Vernadski i prostor—spoznajni, živi i neživi
(Transkript videozapisa na engleskom)

Nova otkrića u prostorvremenu života opravdala hipotezu Vernadskog

5. travnja 2011.

Kao što je Sky Shields iznijeo u Tjednom izvješću LPACa prošle srijede (vidi Kako naći smisao?), i što smo na ovim stranicama dalje razradili, pojave zamijećene u navodno stabilnoj Rakovoj maglici, koje su potpuno neobjašnjive sa stajališta 'od dna naviše' fizike, dokazale su bez ijedne trunke sumnje da se sva popularno prihvaćena mišljenja u znanosti moraju sada svrgnuti.

            Promatramo promjene koje funkcioni-raju prema sasvim različitim zakonima, koje inače normalno prihvaćamo kao abiotsku (neživu) fiziku.  Ova ideja, da svemirski prostor nije jedno homogeno prostorvrijeme, već da postoje različite interakcije između različitih prostora, kojima upravljaju različita načela i zakonitosti, vrijedi također i za pojave koje vidimo ovdje na Zemlji, naprimjer razliku između života i neživota.  Nedavni radovi i otkrića na tom području, objavjeljeni u izvješću njemačkih i izraelskih znanstvenika o kiralnosti i prostorvremenu [Spin selectivity in Electron Transmission Through Self-Assembled Monolayers of Double Stranded DNA], predstavlja izazov i potpuno odbacivanje silom nametnute znanstvene 'od dna naviše' ideologije, koju su znanstvene elite diktirale do sada.  Ideja, koju je na koncu razvio Vladimir Vernadski kao svoju ideju triju jedinstvenih uzajamno djelujućih prostornih faza, koji se sastoje od abiotske sfere, biotske i noetske [nežive, žive i spoznajne], ideja odsudna za modernu znanost fizičke ekonomije, ima svoja počela u odsudnom radu francuskog znanstvenika Loisa Pasteura krajem 19. stoljeća, kad je dokazao da živući procesi pojeduju jedinstveno stanje vlastitog prostora.  Pasteurov rad počivao je na zapaženoj kiralnosti, ili preferencijalnoj rotaciji polariziranog svjetla, 'kanaliziranog' kroz materijal sastavljen od molekula dobijenih od žive materije, u suprotnosti s neutralnom odsutnošću takve kiralnosti kod projekcije svjetla kroz nežive oblike materije.  Ovi su dokazi imali odsudnu važnost za Vernadskog, te je on otvorio katalog svih jedinstvenih zapaženih pojava koje su ukazivale na materijalno-energetsku među između života i neživota.  No Vernadski, uzevši Pasteurovo otkriće još korak dalje, postavio je hipotezu, da će u omjeru u kojem će čovjekov sveukupni skup osjetila (uključujući razna umjetna/konstruirana pomagala) za 'gledanje' u vrlo mali prostor postajati sve izoštreniji, ova kiralnost ili jedinstvena prostorna svojstva živućih molekula bit će zamijećena i na mnogo manjoj atomskoj razini.  Vernadski je čak nagađao da bi pojave neovisnog odabira mase izotopa, ili frakcinacija koju život pokazuje, neobjašnjive do sada, mogle biti u sprezi s mogućom rezonancijom izotopa s Pasteurovim kiralnim molekulama.

            Ovu hipotezu iznijela je članica 'LarouchePac' „podrumske skupine“ Meghan Rouillard u izvješću Izotopi i život: Razmatranja glede kolonizacije svemira (na engleskom), objavljenom kao dio paketa o kozmičkom zračenju u ljeti prošle godine, u kojem je govorila o vjerojatnosti da će se upravo ovakva atomska kiralnost živuće materije otkriti, jer je nekoliko provokativnih eksperimenata poticalo na takva nagađanja, koja bi trebalo ozbiljno istražiti.  To se izvješće vodilo idejama Vernadskog, koje je Meghan navela.  Vernadski je napisao u svojoj knjizi Biosfera, objavljenoj prviput 1926.g.:

„Vrlo je vjerojatno da izotopi i simetrija atoma igraju uloge u živim organizmima koje još nismo rasvjetlili.“,

i u radu pod naslovom Izotopi i živuća materija, objavljenom iste godine (1926.) kojeg je LaRouche-eva 'podrumska istraživačka skupina' prevela s ruskog prviput baš lani, Vernadski ukazuje da bi razmatranja morala ići dalje od naprosto molekularne simetrije, koja bi služila kao jedinstveni ukazatelji živućeg fizičkog prostorvremena, i na atomskoj razini:

„Empirijska materija geokemije omogućuje da možemo potvrditi da bi određena razlika kemijskih elemenata živuće i inertne materije morala naći mjesto na području gdje se atomske sile, umjesto molekularnih, manifestiraju“.

Ova hipoteza, koju je Vladimir Vernadski postavio pred 85 godina, i o kojoj je Louis Pasteur nagađao pred više od 100 godina, sad je provjerena.  U ovoj novoj studiji, koju je objavila skupina njemačkih i izraelskih znanstvenika,Selektivnost spina u transmisiji elektrona kroz samo-sastavljene monoslojeve dvostrukog DNK.  U tom izvješću ova skupina znanstvenika pokazuje da supojave vrlo selektivne polarizacije povezane sa spinom, bile zapažene kod fotoelektrona, koji su se odbijali od zlatne ploče obavijene DNKom žive materije, izložene direktnom svjetlu, protivno ogoljenoj ploči bez organske materije, gdje se ne pokazuje nikakva selektivnost kod spina odbijenih fotoelektrona, mjereno polarimetrom.  Istraživački tim objavljuje:

„Kod fotoelektrona emitiranih s ogoljelog zlatnog substrata izloženog polariziranom svjetlu, polarizacija spina ne bi se mogla očekivati... 

       No mi smo zapazili iznimno visoku polarizaciju elektrona odbijenih s površina  obavijenih samo-sastavljenim monoslojem dvostrukog DNK, neovisno o polarizaciji upadnog svjetla.  Mjereći izravno spin emitiranih elektrona polarimetrom Mott, otkrili smo polarizacije spina koje su prelazile 60% kod sobne temperature.“  [Science, 18. Veljače 2011.].

[Grafički prikazi sadrže grafikone spina u slučaju ogoljele ploče, pokazujući potpuno nepreferencijalne fotoelektrične odlike spina bilo da se radi o linearno polariziranom svjetlu, ili kružnom polariziranom u smjeru kazaljke na satu ili suprotnom smjeru), gdje odbijeni elektroni imaju spin jednak spinu upadnog svjetla.  No kad se ta ploča obavije organskom materijom, spin odbijenih elektrona, kod svih polarizacija upadne svjetlosti pokazuje smjer polarizacije spina odbijenih elektrona u smjeru protivnom od kazaljke na satu!]

       Iz ovih pokusa postaje očigledno da prednost koju život daje 'lijevoj' polarizaciji, 'adutira' (nadjača) svaku od navedenih polarizacija upadnog svjetla.  Život je probražava u polaritet u smjeru protivnom od kazaljke na satu, baš na isti način kao što živuće molekule pokazuju prevladavajuću 'lijevu' kiralnost u Louis Pasteurovim izvornim proučavanjima.  To pokazuje da rezonantnost s kiralnošću postoji čak i na razini nižoj od molekularne, ukazujući da je ova osebujna pojava uistinu svojstvo prostorvremena koje se proširuje na vrlo malo, i nije tek nekakav 'hir' koji se javlja na molekularnoj razini.

       Što više, vrsta kiro-selektivnosti koju se primjećuje u prisutnosti života pod određenim takozvanim normalnim uvjetima na sobnoj temperaturi itd., može se samo umjetno proizvesti u neživoj materiji pod ekstremnim uvjetima, ekstremnom hladnoćom, ili primjenom jakih magnetskih polja, a čak i u tim slučajevima pokusi pokazuju tek slabu približnost pojavama koje se tako lako događaju pod takozvanim normalnim uvjetima kod života.  Vidi se da postoji stanje prostora, van neživota, o koji se abiotski prostor može samo 'očešati' u svojim beskonačnostima ili ekstremima!

       Prema tome, ovo služi ne samo kao potvrda hipoteze Vernadskog o odijeljenim i izrazitim stanjima organiziranog prostora, ali i baca svjetlo na 'ugnježđeno hijerarhijsko' svojstvo ovih prostornih faza, u kojem je jedna od tih prostornih faza 'viša', ili 'jača' od druge.  Dublje značenje ovih ideja u potpunosti svrgava današnji pristup znanosti 'od nižeg naviše', a i kritičan je po epistemološkoj važnosti kad se proširi na čovjekovu fizičku ekonomiju kojom prevladava noetsko načelo.

       Vratimo se sad na osebujan izazov, s kojim se čovječanstvo suočava u ovom specifičnom trenutku galaktičkog vremena.  Kao što je Lyndon LaRouche nedavno ukazao, s ovog stajališta i samo s tog stajališta Vernadskog viđenja čovjek će biti sposoban preživjeti nadolazeće razdoblje povećane galaktičke aktivnosti.  Kako se približavamo razdoblju vrlo jake solarne aktivnosti, i još proširenije, kako se naš Sunčev sustav približuje izloženijoj sjevernoj strani naše galaksije, bit će nam nužno da započnemo razumijevati ovu hijerarhiju stvaralačkih zakonitosti i odgovornosti koja dolazi čovjeku s tog gledišta, da na isti način kao što područje života ima moć reorganizacije procesa na nižem, abiotskom području, čovjekove noetske moći daju mu odgovornost i sposobnost da shvati i podjarmi i živuće i abiotske procese tih dvaju nižih područja, na razini vrlo malog kao i vrlo, vrlo velikog.

       Kako se nalazimo usred velikih seizmoloških aktivnosti na pacifičkom Ognjenom obruču, i usred suočavanja s nužnošću što preciznijih predviđanja tih fenomenalnih i razornih događaja, u slučaju za slučajem počinjemo pronalaziti takve odgovore u ekstra-osjetilnom, elektromagnetskom području, području kozmičkog zračenja.  To samo po sebi još je jedan više pokazatelj hitne potrebe da započnemo razumijevati svijet, sa stajališta ovih nevidljivih stanja prostora, radije nego sa zamisli 'od dna naviše' sastavnih kockica fizike čestica.  Ovo novo otkriće o kiralnosti biotičkog prostora, zajedno s nedavnim obzervacijama ponašanja u Rakovoj maglici, trebalo bi nam dati još jedan razlog da raskinemo okove kraljujućeg znanostvenog mišljenja, i konačno prigrlimo znanstvenu metodu, koja usmjerava na istinu!

       Evo, nalazimo se na točki goleme krize, ali i na rubu nevjerojatne znanstvene revolucije, o kojoj ovisi nastavak života čovjeka, znanstvena revolucija koja se kreće točno pravcem koji je nagovjestio Vernadski, kao i Lyndon LaRouche.