana dao sve od sebe, kolektivno zastavši kako bi potvrdio kontinuitet naše demokracije, u zraku se ćutila neka ukočenost, neka vrsta spoznaje da takvo raspoloženje neće biti dugog vijeka.

Preuzeti rizik
Nakon što su obitelj i prijatelji otišli, nakon što su prijemi okončani, a sunce utonulo iza zimskog sivila, ono što je ostalo visjeti u zraku iznad grada bila je izvjesnost jedne, naizgled nepromjenjive činjenice: zemlja, a time i Washington, bila je podijeljena, politički podijeljenija no ikada još od razdoblja prije Drugog svjetskog rata.

Amerikanci su se razilazili oko čitavog niza problema: u vezi Iraka, pobačaja, poreza, oružja, Deset zapovijedi, homoseksualnih brakova, useljavanja, trgovine, obrazovnog sustava, zaštite okoliša, veličine vlade i uloge sudova.

Kosili smo se oko razmjera naših razmimoilaženja, prirode naših neslaganja, i razloga koji su do toga doveli. Sve je bilo prijeporno, bilo da je riječ o razlogu klimatskih promjena, ili o činjenici da se one zbivaju, o veličini deficita ili o krivcima koji su za nj odgovorni…

Što se mene tiče, ništa od toga nije bilo posebice iznenađujuće. S distance sam promatrao eskalaciju washingtonskih političkih okršaja: aferu Irangate i Olivera Northa, Clintonovu pobjedu na izborima i Gingrichevu revoluciju, istragu Kennetha Starra i istragu o Whitewateru, prestanak rada vlade i postupak za opoziv predsjednika, neprobušene glasačke listiće i okršaj Georgea Busha i Ala Gorea…

Ne tvrdim da sam u svemu bio pasivni promatrač. Politiku sam doživljavao kao surov sport i nisu me smetali ni povremeni oštri laktovi, ni povremeni udarci iz mrtvog kuta.


S Condoleezzom Rice 2005, kad je potvrđeno njezino imenovanje za  državnu tajnicu; ona je ovih dana istaknula  svoj ponos zbog Obamine pobjede zbog otklanjanja rase kao bitnog faktora

Ali, budući da sam se, prije no što sam postao senator, nalazio u izrazito demokratskom okrugu, bio sam pošteđen onog najgoreg republikanskog vrijeđanja. U nekim prilikama udružio bih se čak i s nekima od najkonzervativnijih kolega, kako bismo zajedno radili na nekom segmentu zakonodavstva, a događalo se da smo uz partiju pokera i pivo zaključili kako imamo više toga zajedničkog nego što smo spremni priznati u javnosti.

Moja kampanja za Senat 2004. bila je tako  uspješna da se doimala kao slučajnost

 

To, vjerojatno, objašnjava zašto sam ustrajao na stajalištu da politika mora biti drukčija, te da su birači željni nečeg drukčijeg, da su umorni od izvrtanja činjenica, od vrijeđanja i od lakonskog rješavanja složenih problema.

Vjerovao sam da ih mogu privući apelirajući na njihov osjećaj za poštenu igru i na njihov zdrav razum. Kada bi dovoljan broj ljudi preuzeo taj rizik, mislio sam, tada bi se zbila promjena nabolje u politici naše zemlje, kao i u njenim strategijama.

S takvim sam stavom ušao u utrku za Senat 2004. godine.

Tijekom trajanja kampanje dao sam sve od sebe da govorim ono što mislim, da sve bude kako valja, i da se usredotočim na bit… Pošto sam pobijedio, znao sam da sam bio u pravu…

… Ipak, postojao je jedan problem: moja je kampanja bila toliko uspješna, da se doimala kao slučajnost…”

Dio “Odvažnosti nade”, što smo ga maloprije citirali, govori, dakle, o tome kako je Obama s vremenom primijetio da on i konzervativni političari imaju mnogo toga zajedničkog.

Stalna opsesija
Jedna od Obaminih stalnih opsesija, koju je ponovio i u svom nastupnom govoru u izbornoj noći u čikaškom parku, jest određena težnja za naddstranačjem. Obama, naprosto, želi pokupiti najbolje elemente raznih američkih političkih ideologija i njihovih glavnih protagonista. Utoliko je logična i njegova fascinacija uspješnim republikanskim predsjednikom Ronaldom Reaganom.

“…Sve to možda objašnjava zbog čega sam shvaćao privlačnost Ronalda Reagana, premda sam bio uznemiren njegovim izborom za predsjednika 1980. godine, i premda sam bio sumnjičav spram njegove john waynovske poze oca koji je uvijek u pravu, njegova anegdotalna pristupa i njegovih bezrazložnih napada na siromašne.

Bila je to ista vrsta privlačnosti kakvu su za mene imale vojne baze, dok sam kao dječak živio na Havajima, s njihovim urednim ulicama i dobro nauljenom mašinerijom, besprijekornim uniformama i još besprijekornijim salutiranjem. Bilo je to slično zadovoljstvu koje još i danas osjećam prilikom gledanja bejzbolske utakmice, odnosno, koje osjeća moja žena dok gleda reprize Dick Van Dyke Showa.

Bijelu kuću prvi put sam vidio 1984., kad sam se borio za  ostanak stipendija

 

Reagan se obraćao Amerikancima koji su žudjeli za redom, našoj potrebi da vjerujemo kako nismo tek podvrgnuti slijepim, bezličnim silama, nego da možemo oblikovati naše individualne i kolektivne sudbine, za što je potrebno iznova otkriti tradicionalne vrline poput pregalaštva, patriotizma, osobne odgovornosti, optimizma i vjere.

Činjenica da je Reaganova poruka naišla na tako receptivnu publiku mnogo je govorila, ne samo o njemu kao komunikatoru, nego, također, i o neuspjesima liberalne vlade tijekom razdoblja gospodarske stagnacije, koja glasače, pripadnike srednjeg sloja, nije uspjela uvjeriti da se za njih bori. Također je činjenica da je vlada, na svim razinama, postala suviše nehajna kada se radilo o trošenju novca poreznih obveznika.

Velik dio liberalne retorike naizgled je više vrednovao prava i ovlasti od dužnosti i odgovornosti. Reagan je možda pretjerivao kritizirajući grijehe socijalne države i liberali su svakako imali pravo kada su prigovarali da njegova domaća politika ide uvelike na ruku

Obamina suparnica za demokratskog kandidata nakon povlačenja dala mu je podršku, snimljeni u kolovozu ove godine

gospodarskim elitama, jer korporacijski su pljačkaši ostvarivali pristojan prihod u osamdesetima, dok su sindikati bili u kolapsu, a dohodak prosječnog radnika zamrznut.

Unatoč svemu tome, Ronald Reagan ponudio je Amerikancima osjećaj zajedničkog cilja, obećavši im da će se prikloniti onima koji marljivo rade, poštuju zakone, skrbe o svojim obiteljima i vole svoju zemlju, a to liberali, čini se, više nisu bili kadri postići. Što su više Reaganovi kritičari rogoborili, tim su više preuzimali ulogu koju im je on bio namijenio - nesuvisle skupine izvan politički korektnih elita.”

Springstinovska putovanja
Barack Obama je i u Reaganu i u Clintonu prepoznao vizionare koji su nadišli konvencionalne stranačko-ideološke podjele, i koji su uspjeli okupiti naciju na onome što se uobičajeno naziva američkim vrijednostima. Obama je, zapravo, jedan od rijetkih suvremenih svjetskih političkih vođa koji inzistira na jasnom i koherentnom sustavu vrijednosti.

Obamin odnos prema “američkim vrijednostima” objašnjen je u drugom poglavlju “Odvažnosti nade”.

“Bijelu sam kuću prvi put vidio 1984. godine. Bio sam upravo diplomirao i radio kao organizator u sklopu kampusa gradskog sveučilišta u Haarlemu, u New Yorku. Predsjednik Reagan u to je vrijeme predlagao smanjenje stipendija, te sam stoga surađivao sa skupinom studentskih vođa - većina njih bili su crnci, Portorikanci ili, pak, istočnoeuropskog porijekla - kako bismo organizirali potpisivanje peticije protiv smanjivanja stipendija, te ih zatim dostavili kongresnoj delegaciji…


Supruga Michelle  s kćerima Malijom i Sashom u trenucima aktivne  podrške kampanji

…Dok smo stajali na Pensilvanijskoj aveniji nekoliko koraka od marinaca na straži divio sam se, ne eleganciji Bijele kuće, nego činjenici da je ona toliko izložena gradskoj vrevi; da nam je dopušteno stajati tako blizu ograde te poslije kružiti oko zgrade kako bismo došli na drugu stranu i zavirili u ružičnjak u pozadini. Pomislio sam tada kako otvorenost Bijele kuće govori ponešto o našem samopouzdanju kao demokratskoj državi.

Ona, otvorenost, utjelovljuje zamisao kako naši vođe nisu toliko različiti od nas; kako su i dalje podložni zakonima i našem kolektivnom konsenzusu.

Vjerovao sam da se birači mogu privući osjećajem za poštenu igru

Dvadeset godina kasnije, približiti se Bijeloj kući više nije bilo tako jednostavno. Kontrolni punktovi, naoružani stražari, policijska vozila, ogledala, psi i pomične barikade sada su okruživali Bijelu kuću u krugu od dva bloka. Neovlaštena vozila više nisu prolazila Pensilvanijskom avenijom…”

Govoreći o vrijednostima, Obama se često, poput Springsteena na pločama s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, koristi motivima putovanja.

“Kroz južni Illinois prvi sam put putovao 1997. godine. Bilo je ljeto nakon mojeg prvog mandata u legislaturi Illinoisa, a Michelle i ja tada još nismo bili roditelji. Kako je Michelle bila zauzeta vlastitim poslom, nagovorio sam svog savjetnika za zakonodavstvo Dana Shomona da u auto ubacimo palice za golf i da se u tjedan dana malo provozamo kroz državu. Dan je bio izvjestitelj za United Press International i terenski koordinator u nekoliko kampanja u najjužnijem dijelu Illinoisa, tako da je prilično dobro poznavao te krajeve… Četiri me puta upozorio kakvu odjeću da ponesem na put. Kaki hlače i polo majice, rekao je; bez finih lanenih hlača i svilenih košulja. Morao sam ga uvjeriti da uopće ne nosim lanene hlače i svilene košulje.

Za potpredsjednika je odabrao jednog od najiskusnijih demokrata ,  Joea Bidena

S McCainom nakon prvog predizbornog sučeljavanja 26. rujna ove godine

Panjevi i trska
Kad smo stali u TGI Fridays naručio sam cheeseburger i dijonski senf. Dan je zavrtio glavom. ‘Ma ne želi on dijonski’, uvjeravao je konobaricu, ‘imaš senf tu ispred sebe’.  

U Washingtonu katkad pomislim da ispunjavam cilj, a katkad mi izmiče

“Putovali samo tako zastajući jednom dnevno, kako bismo odigrali partiju golfa po jakoj vrućini, vozeći se kilometrima uz polja kukuruza i guste šume jasena i hrasta, te svjetlucajuća jezera obrubljena panjevima i trskom, kroz veće gradove poput Carbondalea i Mount Vernona, pune velikih trgovačkih centara, i gradiće kao što su Sparta i Pinckeneyeville, s ciglenim sudskim zgradama, gotovo zapuštenim glavnim ulicama, u kojima je svaka druga trgovina zatvorena… Doznali smo sve o mladim ljudima koji sele u velike gradove zbog nestajanja radnih mjesta u industriji i u rudarstvu. Saznali smo kakve goleme udaljenosti moraju prevaljivati ratni veterani da bi došli do najbliže ustanove koja se bavi njihovim problemima, doznao sam da u jednom posve bjelačkom okrugu postoje gangster disciples, klinci bez posla koji prodaju drogu…


Tijekom jedne od najdugotrajnijih i najjačih kampanja u svjetskoj povijesti, koja je na kraju dobila karakteristike pokreta, Barack Husein Obama održao je nekoliko stotina govora, od kojih su neki od ključnih, direktno praćeni u cijelom svijetu, u istom trenutku proglašeni povijesnima

Čini mi se da, ne tako duboko ispod površine, svi postajemo sličniji jedni drugima. Ne kanim pretjerivati niti tvrditi da su birači u krivu, te da su naše razlike, rasne, religijske ili ekonomske, ustvari trivijalne… Međutim, sasvim je očito da se diljem Illinoisa, ali i diljem Amerike, odvija neprestana uzajamna razmjena, ne posve sustavna, ali miroljubiva kolizija ljudi i kultura. Identiteti se miješaju, a zatim spajaju na druge načine. Naivna očekivanja i jednostavna objašnjenja stalno se prevrću naglavce. Većina bogataša želi da siromašni uspiju, a većina siromašnih samokritičnija je i ima veće aspiracije nego što to priznaje popularna kultura….”

Šifra američke sinteze

U poglavlju o vrijednostima Obama, naravno, afirmira sve glavne vrijednosti američkog Ustava i Deklaracije o nezavisnosti, da bi zaključio:

“Dio nas ipak se ne da zavarati. Držimo se naših vrijednosti, čak i unatoč tome što se ponekad doimaju zastarjelima i istrošenima; čak i unatoč tome što smo ih kao nacija i kao pojedinci nebrojeno mnogo puta bili izdali. Te su vrijednosti naše naslijeđe. One nas   određuju kao naciju. Iako uviđamo da ih je moguće osporavati, one su se pokazale iznenađujuće dugotrajnima i neobično postojanima, bez obzira na klase, rase, generacijsku, odnosno vjersku pripadnost. Imamo se pravo pozivati na njih, pod uvjetom da shvatimo kako naše vrijednosti moraju biti iskušavane činjenicama i iskustvom, pod uvjetom da se prisjetimo kako ih valja potkrijepiti djelovanjem, a ne tek riječima.

Mladi dani Rođenje na Havajima, djetinjstvo u Indoneziji i na Havajima, školovanje u Indoneziji i Americi, studij na Columbiji i Harvardu Pohađao je prestižnu privatnu srednju školu, a o svojim potragama za identitetom pisao je u obje dosadašnje knjige Barackovi djed i baka, Stanley Armour Dunham i Madelyn Lee Pay Dunham, rođeni su u Kansasu, a  potom su se selili po Americi da bi prije njegova rođenje završili na Havajima

Ne činiti tako, značilo bi odreći se onog najboljeg u nama.”

Vjera u američke vrijednosti, prilagođene stvarnim političkim okolnostima, jedan je ključeva uspjeha Baracka Obame; radi se o glavnoj šifri njegove američke sinteze i njegove masovne privlačnosti među gotovo svim slojevima birača.Utoliko je svršetak “Odvažnosti nade”, knjige koja je, podsjetimo, napisana tri godine prije nego što je Barack Obama postao 44. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, kako posveta toj  modernoj sveameričkoj viziji, tako i svojevrsno proročanstvo onoga što se upravo dogodilo.

Između spomenika

“Razmišljam o onome što je Benjamin Franklin napisao svojoj majci objašnjavajući zašto je toliko svoga vremena posvetio javnoj službi: ‘Radije bih da se govori Živio je korisno, nego Umro je bogat.’”

“Mislim da je to ono što mi sada pruža zadovoljstvo - činjenica da sam koristan svojoj obitelji i ljudima koji su me izabrali, da ostavljam za sobom baštinu koja će životima naše djece podariti više nade no što smo je mi imali. Radeći u Washingtonu, katkad osjetim da ispunjavam taj cilj. No, kad mi se čini da mi izmiče i da su stvari kojima se bavim - saslušanja, govori, novinske konferencije, formuliranje stavova o pojedinim pitanjima - tek podilaženje taštini te da nikome ne koriste…

Kad se nađem u takvom raspoloženju, volim otići trčati. Obično odem rano navečer, kad je zrak u Washingtonu topao i nepomičan, a lišće na drveću jedva da zašušti. Kada padne mrak, vani nema mnogo ljudi. Možda pokoji par u šetnji, ili beskućnici na klupama. Obično zastanem kod Washingtonova spomenika, ali katkad odem dalje, preko ceste, do Nacionalnog spomenika Drugome svjetskom ratu, onda duž jezera do Spomenika vijetnamskim veteranima, pa uza stube Lincolnova spomenika.

Noću je taj veliki hram osvijetljen, ali često prazan. Stojeći između mramornih stupova, čitam Gettysburško obraćanje i Drugi inauguracijski govor. Pogledam van, preko jezera, zamišljajući gomilu koju je utišala moćna kadenca dr. Kinga, a onda dalje, prema obasjanom obelisku i blještavaoj kupoli Capitola.

O očevima nacije

Na tome mjestu razmišljam o Americi i ljudima koji su je gradili. O očevima ove nacije, koji su nekako nadišli sitne ambicije i usku proračunatost, pa su zamislili naciju koja se rasprostire preko kontinenta. I o onima, poput Lincolna i Kinga, koji su položili svoje živote u službi usavršavanja nesavršene unije. I o svim bezimenim muškarcima i ženama, robovima i vojnicima, krojačima i mesarima, koji su gradili živote sebi, svojoj djeci i unucima, opeku po opeku, tračnicu po tračnicu, žuljevitu ruku po žuljevitu ruku, kako bi popunili krajolik naših kolektivnih snova.

To je proces čiji dio želim biti.

Moje je srce ispunjeno ljubavlju prema ovoj zemlji.”

Clinton iznad ideologije Obama je, naravno, demokratskim predsjednikom Billom Clintonom bio još više fasciniran nego Ronaldom Reaganom “Doprinos Billa Clintona jedinstven je po tome što je nastojao nadići slijepi ideološki kolosijek, uvidjevši ne samo da nove konotacija značenja etiketa konzervativan i liberalan idu na ruku republikancima, nego i da su te kategorije neprikladne za hvatanje u koštac s problemima s kojima se suočavamo. Tijekom prve kampanje, neke njegove geste mogle su se doimati nespretnima i prozirnima, ili, pak, zastrašujuće hladnokrvnima (dopustio je, kao guverner, da se provede egzekucija mentalno zaostala robijaša uoči važnih preliminarnih izbora). U prve dvije godine predsjedničkog mandata Clinton je bio prisiljen odustati od nekoliko temeljnih elemenata svog programa - univerzalne zdravstvene skrbi, agresivnog ulaganja u odgoj i obrazovanje-koji su mogli trajno preokrenuti dugoročne trendove koji su potkopavali poziciju radničkih obitelji u novome gospodarstvu. Clinton je, ipak, instiktivno uviđao koliko su mogućnosti koje su se nudile Amerikancima zapravo lažne. Shvatio je da bi vladina potrošnja i regulacija, kada bi ih se osmislilo na valjan način, mogle poslužiti kao ključni elementi gospodarskog rasta, umjesto da ga koče, kao i to na koji bi način tržište i fiskalna disciplina mogli pridonijeti socijalnoj pravdi. Spoznao je kako je za borbu protiv siromaštva, osim društvene, nužna i osobna odgovornost. U njegovu programu, premda ne nužno i u svakodenvnoj politici, Clintonov je Treći put išao dalje od kompromisa, te se dobro uklapao u pragmatičan, neideološki stav većine Amerikanaca.”