O kršćanskoj ljubavi

papa Benedikt XVI.*

1. „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu・ ・ te riječi iz Prve Ivanove poslanice  (4, 16) vrlo jasno izražavaju središte kršćanske vjere: kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi. Osim toga, u istom retku, Ivan nudi sažeti obrazac kršćanskog života: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.・

Povjerovali smo Božjoj ljubavi ・ tako kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nego je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac. U svojoj poslanici Ivan je izrazio taj događaj sljedećim riječima: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću・ (Prva Ivanova 3, 16). Pridajući ljubavi središnje mjesto, kršćanska je vjera prihvatila i očuvala srž Izraelove vjere i istodobno toj srži dala novu dubinu i širinu. Pobožni je Židov svakoga dana molio riječi iz Ponovljenog zakona, koje izražavaju središte njegova života: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!・ (6, 4-5). Isus je u jednu zapovijed povezao zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, sadržanu u Levitskom zakoniku: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe・ (19, 18; usp. Marko 12, 29-31). Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. Prva Ivanova 4, 10), ljubav sada nije samo „zapovijed・, nego je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret.

U svijetu u kojem se uz Božje ime poneki put povezuje osveta ili čak dužnost da se mrzi i čini nasilje, ta je poruka vrlo aktualna i ima vrlo konkretno značenje. Zbog toga želim govoriti o ljubavi kojom nas Bog ispunja i koju moramo drugima prenositi i s njima dijeliti.

18. Ljubav prema bližnjemu, kakvu Isus naviješta u Bibliji, sastoji se u činjenici da ljubim, u Bogu i s Bogom, i osobu koja mi se ne sviđa ili koju uopće ni ne poznajem.

To se može ostvariti samo na temelju dubokoga susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, nego s vidika Isusa Krista. Njegov prijatelj je i moj prijatelj. Ispod površine vanjskoga izgleda uočavam kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. To im mogu ponuditi ne samo preko organizacija koje imaju tu specifičnu zadaću, prihvaćajući ih možda zbog političke nužnosti. Promatram ih Kristovim očima i mogu im dati puno više od njihovih izvanjskih potreba: mogu im darovati pogled ljubavi koji trebaju. Ako u mojem životu nedostaje svaki dodir s Bogom, mogu u drugome vidjeti samo drugoga i ne uspijevam u njemu prepoznati božansku sliku. Ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pozornost drugome i želim biti samo „pobožan・ i vršiti svoje „vjerske dužnosti・, i moj odnos s Bogom postat će sve neplodniji. Tada je taj odnos samo „korektan・, ali lišen ljubavi. Samo me moja raspoloživost da izađem ususret bližnjemu i pokažem mu ljubav, čini osjetljivim i za Boga. Jedino mi služenje bližnjemu otvara oči da mogu vidjeti ono što Bog čini za mene i kako me ljubi.

Svetci ・ kao blažena Terezija Kalkutska ・ crpili su sposobnost da ljube bližnjega iz susreta s Gospodinom u Euharistiji i, obratno, taj je susret zadobio svoj konkretan oblik i dubinu upravo u služenju drugima. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu nerazdvojne su; tvore jednu te istu zapovijed. Ali obje se napajaju na živom izvoru ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. Tako nije više riječ o izvana nametnutoj „zapovijedi・ koja nam nalaže nešto što je izvan naše moći, nego o iskustvu ljubavi koja se slobodno i iz dubine srca daje, o ljubavi koja se, po svojoj naravi, mora dalje dijeliti s drugima. Ljubav raste po ljubavi. Ljubav je „božanska・ jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i, po tom postupnom sjedinjenju, preobražava nas u jedno „mi・, koje nadilazi naše podjele i daje da postanemo jedno, sve dok, na kraju, Bog ne bude sve u svemu.

Karitativni rad kao zadaća Crkve

20. Ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvome je mjestu i nadasve zadaća svakoga pojedinog vjernika, ali je i cijele crkvene zajednice, i to na svim njezinim razinama: od mjesnih zajednica do partikularne Crkve i sve do opće Crkve u cjelini. Crkva i kao zajednica mora činiti ljubav. To ima za posljedicu da ljubav treba također biti organizirana kako bi predstavljala uređen oblik služenja. Svijest o toj odgovornosti imala je konstitutivnu važnost u Crkvi od samih njezinih početaka: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao・ (Djela apostolska 2, 44-45). Tim riječima Luka donosi neku vrstu definicije Crkve, među čije konstitutivne sastavnice ubraja prianjanje uz „apostolski nauk・, „zajedništvo・, „lomljenje kruha・ i „molitvu・ (Djela apostolska 2, 42). Element „zajedništva・ sastoji se upravo u činjenici da vjernici sve

Papa Benedikt XVI. među vjernicima na Trgu sv. Petra

2. lipnja 2010. Snimio Piotr Spalek.

* iz okružnice Deus caritas est (25. prosinca 2005.)

dijele i da među njima nema više razlike između bogatih i siromašnih (usp. Djela apostolska 4, 32-37). Kako je Crkva rasla, taj radikalni oblik materijalnoga zajedništva nije bilo moguće održati, ali je ipak očuvana osnovna jezgra: u zajednici vjernika ne smije biti takva siromaštva koje bilo komu uskraćuje dobra potrebna za dostojanstven život.

22. Kako su godine prolazile i Crkva se postupno širila, činjenje djelā ljubavi potvrdilo se kao jedno od njezinih bitnih područja, zajedno s podjeljivanjem sakramenata i naviještanjem riječi: ljubav prema udovicama i siročadi, prema zatvorenicima, bolesnima i onima koji su u bilo kojoj potrebi za Crkvu je bitna koliko i podjeljivanje sakramenata i navještaj Evanđelja. Crkva ne može zanemariti služenje ljubavi kao što ne može zanemariti sakramente i Riječ. Mučenik Justin (・・155.), dok opisuje kako kršćani slave nedjelje, spominje i njihovo karitativno djelovanje, povezano s Euharistijom kao takvom.

Imućniji daju svoj prilog u granicama svojih mogućnosti, svatko koliko hoće; biskup zatim ta sredstva koristi za pružanje pomoći siročadi, udovicama i onima koji su se zbog svoje bolesti ili zbog drugih razloga našli u potrebi, poput zatvorenika i stranaca. Veliki kršćanski pisac Tertulijan (・・220.) pripovijeda kako je skrb kršćana za sve koji su se nalazili u potrebi pobuđivala divljenje pogana. A kad Ignacije Antiohijski (・・117.) opisuje Crkvu kao onu koja „prednjači u ljubavi (agape)・, može se reći kako on tom definicijom želi na neki način izraziti i konkretno karitativno djelovanje.

23. Oko sredine IV. st. u Egiptu se počinje razvijati diaconia (služenje ljubavi prema bližnjemu): služba koja je postojala u svim samostanima, a bila je odgovorna za sve djelovanje vezano uz karitativno služenje. Iz tih se početaka u Egiptu sve do VI. st. razvilo tijelo koje je uživalo puni pravni status i kojem su građanske vlasti povjeravale dio žita namijenjenog za javnu raspodjelu. U Egiptu je na kraju vlastitu dijakoniju imao ne samo svaki samostan, nego i svaka biskupija. To se tijelo razvilo kasnije i na Istoku i na Zapadu. Papa Grgur Veliki (・・ 604.) spominje dijakoniju u Napulju. No, pružanje karitativne pomoći siromašnima i onima koji trpe, utemeljeno na načelima kršćanskoga života izloženim u Djelima apostolskim, bilo je naravno od samog početka bitni dio Crkve u Rimu. Ono ima živi izraz u primjeru đakona Lovra (・・258.). Kao jednomu od onih kojima je bila povjerena briga za siromašne u Rimu, bilo mu je dano određeno vrijeme, nakon uhićenja pape i njegove subraće đakona, da skupi crkveno blago i preda ga civilnim vlastima. Lovro je sva raspoloživa sredstva podijelio siromasima te ih predstavio vlastima kao pravo blago Crkve.

25. Duboka narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi (kerygma- artyria), slavljenju sakramenata (leiturgia), služenju ljubavi (diakonia).

Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge. Za Crkvu ljubav nije neka vrsta društvenog dobročinstva koje se može mirne duše prepustiti i drugima, nego je dio njezine naravi i nužni izraz samoga njezina bića.

Crkva je Božja obitelj u svijetu. U toj obitelji nikomune smije nedostajati ono što je nužno za život. Istodobno ipak caritas-agape nadilazi granice Crkve. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu ostaje kao neko mjerilo koje nalaže univerzalnu ljubav prema svakom potrebitom čovjeku kojega „slučajno・ susretnemo (usp. Luka 10,31), tko god on bio. Ni na koji način ne osporavajući tu univerzalnu dimenziju ljubavi, Crkva ima također jednu specifičnu odgovornost: u Crkvi, kao obitelji, niti jedan njezin član ne smije trpjeti oskudicu. U tome smislu vrijedi istaknuti učenje iz Poslanice Galaćanima: „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri・ (6, 10).

Posebna obilježja karitativne djelatnosti Crkve

31. Sve veći broj različitih organizacija koje izlaze ususret čovjeku u najrazličitijim potrebama, može se u konačnici zahvaliti činjenici da je zapovijed ljubavi prema bližnjemu Stvoritelj upisao u samu ljudsku narav. To je i rezultat nazočnosti kršćanstva u svijetu koje neprestano oživljava i provodi u djelo tu zapovijed, koja je tijekom povijesti bila često duboko potamnjivana. Tu vidimo kako se snaga kršćanstva širi daleko izvan kršćanskih granica. Zbog toga je vrlo važno da karitativna djelatnost Crkve očuva sav svoj sjaj i ne postane tek jedan od oblika pružanja socijalne pomoći. Koji su, dakle, bitni elementi kršćanske i crkvene karitativne djelatnosti?

a) Slijedeći primjer prispodobe o milosrdnom Samarijancu, kršćanski je karitativni rad u prvom redu jednostavno odgovor na ono što predstavlja neposrednu potrebu u određenim prilikama: gladne nahraniti, gole odjenuti, skrbiti za bolesne i liječiti ih da ozdrave, zatvorenike pohoditi, i tako dalje. Crkvene karitativne organizacije, počevši od onih koje potpadaju pod Caritas (dijecezanski, nacionalni, međunarodni), moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da osiguraju sredstva, a nadasve da pronađu muškarce i žene potrebne za taj rad. Osobe koje skrbe za one koji su u potrebi moraju biti primjereno osposobljene da znaju što učiniti i kako to učiniti te preuzeti na sebe zadaću nastavljanja te skrbi. Stručna je osposobljenost vrlo važna, ali sama nije dovoljna. Riječ je, naime, o ljudskim bićima, a ljudska bića trebaju uvijek nešto više od tehnički pravilne skrbi. Trebaju srdačnu pažnju. Oni koji rade u crkvenim karitativnim ustanovama moraju se isticati po tome da se ne ograničavaju samo na to da izađu ususret trenutačnoj potrebi, nego da se posvećuju drugima s iskrenom pažnjom koja izvire iz srca, tako da oni osjete bogatstvo njihova čovještva. Zbog toga je tim karitativnim djelatnicima nužna i „izobrazba srca・. Trebaju biti dovedeni do iskustva susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i otvoriti im srce za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih ne će više biti zapovijed koja im je naložena izvana, nego posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav (usp. Galaćanima 5, 6).

b) Kršćansko karitativno djelovanje mora biti neovisno o strankama i ideologijama. Ono nije sredstvo za postizanje ideoloških promjena u svijetu i nije u službi svjetskih strategija, nego je ponazočenje ovdje i sada ljubavi koju čovjek uvijek treba. Izgradnji boljega svijeta pridonosimo samo kad činimo dobro sada i osobno, s punom zauzetošću i ljubavlju ondje gdje za tim postoji potreba. Kršćaninov program ・ program milosrdnog Samarijanca, Isusov program ・ jest „srce koje vidi・. To srce vidi gdje je potrebna ljubav i djeluje u skladu s time. Kad karitativno djelovanje Crkva ostvaruje kao zajedničku inicijativu, jasno je da dragovoljnost pojedinaca mora biti povezana s planiranjem, predviđanjem i suradnjom s drugim sličnim ustanovama.

c) Karitativni se rad, nadalje, ne smije koristiti kao sredstvo u službi onoga što se danas označuje kao prozelitizam [vrbovanje da se promijeni vjeru]. Ljubav je besplatna; djela ljubavi ne čine se radi postizanja drugih ciljeva. Ali to ne znači da karitativna djelatnost mora ostaviti Boga i Krista po strani. U igri je cijeli čovjek.

Često je najdublji uzrok čovjekova trpljenja upravo odsutnost Boga. Tko ostvaruje ljubav u ime Crkve, ne će nikada pokušati nametnuti drugima vjeru Crkve. On je svjestan da je ljubav u svojoj čistoći i u besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo i koji nas potiče ljubiti. Kršćanin zna kad je vrijeme za govor o Bogu i kada je bolje šutjeti o njemu i prepustiti samoj ljubavi da govori. On zna da je Bog ljubav (usp. Prva Ivanova 4, 8) i da se njegova prisutnost osjeća upravo u trenutcima u kojima ne činimo ništa drugo nego ljubimo.

On zna da prezirati ljubav znači prezirati Boga i čovjeka; to je napast djelovati bez Boga. Prema tome, najbolja obrana Boga i čovjeka upravo je u ljubavi. Zadaća je crkvenih karitativnih organizacija ojačati tu svijest u svojih članova, tako da oni svojim djelovanjem ・ kao i svojim govorom, šutnjom i primjerom ・ mogu biti vjerodostojni Kristovi svjedoci.

Odgovorni za karitativno djelovanje Crkve

32. Istinski je nositelj različitih katoličkih organizacija koje obavljaju službu ljubavi ・ sama Crkva ・ i to na svim razinama, počevši od župa, preko partikularnih crkava pa sve do sveopće Crkve. Biskupi, kao nasljednici apostola, odgovorni su za ostvarenje programa zacrtanog u Djelima apostolskim (usp. 2, 42-44): Crkva kao Božja obitelj, danas kao i u prošlosti, mora biti mjesto gdje se pomoć daje i prima, i istodobno mjesto gdje su ljudi spremni služiti i onima koji su izvan nje, a nalaze se u potrebi.

33. Suradnici koji u praksi provode karitativno služenje moraju biti osobe koje nadasve pokreće Kristova ljubav, osobe čije je srce Krist osvojio svojom ljubavlju, probudivši u njemu ljubav prema bližnjemu. Mjerilo na kojem se nadahnjuje njihovo djelovanje mora biti Pavlova tvrdnja iz Druge poslanice Korinćanima 5, 14: „ljubav nas Kristova obuzima・. Svijest da se u Kristu sam Bog darovao za nas sve do smrti, mora nas potaknuti da više ne živimo za same sebe, nego za njega i, s njim, za druge. Tko ljubi Krista, ljubi Crkvu i želi da ona uvijek bude sve više izraz i oruđe ljubavi koja od njega dolazi.

Djelatnici svake katoličke karitativne organizacije žele raditi s Crkvom i samim tim s biskupom, kako bi se Božja ljubav mogla širiti svijetom. Svojim dioništvom u crkvenom djelu ljubavi, oni žele biti svjedoci Boga i Kristai upravo zbog toga žele dragovoljno činiti dobro ljudima.

34. Unutarnja otvorenost katoličkoj dimenziji Crkve nužno će u karitativnim djelatnicima pobuditi spremnost na suradnju s ostalim organizacijama zauzetim u rješavanju različitih potreba. Praktično će djelovanje uvijek biti nedovoljno ako ne bude vidljiv izraz ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se hrani susretom s Kristom. Moje duboko dioništvo u potrebama i trpljenjima drugih tako postaje darivanje mene sama drugome: kako moj dar ne bi ponizio drugoga, moram mu dati ne samo nešto što je moje nego mu moram dati sama sebe, moram biti osobno prisutan u tome daru.

35. Taj ispravan način služenja čini djelatnika poniznim.

On se ne uznosi nad drugim, koliko god da je bijedno stanje u kojem se ovaj nalazio. Krist je uzeo posljednje mjesto na svijetu ・ križ ・ i upravo nas je tom krajnjom poniznošću otkupio i trajno nam pritječe u pomoć.

Tko pomaže drugima, uviđa da na taj način biva i sam pomognut; to što može pomoći drugome, nije njegova zasluga ili postignuće. Ta je dužnost milost. Što više činimo za druge, to više shvaćamo i posvajamo Kristove riječi: „Sluge smo beskorisne・ (Luka 17,10). Shvaćamo da to ne činimo zbog toga što smo bolji ili sposobniji to činiti, nego zato što nas je Gospodin svojom milošću osposobio da to možemo činiti. Pokatkad nas prevelike potrebe i vlastite ograničenosti mogu obeshrabriti. Ali upravo će nam tada pomoći spoznaja da, u konačnici, nismo ništa drugo nego sredstvo u Božjim rukama, a ta nas spoznaja oslobađa preuzetosti da smo mi sami i osobno odgovorni za izgradnju boljega svijeta. U poniznosti ćemo činiti ono što je u našoj moći i u poniznosti se pouzdati u Gospodina. Bog je taj koji upravlja svijetom, ne mi. Mi mu služimo samo toliko koliko možemo i dok nam on za to daje snage. Činiti, ipak, koliko nam je moguće snagama kojima raspolažemo, zadaća je koja uvijek pokreće dobroga slugu Isusa Krista.

36. Dok promatramo beskrajne potrebe, možemo, s jedne strane, podleći ideologiji koja teži učiniti sada ono što Bog u svojem upravljanju svijetom naizgled ne čini: riješiti sve probleme u svijetu. S druge strane, to može dovesti do toga da podlegnemo napasti besposlenosti, jer nam se može činiti da se u svakom slučaju ništa ne može učiniti. U toj je situaciji živi susret s Kristom od presudne pomoći da se ostane na pravom putu kako se ne bi podleglo oholom preziru čovjeka ・ koji ne samo da nije konstruktivan nego je destruktivan ・ niti se predalo ravnodušnosti koja priječi da se prepustimo da nas ljubav vodi i tako služimo čovjeku. Molitva, kao sredstvo za crpljenje uvijek nove snage od Krista, tako postaje žurna i sasvim konkretna potreba. Tko moli, ne troši vrijeme uzalud, čak i ako je stanje očajno i kao da potiče isključivo na djelovanje.

8 Naša Gospa (Dubrovnik), XVII (2011.), br. 45