NOSIMO LI DOBROTU KAO KAPUT DVAPUT GODIŠNJE?
Davanje, pomaganje ili jednostavno komuniciranje
Mladen RADIĆ
Dobrota u riječima stvara povjerenje. Dobrota u mislima stvara dubinu. Dobrota u davanju stvara ljubav - tako je govorio kineski mislilac Lao Tse, ali što je to dobrota? Je li to doista »kaput koji nosimo dvaput godišnje«, kako kaže George Michael u pjesmi »Praying for time«, očito aludirajući na one koji svoju dobrotu pokažu samo za Božić i eventualno Uskrs?
Ima ljudi koji čine dobro samo zato da bi se pokazali, da bi promovirali sebe ili svoju ideologiju, da bi pokazali koliko su važni ili moćni. Upravo oni najveći, koji su učinili najviše dobra, dugo ostaju u sjeni, za njih se ne zna ili se dozna kasno, oni se ne hvale svojim djelima jer ne smatraju da su učinili nešto senzacionalno pa ne dolaze na naslovnice. Tihi su i samozatajni, njihova ih je dobrota učinila skromnima jer ona nije nešto posebno, već bi takvo nešto učinio svatko. No, bi li uistinu?
Što je dobrota? Na to smo pitanje u startu znali da je teško dobiti odgovor pa, umjesto da se gubimo u teoriji i općeprihvaćenim floskulama, zapitali smo ljude koji su doživjeli, svjedočili ili sami činili dobra djela. Je li dobrota samo davanje i pomaganje? I kada su siti i obučeni, kada su situirani, kada nisu hendikepirani, kada im život nije ugrožen ratom i opasnostima, ljudima i dalje nešto nedostaje. Je li to, možda, komunikacija, kao što je to lucidno primijetila naša sugovornica, dvosmjerni proces u kojem se također daje i prima, a mnogima tako bolno nedostaje.
|
Želite li da vam pomognem? Kao invalid Puljanin Mladen Pucarić odavno je naučio što znači ovisiti o tuđoj dobroti. »Ako čovjek čovjeku želi pomoći, ne smije biti, da tako kažem, nasilan. Ako je dobar, onda će pitati: 'Želite li da vam pomognem?' pa ako je odgovor potvrdan, onda će to i učiniti. Dešava se suprotno, da osobe ne pitaju za pomoć pri ulasku u autobus, prelasku pješačkog prijelaza ili ulasku u neku trgovinu, obično ljudi samovoljno žele pomoći i na taj način vjerojatno iskazati svoju dobrotu. Mislim da to nije dobrota. Dobrota je ako on stane, pogleda me u oči i pita me želim li da mi pomogne. Ako kažem ne, to bi trebalo biti dovoljno. Međutim, znadu naši ljudi biti uporni, a neugodno im je pitati, premda im ne bi trebalo biti neugodno ako kažem ne. Ne volim kada netko namjerno želi nekome pomoći, a ne zna kako to učiniti. Dobrota je i kad obitelji koje imaju osobe s invaliditetom, koje su u kolicima, a žive na višim katovima, razmišljaju o promijeni stana, preseljenju na niže katove. Svi bi danas ili sutra mogli postati osobe s invaliditetom pa je dobro kada članovi obitelji razumiju taj problem. Samostalnost je nešto najljepše što osoba s invaliditetom može doživjeti, da se može kretati bez problema po gradu. Sve ostalo što se radi na silu ne spada u dobrotu. To je nešto prisilno i izgleda mi kao neka vrsta nasilja.« Pucarić se osvrnuo i na neke dobrotvorne akcije koje su relativno uspješne, ali bez dobrog marketinga lako mogu biti i neuspješne. »Vjerojatno su u tim akcijama ljudi postali i malo sumnjičaviji pa ne vjeruju da će novac ići u dobrotvorne svrhe. Međutim, onaj tko daje novac ne smije razmišljati gdje to i kome ide, važno da je on bio dobrotvor i dao određeni prilog«, misli on. Iskreno kaže da mu se čini da zajednicu u kojoj živi ne može okarakterizirati kao društvo dobrih ljudi. »Možda je to u mentalitetu, možda je ljubomora a to više nije dobrota. Ljubav prema čovjeku treba postojati bez obzira na to kakav je - siromašan, pijanica ili pak osoba s invaliditetom«, drži Pucarić. |
|
Jednostavno - ljudska veličina |
Pulski profesor povijesti Igor Jovanović zajedno s kolegom Igorom Šaponjom godinama radi na projektu sakupljanja svjedočanstava preživjelih iz nacističkih logora. Kroz te je razgovore upoznao mračnu stranu ljudske prirode, ali i nevjerojatne primjere ljudske dobrote.
- Bilo je i takvih primjera da je jedna gospođa u povratku iz logora drugoj davala disanje usta na usta, što joj je spasilo život i omogućilo duboku starost. Je li dobrota dijeljenje komada kruha, kao što su logoraši radili? Rina Smajla nam je ispričala da su je nakon oslobađanja logora Amerikanci odredili u grupu kojoj nema pomoći označivši je plavim križem, no kolegica joj ga je izbrisala pa je ona i danas živa. Je li to dobrota? Zanimljiv je i primjer Ane Zulijan s Velog Vrha koja uvijek spominje svog čuvara iz Auschwitza: »Ma je bio dobar čovik«. Nevjerojatan je primjer Blaža Pletikosa iz Muntića koji je izgubio brata u Dachauu. Bili su zajedno u logoru. Kada ga je došao vidjeti u bolnicu, brat mu je čuvao komad kruha u logoraškom odijelu. Blaž ga je pojeo i kaže da je tri dana bio sit. Svi ti ljudi koje smo Šaponja i ja intervjuirali nikom ne zamjeraju, unatoč pretrpljenim patnjama svima su oprostili. Je li to dobrota ili ljudska veličina?, pita se Jovanović.
Podsjeća da je više od 130 ljudi iz Hrvatske dobilo titulu pravednika među narodima. Osim toga, ljudi koji su u tim vremenima stavljali glavu na pladanj i spašavali živote najčešće ne smatraju da su učinili nešto posebno, veliko. »Skromni su, promatraju to kao svoju dužnost. To je jednostavno ljudska veličina, takav se rodiš«, pretpostavlja Jovanović.
Zamolili smo ga da komentira jesu li današnja djeca doista toliko zla kakvima ih mediji pokušavaju predstaviti? »Današnja su djeca, među ostalim, pod utjecajem televizije, sustav vrijednosti je općenito poremećen, ali znaju što je dobro i što je loše«, optimističan je on. Kaže da ima jako dobre djece koja hoće pomoći drugima, znaju tko ima, a tko nema novca pa si dijele marende.
|
Potreba za komunikacijom i interakcijom Mlada pulska profesorica Sveučilišta Jurja Dobrile Vanessa Vitković četiri godine volontira u udruzi Suncokret. Vodila je radionice za mlade o raznim temama: timskom radu, predrasudama, toleranciji, ravnopravnosti... Iako se nije za to školovala, rad s mladima ispunjava je i motivira. Smatra da postoje različiti načini iskazivanja dobrote, neki su vidljivi i svi ih prepoznaju, kao npr. različite akcije pomoći, a neki se uopće ne vide, ali su nezamjenjivi onima koji ih trebaju. U svom radu s mladima uvidjela je da je mnogima potrebno jako malo da bi se osjećali bolje, ponekad je to samo mogućnost iskazivanja mišljenja i da ih netko sasluša. - Mladi imaju jako izraženu potrebu za komunikacijom i interakcijom, ne znam je li to samo danas, ali ona nekako baš nedostaje. Stoga smo im radom u projektu »Praktične perspektive« nastojali omogućiti da se iskažu i na tom planu. Kakve to veze ima s dobrotom? Mladi na taj način imaju mogućnost izreći svoje mišljenje, ali i sami se aktivno uključiti u provođenje radionica i raznih oblika aktivnosti u civilnome društvu. Na taj se način stvara pozitivan način razmišljanja i djelovanja, a mladi postaju primjer svojim vršnjacima, misli ona. - Teško je nekoga definirati kao dobru osobu, svi imamo i pozitivne i negativne strane. Mislim da je najveća greška stavljati sve ljude u isti koš. Teško je reći je li netko dobra osoba pa čak i ukoliko se bavi društveno korisnim radom. A, što je dobrota? Iskreno, ne znam, sjeti li se netko jednom ili dvaput godišnje nekih ljudi pa im pomaže, to je definitivno dobar čin, ali, je li stoga i dobra osoba? Mislim da razliku čini kontinuitet. Jednostavno je jednom godišnje sjetiti se nekoga i pomoći, nakon čega se osjećamo bolje, ali veći napor iziskuje to činiti redovito, razmišlja Vitković. U spomenutom projektu postoji kontinuitet jer se četiri godine susreću s jednom generacijom, i to nekoliko puta godišnje. Kaže da na taj način mladi imaju mogućnost upoznati se s različitim problemima, ali i sami biti aktivni u društvu, što su neki i pokazali aktivnim sudjelovanjem u međunarodnom projektu protiv organiziranoga kriminala ove godine, ali i ne samo u tome. - Mislim da su te 'male' akcije vrijedne spomena i pravi temelj na kojemu bi se moglo razvijati zdravo društvo u kojemu je dobrota vrijednost, a ne samo pojam«, zaključuje mlada profesorica. |
|
Doista miroljubiva, prijateljska vrsta Je li čovječanstvo doista toliko destruktivno kao što se nekome može pričiniti? U knjizi »Što je sreća« poznati antropolog Desmond Morris iznosi zanimljivu teoriju »Ako uzmemo u obzir sadašnju razinu populacije i ekstremne razine prenapučenosti kojima smo sada izloženi, mi smo doista miroljubiva, prijateljska vrsta. Ako sumnjate u to, pokušajte pobrojati sve one milijarde ljudskih bića koje se svako jutro bude i preživljavaju dan a da nikoga nisu odalamile. Srećom po našu vrstu, većina je upravo takva. Srećom za novinare, tek neznatna manjina od šest milijardi ljudi, s vremena na vrijeme, baca cigle ili postavlja bombe, što je posve dovoljno da ispuni novine. Ali nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da većina ne provodi najveći dio svoga života u izvođenju neke vrste okrutnosti, već u potrazi za srećom.« |
bglavac
edin.kecanovic
