Još su naši stari kazivali: malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga. I upravo o tom želimo pisati, i to o problemu kad velika ljubav počinje gušiti i sputavati dijete, čak i kada to ono po godinama više nije.

 

Mit o majčinstvu

Mit o majčinstvu na planetu Zemlji živi koliko i sam ljudski rod. Danas gotovo svakodnevno možemo slušati ili čitati o otkucavanju biološkog sata, majčinskom nagonu i njezinoj bezuvjetnoj ljubavi, majci kao jedinom i najvećem prijatelju. Upravo ove fraze, koje se prenose s koljena na koljeno, određuju odnos majke prema djeci koji se bitno razlikuje od očevog.

 

Prema raširenom društvenom stereotipu, majčinski nagon nosi metafizičko značenje i simboličku vrijednost koji se ne pripisuju očevu odnosu. Majčinstvo je po tom obrascu pomalo tajanstvena, izvorna, gotovo božanska emotivna snaga koja tjera na strahopoštovanje. To strahopoštovanje prema majčinstvu ne iskazuje se u stvarnom okruženju svakodnevnih problema, nedoumica, pogrešaka, uspona i padova odgoja, već se očituje uglavnom u apstraktnom doživljavanju majke kao roditeljice i davateljice života, nevine i aseksualne madone kakvom ju je ustoličilo kršćanstvo u Djevici Majci. Upravo iz te religije izvršen je najjači utjecaj mita o majčinstvu kao najsvetijem pozivu žene, njezinoj jedinoj pravoj funkciji i zadaći i jedinom pravom ispunjenju smisla ženskog postojanja.

 

Općenito je poznato da djecu ne donose rode, ne rađaju ih ni majčinski nagoni niti žudnja ženâ da prođu kroz porođajne muke. Nažalost, m alo se budućih majki upita žele li uopće dijete ili čak zašto bi ga trebale roditi ako mu se nakon poroda ionako neće imati vremena posvetiti. Većina partnera posvećuje više vremena na odabir novog auta, planiranje godišnjeg odmora nego na razmišljanje o svojim sposobnostima da budu roditelji, da odgajaju i uzdržavaju dijete! Često se zaboravlja da je dijete posao koji traje cijeli život, posao od kojega poslije nema odustajanja, bolovanja, godišnjih odmora, pregovora ili cjenkanja kad postane pretežak. Tako bi barem trebalo biti.

 

Činjenica je da se veliki broj mališana ni u 21. stoljeću ne rađa zato što su planirana, očekivana i nadasve svjesno željena. Rađaju se, htjeli mi to priznati ili ne, da bi popunila prazninu u našim životima, da bismo imali i imale nekog svog kad ostarimo, da bismo se obnovili/e kroz svoje potomke, da bismo pokušali spasiti brak/brod koji propada/tone, da bi naši vlastiti roditelji (koji nesumnjivo čeznu za potomcima i nasljednicima) prestali ispitivati ima li kakve novine i kada će je biti, da se ne bismo osjećali nelagodno i izostavljeno što ne guramo kolica šetalištima u društvu prijateljica, da bismo imali o čemu ćakulati, što ne znamo ništa o dječjim ospicama ili prvim koracima.

 

Djeca to uglavnom osjete i znaju, te su stoga često, o sobito u konfliktnim situacijama, kada im se prebacuje sve i svašta, sklona pitati majke: Zašto si me rodila?

 

Bilo kako bilo, male bebe (kao da su pobjegle s najljepših reklama) s bucmastim ručicama, nemirnim nožicama, prekrasnim minijaturnim prstićima te neodoljivim osmjehom i očima (ako smo dovoljno sretne da rodimo takve savršeno zdrave bebe, jer nitko ne sanja o bolesnoj djeci s posebnim potrebama, a ona se također rađaju!) su tu. One rastu, postaju osobe za sebe, slijede svoju sudbinu koja ih odvodi od našeg genijalnog plana koji smo im namijenili/e.

 

Djeca nisu kućni ljubimci

Suočavanje s djetetom kao osobom za sebe, favorizirani majčinski instinkt mnoge, do jučer savršene majke, pretvara u sebične i egocentrične emocionalne ucjenjivačice potomaka koje se nastoji zadržati pod kontrolom, djelomično ili u potpunosti. Nisu rijetki slučajevi kada majke doslovno prijete svojoj djeci, da će ih razbaštiniti, ili će im srce naprosto prepuknuti ukoliko stupe u brak s njom/njim, osobom koju su par puta vidjele i ocijenile da nisu za njihovo dijete. Ista se priča vrti i ukoliko dijete ne završi toliko željeni studij i ne nastavi obiteljsku tradiciju ili ne unese prvu diplomu u obitelj. Sve to: mijenjanje adrese, sitni ili malo veći neposluh, ulazak nove osobe u obitelj (u ovom slučaju zeta ili snahe), majke tumače kao odlazak njihova djeteta kojeg se one tako boje. To je u jednu ruku i razumljivo jer cijeli svoj život, sve do jučer, živjele su u uvjerenju kako je smisao njihova života dijete. Tako odlazak tog djeteta iz njezina života za nju znači ostajanje bez životnog smisla.

 

Cijeli život, koji je posvetila odgoju drugog bića zanemarujući sebe, cijeli život brige o razvoju potencijala i talenata svog djeteta na štetu vlastitih, u trenutku kada je to dijete spremno i željno činiti vlastite pogreške i skupljati vlastita iskustva koja majku ne uključuju, ostavljaju majku bez oslonca i s pitanjem: Tko sam? Takvih problema muškarci uglavnom nemaju. Oni se to po odlasku djeteta ne pitaju jer se od muškarca uglavnom ne traži da se posveti cijelim svojim bićem drugom biću, da stavi na čekanje vlastite snove i talente, da prioritet da željama i snovima djeteta ispred vlastitih. Stoga, po odlasku odraslog djeteta u život, muškarac-otac i dalje zna tko je, jer je na tome radio cijelog svog života.

 

Majka-žena rijetko to zna, pogotovo ukoliko joj je majčinstvo bilo jedini smisao života. Zato joj je teško prihvatiti činjenicu da koliko god je prirodno bilo rađanje, toliko je prirodno i odlaženje ptića iz gnijezda . Uz to, ni mit o majčinstvu ne spominje prazninu koja u životima majki ostaje po odlasku djece. Kao što uostalom ne govori ni o čemu što ima veze sa stvarnošću.

 

Ono čega u stvarnosti ima jest: majke koje bi sve dale za svoju djecu; žene koje bi sve dale da postanu majke; majke koje zlostavljaju svoju djecu; majke koje daju život za svoju djecu; majke koje svoju djecu bacaju u smeće po rođenju; majke koje usvajaju tuđu djecu; majke koje napuštaju svoju djecu; majke koje vole i svoju i tuđu djecu; majke koje ubijaju svoju djecu; žene koje ne žele biti majke; žene koje žele biti samo majke itd. itd.

 

Iako je porod obavijen misterijem nepodnošljive boli, u što nas moderni filmovi uvjeravaju sve češće, većina žena koje odlučuju ne roditi, ne strahuju od samog fizičkog aspekta rađanja. Ono što one imaju na umu jest odgovornost prema novom biću koje će o njima ovisiti. One su svjesne vlastitog neznanja o roditeljstvu. Ma koliko se pozivali na materinske instinkte, nijedna žena na svijetu ne zna instinktivno što da radi sa zamotuljkom plačućeg stvorenja koje donese kući iz rodilišta. Sve žene uče u hodu , snalaze se kako znaju i svjedoče o strepnji za život svoje bebe koja joj je stavljena u naručje bez uputa o korištenju .

 

Netko je jednom zapisao: Brige svake majke za njezino vlastito dijete završavaju smrću, no to joj ne daje pravo da se upliće u njegov život. Njezina briga mora ostati nijema i ne smije prijeći preko usana. Jer kad se oblikuje u riječ, može se činiti kritikom, ucjenom ili pritiskom. Zato dijete treba voljeti tiho, a bdjeti još više.