O preuređenju Svetišta 1985.–1986.

 

Ivan Prtenjak*

 

Poštovani oče Biskupe, poštovani svećenici, poštovani kolege, dame i gospodo!

Dopustite da najprije zahvalim Župniku, župnom vijeću i osobito gospodinu Biskupu što su me pozvali i omogućili, da nakon više od četvrt stoljeća objasnim genezu projekta preuređenja svetišta Katedrale. Prije točno 27 godina, u veljači 1985. donio sam prvu seriju idejnih rješenja na osnovi programa koji je napravio ondašnji (1967.–1988.) dubrovački biskup Severin Pernek. Bilo je 11 varijanti rješenja, za svaku sam išao k Biskupu na diskusiju. Održano je dvadesetak sjednica saborske komisije. Sve što se događalo pokušat ću sintetizirati.

Od tih 11 rješenja, pokazat ću vam njih sedam u kontinuitetu koja su bila prikazana Komisiji prije 27 godina.

Kako je došlo do toga da sam imenovan arhitektom tog projekta? Na početku karijere, 1961., prvo mi je namještenje bilo kao arhitekt u Institutu za povijest umjetnosti. Vodio sam arhitektonske ekipe od Istre do Cavtata. Upravo smo arhitektonski bili snimili kompletan plan Stona i upuštali se u veliki pothvat snimanja cijelog Dubrovnika. U to sam vrijeme želio raditi u Europi, pa je začetak organizacije snimanja Dubrovnika (što je kasnije godinama rađeno) zapravo moj zadnji rad prije odlaska u inozemstvo. Kao primjer, arhitektonski sam snimio nekoliko važnih objekata, a najprije Katedralu. Tako me dubrovačka Katedrala prati od 1967. godine.

Tlocrt crkvenih lađa i Svetišta iz 1967., kakav je postojao od 1913. do zatvaranja Katedrale za bogoslužje 1981. Uz jugoistočni stup kupole bila je propovjedaonica. Barokni oltar bio je između pilastara u Svetištu, a iza njega korske klupe i retabl s Tizianom. Između južnoga pilastra u Svetištu i vrata u kapelicu svetih moći stajao je drveni biskupski tron. Iz dokumentacije Ivana Prtenjaka.

U međuvremenu sam 1980. godine upoznao biskupa Severina Perneka na posveti novoizgrađene crkve Svetoga Petra na Boninovu koju je on obavio. I od onda smo komunicirali do svršetka preuređenja Katedrale. Svaki put kad bih došao iz Bruxellesa u Dubrovnik, odlazio sam k njemu. On je vrlo skromno živio u jednoj maloj sobi u Sjemeništu, kod Jezuita, i tamo smo razgovarali. Zajednički smo imali neke projekte, započeli smo predradnje za novu crkvu u Lapadu, bilo je razgovora o muzeju sakralne umjetnosti u Biskupskoj palači, crkvi u Petrovu Selu, a nakon senzacionalnog otkrića kolege Josipa Stošića u Katedrali diskutirali smo i o tome. Jednom mi je rekao da bi želio da se svetište Katedrale obnovi po novim propisima, ali njegov je program bio toliko radikalan da mi se činilo da ne će proći kod konzervatora i da država ne će to financirati, što je on očekivao. Nakon nekog vremena dobio sam u Bruxellesu njegovo pismo u kojem pita pristajem li da on traži da me se imenuje arhitektom jer da je dao molbu u Zavod za obnovu Dubrovnika da se Svetište obnovi.

Kako sam ostao u kontaktu s Institutom za povijest umjetnosti u Zagrebu, otišao sam ravnatelju Milanu Prelogu. Tamo se sastalo više stručnjaka, razgovarali smo o tome ima li smisla da to prihvatim, naročito s obzirom na komplikacije putovanja iz Belgije. Profesor Prelog je zaključio da je bolje da to preuzmem ja nego netko drugi, jer poznajem povijesnu arhitekturu. Odmah sam se prihvatio posla. Saborska me komisija službeno imenovala arhitektom za taj pothvat. U to vrijeme profesor Vladimir Marković još nije bio napravio studiju o tom poslu, pa sam se sâm informirao. Otišao sam u Rim jednoj prijateljici koja je barokist i nabavio literaturu.

Pogled na Svetište s baroknim oltarom, korskim klupama i retablom za Tiziana (lijevo) i pogled na golu arhitekturu Svetišta u zamisli baroknog graditelja (desno). Skicirao Ivan Prtenjak.

Ne ću ulaziti u stilska obilježja baroka, nego ću kratko arhitektonski raščlaniti ovu crkvu. Značajka toga prostora su tri jednake lađe s time da je svetište veliko kao i sakristija, što je vrlo rijetko u crkvama. S druge strane, popriječna lađa je daleko važnija od glavne lađe, a svetište je zapravo kao jedan uski tunel. Dum Miho Demović je spomenuo da je jedan kanonik tražio da to bude jednobrodna crkva; da je tako učinjeno, za suvremenu bi liturgiju to bilo puno jednostavnije.

U vrijeme kad sam došao kao arhitekt u dubrovačku katedralu glavni je oltar već bio odnesen, a na njegovu je mjestu bila velika rupa. Raščlanjujući prostor, uvidio sam da veliki prospekt gore potpuno poništava vijenac i da su korske klupe potpuno devastirale barokne pilastre i baze. Da shvatim prostor, nacrtao sam kako je on izgledao u nekom nacrtu ili maketi arhitekta-graditelja, kad ničega nije bilo. Tada sam ustanovio da nedostaje velika količina bazičnih baroknih elemenata i da bi to trebalo rekonstruirati. To je nulta situacija (izvorno stanje), trajna vrijednost prostora.

Prva varijanta. Razmišljao sam: „U svijetu se takve stvari najjednostavnije rješavaju. Ne pravimo sebi probleme. Zašto bismo puno radili? Ostavit ćemo postojeće stanje te staviti oltar i ambon.“ No, Biskup na to uopće nije htio pristati.

Druga varijanta. Onda sam rekao: „Dobro, budući da svakako hoćete katedru, hajdemo pomaknuti oltar otraga, da ostane kao takav, a ispred starog oltara staviti biskupsku katedru. Tako bi ostale i korske klupe i oltar.“

Treća varijanta. Budući da oltara u prostoru više uopće nije bilo i kako je bilo malo šanse da se on vrati, napravo sam varijantu da se korske klupe i ostalo ostavi, a da se biskupska katedra stavi između korskih klupa na mjesto oltara.

Četvrta varijanta. Načelno isti sadržaj, ali se katedra mogla pomaknuti naprijed tako da se zadrži prostor oko sjedala, a da se oltar pomakne ispod kupole.

Peta varijanta. U to je vrijeme napravljena valorizacija oltara – da on nije izvoran, pa sam rekao da ga treba, kao nešto što je psihološki važno za stanovništvo, staviti otraga: vratiti oltar, a skinuti korske klupe i ovo što je Biskup tražio.

Šesta varijanta. To je varijacija prethodne, ali da oltar ide ispod kupole.

Sedma varijanta. I konačno, ovo je sedma varijanta iako je to zapravo jedanaesta. Premda smo imali fini odnos i vrlo dobro surađivali, tu se prelomio odnos između Biskupa i mene. Ne zato što on nije htio oltar nego zato što me nije upozorio, a napisao je, gotovo prosvjedno, pismo Saborskoj komisiji da se nikako ne dopusti Prtenjaku da nanovo vraća oltar. Od Saborske komisije sam dobio pismo da razradim dva zadnja rješenja – jedno od njih je ovo – ali da u nikojem slučaju u njima ne stavlja oltar, na izričiti zahtjev Biskupskoga ordinarijata. Napravio sam nekoliko varijanti, a ova je bila prihvaćena.

Tlocrt Svetišta Katedrale od 1913. do Drugoga vatikanskog sabora (kad je dodan prenosivi drveni oltar prema puku). Nije ucrtana pričestna ograda. Tu su: biskupski tron, korske klupe, Marčelićev okvir za Tiziana i barokni oltar. Skica: Ivan Prtenjak.

Prvi prijedlog Ivana Prtenjaka: Zatečeno stanje ostaje osim što se miče pričestna ograda, a umjesto prenosivoga drvenog oltara dodaje se oltar prema puku.

Drugi prijedlog Ivana Prtenjaka: Korska sjedala i Ćurilićin retabl ostaju na ranijem mjestu. Barokni oltar se uvlači dublje u Svetište, na njegovo mjesto dolaze tri sjedala kao biskupska katedra, a dodaje se oltar prema puku.

 

 

Treći prijedlog Ivana Prtenjaka: Korske klupe i Ćurličin retabl ostaju, barokni oltar se izbacuje, tri sjedala kao katedra uvlače se u visinu korskih klupa, a ispred se dodaju oltar prema puku i ambon.

Četvrti prijedlog Ivana Prtenjaka: Kor i neorenesansni okvir ostaju, barokni oltar se izbacuje, pet sjedala kao katedra dolaze između dva pilastra, a okrugli oltar prema puku i ambon iskoračuju pod kupolu.

Peti prijedlog Ivana Prtenjaka: Barokni oltar ide u dno Svetišta i fizički se spaja s okvirom iz 1913., korske klupe se izbacuju. Između pilastara uzdižu se tri sjedala kao katedra, a naprijed se dodaju oltar prema puku i ambon.

Šesti prijedlog Ivana Prtenjaka: Oltar prema puku je polukružan i pomaknut pod kupolu kao i ambon, između pilastara je pet sjedala kao katedra, korske klupe se izbacuju, a barokni oltar u dnu Svetišta izrasta u Marčelićev retabl.

Sedmi prijedlog Ivana Prtenjaka, prihvaćen i izveden. Izbačene su korske klupe, barokni oltar i Ćurlićin retabl. Tizian visi bez okvira. Katedra se izdiže kao tri sjedala, a oltar prema puku i ambon su izvučeni pod kupolu.

O oltaru iz 1986. Da bi se ta varijanta razumjela, treba se vratiti na tlocrt crkve. Postojeće stanje i organizacija su takvi da je ona u klasičnom baroknom stilu jednosmjerna i da, kad su ljudi na Misi, ne pokriva najvrjedniji prostor, popriječnu lađu, s najljepšim oltarima. Taj je prostor pasivan. A svjetlo koje ide ispod kupole ne obasjava oltar ni išta bitno. Popriječna lađa, osim što ima prekrasne oltare, ima i polukružnu rasvjetu. Stoga ona djeluje kao glavna, a svetište djeluje kao taman tunel, odsječen od ove ljepote prostora. To je bio moj dojam još onda kad sam prvi put u njoj radio, prije 45 godina.

Stoga sam predložio da vjernici zauzmu više od 180 stupnjeva prostora i da prirodno svjetlo, koje je prekrasno, bude u sredini zbivanja, da ono osvjetljava oltar. Da bi se to ostvarilo bila je potrebna žrtva koja se sastoji u tomu da se napravi polukružna stepenica, jer je prije bila ravna. Ta se stepenica vidi u tlocrtu, ali se u prostoru tih 15 cm visine praktički ne osjeća. No, time se dobiva aktivacija cijele Katedrale, a dosljedno se provodi načelo okretanja oltara prema puku. I tako je ostvaren doživljaj cjeline prostora.

To nije nastalo od bilo čega. Projekt crkve na Boninovu po prvi je put u Hrvatskoj, a među prvima u svijetu, napravio takav raspored kretanja od 180 stupnjeva. Ta je crkva bila izložena na biennalu u Veneciji, a u Vatikanu uvrštena među najljepše crkve na svijetu u XX. stoljeću. Njezin polukružni oltar najbolje označava promjenu, okretanje prema vjernicima, temu zajedništva, skupljanja oko oltara, kvalitetno usklađivanje svih funkcija, naročito integriranja vjernika u obred. Kao simbol nove liturgije priznat je u svijetu.

Katedra. Po svom svjetonazoru ne volim ništa što je izraz vlasti, pa tako ni biskupsku katedru. Iako mi je bila u programu, htio sam je izbjeći, staviti samo neko lagano povišenje i stolice. No, Biskup je na tome inzistirao. Da bih smirio dušu, zapravo nisam napravio biskupsku katedru nego sam htio napraviti povijesni kontinuitet između podzemlja i nadzemlja Katedrale.

Naime, istodobno sam radio projekt podzemnog muzeja i tu sam zamislio da se ulazi kroz bivšu krstionicu, tj. njezine temelje na Bunićevoj poljani da se stigne do romaničke i kasnoantičke katedrale. Jednostavno sam precrtao apside odnosno trobrode i napravio ih u omjeru tako da to bude sjećanje na podzemlje.

Želio sam da se u priču s tim tlocrtom, koji je mala slika donje romaničke bazilike, uvedu samo tri barokna stolca. No, Biskup je inzistirao da to bude u kamenu. Htio sam toplu bordo boju, ali je nažalost nismo mogli dobiti prije otvaranja pa smo stavili sivu i rekli da će se to jednom promijeniti. Naravno da se u 25 godina to nije promijenilo.

Tizian. U tom prospektu Tizian je bio postavljen tako da su mu učinili nevidljivim dijelove platna sa svake strane. Valjda su u Beču radili s krivim mjerama. Njegovi rubni dijelovi su bili pokriveni, a on je tu zapravo bio zarobljen. A on je toliko važan i snažan da sam ga htio osloboditi. Htio sam pokazati da je Tizian isto toliko važan kao Katedrala, ako ne i važniji, pa sam ga stavio u cijelo svetište. To je počast Tizianu. Budući da on nije barok, nego je uveden u barok, stavio sam da lebdi u prostoru. A i sama tema lebdi, jer Marijino uznesenje je lebdjenje. Zato sam htio da poliptih lebdi.

Profesor Grga Gamulin (1910.–1997.) me savjetovao da odem u Bresciu jer je još samo tamo Tizianov poliptih ovoga tipa. Tamo me u crkvi Svetih Nazarija i Celza župnik ljubazno primio. Oni imaju izvorni okvir, ali kako ga mi nismo imali, odlučio sam se za otvaranje, da stavim samo tanki slikarski okvir, ali pozlaćeni, s listićima. Cijelu noć smo radili i sutridan ujutro dolazi slika da se vješa, bit će otvaranje, dolazi ministar kulture i sva ta elita. Dođem i padnem u nesvijest – napravili su mi primitivni zlatni okvir od nekih 15 cm. Išao sam gospodinu Rudiju Jeliću (1926.–2005.) koji je onda bio predsjednik Savjeta za obnovu i rastumačio mu da je bolje da nema okvira nego da je to jer ministar (tada republički sekretar za kulturu) Božidar Gagro (1938.–2009.) je povjesničar umjetnosti, vrlo rafinirana ukusa, i njemu je vrlo jednostavno objasniti da taj okvir nismo stavili, a ako ovo vidi sve je gotovo, to je jednostavno nemoguće, odudara. Ništa mi nije rekao nego je otišao kod šefa koji je vodio radove i rekao mu: „Napravite kako projektant želi.“ I onda su to skinuli. Ministar je to gledao, gledao, i onda mi je rekao: „Ivica, ovo ti je zbilja hrabro. Išao si na čisto slikarstvo. Tiziana bez okvira, to je zbilja hrabro.“ Poslije toga sam crtao još tih okvira u Zavodu za obnovu, ali nitko više nije pitao niti se ikad radilo i tako je Tizian ostao bez okvira.

Odjek projekta. Visoka elita hrvatskih intelektualaca, povjesničara umjetnosti, bila je zadovoljna tim projektom. Prof. Milan Prelog (1919.–1988.) je napisao tekst opravdanja tog projekta. Za taj projekt su bili prof. Radovan Ivančević (1931.–2004.), dr. Marija Planić-Lončarić (1933.–1992.), Tonko Maroević, Igor Zidić i mnogi drugi. Do dana današnjeg, bez obzira na sve, nema niti jedne stručne kritike toga projekta!

Jedini napad, i to dosta oštar, bio je od bivšeg ministra kulture Stipe Šuvara (1936.–2004.). Na taj je napad odgovorio Kosta Spaić (1923.–1994.) braneći me da se to treba tretirati kao likovno djelo i da su mjerila umjetničkoga djela drukčija.

Bez obzira na sve drugo, ja sam s tim projektom zadovoljan. On je u nekom kontinuitetu moga rada, gdje uvijek želim ići na čistoću izvornoga kršćanstva, na jasnu poruku.

Najjasnija poruka moga stava prema tome je postav vjerojatno najbolje skulpture raspela kipara Zvonimira Lončarića (1927.–2004.) na Boninovu. Tražio sam da napravi raspelo bez križa, pa da Krist tvori križ i da to ne bude patnja nego nada. A da svjetlo, kojeg je izvor nevidljiv, koje se mijenja, djeluje na vjernike i na posjetitelje. Želio bih da unesemo svjetla u našu raspravu.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

arhitekt i magistar povijesti umjetnosti, rođen 1939. u Plaviću (Zagorska Sela), živi u Bruxellesu i na Šipanu, projektant sadašnjega rješenja Svetišta Katedrale

Svetohranište je bilo središnja točka Katedrale prema uređenju do 1981., uočljivo sa sva tri ulaza u Gospu. Skicirao Ivan Prtenjak.

 

Izvlačenjem oltara pod kupolu 1986. godine, euharistijska žrtva i gozba postala je vidljiva svim vjernicima u popriječnome brodu Katedrale. Skicirao Ivan Prtenjak.

 

U crkvi Sv. Nazarija i Celza u Bresciji čuva se Tizianov poliptih, ulje na drvu 278x292 cm iz 1522.: Kristovo uskrsnuće u sredini (278x122 cm), sa strana po trećinu visine Navještenje kao u Dubrovniku (dvaput 79x65 cm), dolje po 170x65 cm lijevo sveti Nazarije i Celzo i darovatelj Altobello Averoldi, a desno sv. Sebastijan. Nažalost, ni ovdje nije očuvan izvoran okvir, postojeći je iz 1826.

 

 

Stanje od 1986.: oltar pod kupolom dobro je osvijetljen, a vjernici mogu pratiti liturgijsko zbivanje na njemu iz šest redova klupa. Skicirao Ivan Prtenjak.

 

 

Posjetitelj je do 1982. u Gospi uočavao barokni oltar sa svetohraništem, korske klupe sa strane, a okvir s Tizanom iznad oltara. Skicirao Ivan Prtenjak.

 

Pogled s Pjevališta na brodove i svetište od 1986.

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 75-79.

 

 

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf