Je li moguće dokučiti smisao života sjedeći u nekom zatvorenom uredu ili je žubor potoka uz visoko i razgranato stablo, glazba koja nas izravno vodi k vlastitoj Duši? A Duša sve zna. Duša Zemlje nije samo naša. U njoj stanuju i sve druge vrste: životinjske i biljne. U njoj stanuju Anđeli. Stoga je posljednji trenutak da počnemo slušati što nam oni govore...

“Sa žala istočno od sela vidi se otok na kojem je divovski hram, s mnoštvom zvona”, reče žena.

Dječak zapazi njezinu neobičnu odjeću i veo što joj je pokrivao kosu. Nikada je nije prije vidio.

“Jesi li već vidio taj hram!?”, upita ona. “Pođi tamo, pa ćeš mi ispričati kako ti se čini.”

Opčaran ženinom ljepotom, dječak se uputio do naznačenog mjesta. Sjeo je na pijesak i zagledao se u obzor, no nije vidio ništa do uobičajenog – modrog neba i oceana.

Razočaran, otišao je do obližnjeg ribarskog naselja i raspitao se o otoku s hramom.

“Ah, to je bilo davno, u vrijeme mojih pradjedova”, reče mu jedan stari ribar. “Došlo je do potresa i otok je potopljen morem. Međutim, iako više ne možemo vidjeti otok, pokatkad još uvijek čujemo zvuk zvona s hrama, kad ih more zanjiše tamo na dnu.”

Dječak se vratio na obalu i načulio uši ne bi li čuo zvona. Ostao je tamo cijelo poslijepodne, no jedino što je čuo, bio je šum valova i galeblji krici.

Kad se spustila noć, roditelji su došli po njega. Sutradan ujutro vratio se na obalu, nije mogao povjerovati da je lijepa žena takva lažljivica. Ako se jednog dana vrati, mogao bi joj reći da nije vidio otok, ali je bar čuo zvonjavu hramskih zvona, zaljuljanih valovima.

Tako je prošlo više mjeseci, žena se nije vratila i dječak ju je zaboravio. Počeo je, međutim, vjerovati da će baš on otkriti bogatstvo i sva blaga potonulog hrama. Ako začuje zvona, znat će gdje se nalazi, pa će moći spasiti skriveno blago.

Više ga nije zanimala škola, ni prijatelji. Postao je omiljenim predmetom izrugivanja druge djece, koja su govorila: “On više nije kao mi. Draže mu je zuriti u more, jer se boji izgubiti u igrama”.

I svi su se smijali, gledajući dječaka kako sjedi na žalu.

Iako mu nije uspijevalo čuti stara hramska zvona, dječak je štošta naučio. Shvatio je da mu, nakon osluškivanja valova, njihov zvuk više ne odvlači pozornost. Naviknuo se pomalo i na kričanje galebova, zujanje pčela, fijukanje vjetra kroz palmino lišće.

Šest mjeseci nakon razgovora sa ženom, dječaka više nije mogao omesti ni jedan zvuk – no ipak nije čuo zvona potonulog hrama.

Ribari bi dolazili razgovarati s njim, tvrdeći “Mi ih čujemo!”. Ali dječak nije čuo ništa.

Kasnije su ribari izmijenili svoju priču: “Ti si suviše opterećen tim zvonima tamo dolje, ostavi se toga i pođi se igrati sa svojim prijateljima. Možda ih samo ribari mogu čuti.”

Nakon gotovo godinu dana, dječak je pomislio: “Možda ti ljudi imaju pravo. Bolje mi je odrasti, postati ribarom i onda svako jutro dolaziti na ovaj žal, jer, uostalom, zavolio sam ga.” Pomislio je još nešto: “Možda je sve to samo legenda, a zvona su se, od potresa, polomila i nikad više neće zvoniti.” Te se večeri odlučio vratiti kući.

Prišao je sasvim blizu oceanu, da se oprosti. Pogledao je još jednom prirodu oko sebe i, kako više nije bio usredotočen na zvona, osmjehnuo se ljepoti galebljeg pjeva, šumu mora, udaranju vjetra o palmino lišće. Osluhnuo je izdaleka razigrane glasove svojih prijatelja i poveselio se što će se učas vratiti svojim djetinjim igrama.

Dječak se osjetio sretnim i – onako kako to samo dijete umije – zahvalnim što živi. Znao je da vrijeme nije izgubljeno, jer je naučio promatrati i štovati Prirodu.

I tada, u pomnom osluškivanju mora, galebova, vjetra, palminog lišća i glasova svojih prijatelja začuo je prvo zvono. Pa drugo.

I još jedno, sve dok sva zvona potonulog hrama nisu zazvonila, na njegov ushit.

Nakon mnogo godina – već kao muškarac – on se vratio u selo i na žal svog djetinjstva. Nije namjeravao izvući nikakvo blago s morskog dna, možda je sve bilo plod njegove mašte i... tko zna je li uopće čuo potopljena zvona onog davnog dokonog poslijepodneva.

Pa ipak, odlučio je malo proštetati, da još jednom čuje zvižduk vjetra i pjev galebova.

Koliko li je bilo njegovo iznenađenje kad je spazio ženu koja mu je pričala o otoku s hramom, kako sjedi na pijesku!

“Što radite ovdje!?”, upita je.

“Čekam tebe”, odgovori ona.

On opazi da, iako je prošlo mnogo godina, žena izgleda isto kao i nekada, veo što je pokrivao njezinu kosu nije izblijedio od vremena.

Žena mu pruži plavu bilježnicu praznih listova.

“Piši: Ratnik Svjetlosti pridaje pozornost dječjim očima. Jer one znaju gledati svijet bez gorčine. Kad želi saznati je li neka osoba vrijedna povjerenja, promatra kako je gleda dijete.”

“Tko je to Ratnik Svjetlosti?”

“Ti znaš”, odgovori ona, smiješeći se. “To je onaj koji je sposoban shvatiti čudo života, boriti se do posljednjeg daha za ono u što vjeruje, i – k tome – slušati zvona koje more njiše u svome krilu.”

On se nikada ranije nije smatrao Ratnikom Svjetlosti. Žena kao da mu je pročitala misli: “Svi su za to sposobni. I nitko se ne smatra Ratnikom Svjetlosti, iako svi to jesu.”

On prolista prazne stranice bilježnice. Žena se ponovno osmjehe.

“Piši o Ratniku”, reče.

Ratnici Svjetlosti često se pitaju koja je njihova uloga.

Mnogo se puta zamisle nad smislom vlastita života.
Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer se propitkuju.

Jer traže smisao. I nema sumnje da će ga pronaći.