Brojni su ljudi koji imaju čvrst stav i ne odstupaju lako od njega, od svoje životne filozofije. Istrajni su u nastojanju da dođu do zacrtanog cilja. Međutim, malo je onih koji su se spremni i javno suprotstaviti većini, pogotovo kada je to na njihovu veliku štetu, braneći svoj stav. Za to treba i mnogo hrabrosti.
Mnogo puta sam se sjetio jedne fotografije iz Drugog svetskog rata, vremena kad je Hitler bio na vrhuncu svoje moći. Snimljena je na prepunom stadionu na kom su svi prisutni ustali i podigli ruku u znak pozdrava „velikom vođi“, svi – osim jednog! Možemo pretpostaviti da je većina ljudi koji su bili u tom trenutku na stadionu stvarno iskreno željela pozdraviti Hitlera, da je to učinila rado, čak s ushićenjem. Možemo pretpostaviti i da ga većina nije voljela i da su to nerado činili, ali su ipak činili, ne želeći se suprotstaviti jačemu ili ne imajući dovoljno hrabrosti za to. Ali teško je i zamisliti da je samo ta jedan bio taj koji misli drukčij od ostalih. Ipak, samo on je odbio pozdraviti. Nema potrebe objašnjavati šta je tada time rizikovao.
Odbijanje pozdrava Hitleru
Ne želim govoriti o tome je li bio u pravu ili nije, to sada nije tema, nego o spremnosti tog čovjeka da u takvim prilikama ostane svoj. Tadašnja javnost bi mu, da joj je tada predočena spomenuta fotografija, vjerojatno bila spremna svakakva zla učiniti, ali danas mu se većina ljudi divi. Ne znam, možda nije ni dočekao da se može slobodno pohvaliti tom fotografijom, ali ako jest, znam da su mnogi u tom novom vremenu poželjeli biti u njegovoj blizini.
Danas, mada će neko možda reći da je poređenje pretjerano, doživljavam borbu Novaka Đokovića slično borbi tog pojedinca sa stadiona o kom sam upravo pisao. Mnogo ljudi misli slično Novaku, ali svi ne pričaju o tome. Plaše se posljedica. Neko da bi mogao izgubiti ugled, neko posao, neko položaj. Neko se ne želi zamjeriti, boji se da će mu prišiti etikete koje mu ne odgovaraju, neko nema samopouzdanja pa misli da je možda ipak u krivu i tako dalje, ali svako ima neko opravdanje sam pred sobom. Mogao bi se tako ponašati i Novak, nije to nešto što je teško za razumjeti, pogotovo tako inteligentnom momku koji je u stanju, uz usvajanje nekoliko svjetskih jezika, savladati i mnoga druga znanja na kojima mu se može pozavidjeti. Zna on dobro da bi tako u ovim vremenima i okolnostima bio omiljeniji. Suprotstaviti se moćnima znači ujedno i pretrpjeti brojne i jake udarce. Što si veći i značajniji, to su i ti udarci bolniji i opasniji. Sve on to zna, ali se uprkos svemu bori za svoj stav.
Nije mi za ovaj tekst sad bitno ni je li ni koliko je on u pravu u svim tim svojim borbama, kao i u slučaju onog čovjeka na stadionu, nego to koliko je hrabar pokazati svoj stav. Godinama biti na meti najjačih medija, velikog dijela publike, najmoćnijih ljudi na planeti, i ne popuštati. Ne pokloniti im se, dok ih u isto vrijeme ne poštuje. Nebrojeno puta mu je to bila otežavajuća okolnost na njegovom sportskom putu, ali čini se da je to i stimulacija za dodatni rad i on je bez obzira na sve i dalje najbolji na svijetu ne samo u tenisu, nego je, eto, proglašeni za najboljeg sportaša svijeta čak i od tih koji mu nisu skloni.
Ipak, to u ovom trenutku nije dovoljno da mu se većina ljudi na planeti divi. Naprotiv, prije bi se reklo da ga osuđuju, a mnogo je onih koji ga osuđuju baš njegovih istomišljenika koji nemaju hrabrosti izreći to što misle. Kad pogledaju Novaka, vide sebe kavim bi željeli biti, a ne smiju. Mrzeći tu svoju slabost, oni mrze Novaka.
No, ne sumnjam da će doći vrijeme kada će se Novak moći još više ponositi time što je bio takav kakav je, ali i vrijeme kada će većina shvatiti koliko je bila značajna njegova borba. Ne samo za njega, nego više za druge, za sve nas koji se ne usuđujemo učiniti to što on čini – braniti svoje mišljenje, svoju slobodu na drugačije i kada zbog toga možemo imati neprijatnosti. Njegove slike iz sudnice u Australiji će nekada kružiti svijetom kao slika onog hrabrog čovjeka koji nije pozdravio Hitlera.
irida
edin.kecanovic
