Evo je, 2013. Godina koju vjerojato nećemo pamtiti ni po čemu specifičnom, kao ni ovu što je prošla. Na vlasti će i dalje biti koalicija, Tomislav Karamarko će lutati grobljem tražeći Franju Tuđmana, Dragutin Lesar će biti za radnike, a iza leđa će se šminkati Branko Vukšić, HNB će upozoravati Vladu a Vlado neće oprati uši, Zoran Milanović će sve relativizirati, Radimir Čačić će iz zatvora voditi HNS i tako dalje i tako dalje.
Uglavnom ništa.
Statistički gledano, bit ćemo na nuli ili malo ispod nje, a Hrvati će (kako istraživanja govore) biti sve manje i manje sretni, sve više opterećeni likovima iz uvoda. Što ti se mora dogoditi u glavi da ti sreća ovisi samo o Milanoviću? Uopće, imaš li neki svoj život mimo Banskih dvora, Davora Bernardića, Slavka Linića? Imaš li ženu, djecu, psa? Vodiš li ljubav ponekad ili te pali izbrazdano lice premijera? Kako nam on to može promjeniti život da postanemo sretniji? Što nam može napraviti? Povećati prosječnu plaću s pet i dvjesto na pet i četiristo, dati božićnicu, srušiti Mamića ili što? I da se sve to dogodi (a neće), zašto bismo trebali biti sretni? Što napravit s dvjesto kuna većom plaćom ili s pet tisuća – nevažno? Otići na Bahame i kupiti auto? Sreća je u automobilu i tropskom otoku?
Uopće, koncept života prema kojemu se sve svodi na nepravednu vlast i mene kao žrtvu čini mi se pomalo istrošenim. Život je često glup, ali nekako treba ubiti vrijeme. Krajnje je vrijeme da shvatimo da Zoran Milanović i Ivo Josipović pri tome samo smetaju. (za 24 sata, Aleksandar Stanković)