TERAPIJA LITERATUROM
U gadnoj ste fazi prebolijevanja ljubavi života. Racionalizacija ne pomaže, niste spavali danima, niste u stanju normalno funkcionirati, prijateljska utjeha ne dopire do vas, a alkohol i drugi stimulansi samo oživljavaju sjećanja. U pokušaju zadržavanja ono malo zdravog razuma što vam je još preostalo ulazite u najbližu ljekarnu i nadate da će vam neka pristojna teta, bez liječničkog recepta, prodati kutiju Xanaxa ili, kao dokaz da netko gore ipak postoji i misli na vas, Prozaca. Ona vam se nasmiješi, strpljivo sasluša vaše probleme i puna razumijevanja pruži “Anu Karenjinu” po subvencioniranoj cijeni, pojašnjavajući da je taj svezak upravo uvršten na listu lijekova.
Prvi recept
Tako nekako izgleda proces u knjižari The School of Life (Škola života) u londonskom Bloomsburyju, specijaliziranoj za rješavanje vaših problema i tegoba uz pomoć knjige.
Samo biste za onaj smiješak tete u ljekarni nadležnom biblioterapeutu za individulni razgovor, uz “čaj ili jaku kavu”, izdvojili 70 funti. Tijekom četrdesetak minuta s takvim terapeutom pretresli biste svoje čitalačke navike. Prvi “recept” dobili biste odmah nakon seanse, duža lista stigla bi na vašu mail adresu. Moguće je, naravno, razgovarati i telefonom ili skypeom, za nešto nižu cijenu: 40 funti. Ali to nije sve, ako kupujete knjige u knjižari, dobivate deset posto popusta. U knjižari su, inače, knjige poredane tematski: malo za one koji su nesretno zaljubljeni, malo za one koji se boje smrti, malo za one koji se boje općenito... Zaposlenici su dobro obrazovani i ne nude bilo kakav self-help nego vrhunsku prozu, dobru poeziju i filozofiju te kvalitetnu publicistiku.
Dekodiranje čitatelja
Čak i ako vas ništa ne muči te su usluge, tvrde, korisne. “Trebala bi vam 163 životna vijeka da prođete kroz sve knjige koje su na Amazonu”, piše na stranici Škole života. Njihovi zaposlenici su tu da suze izbor.
Dekadentni Zapad koji još nije shvatio kako su rastrošne godine za nama, barem zasad? Ili, možda, dobar poslovni potez koji počiva na korištenju naplavina pisane ostavštine koju su geniji pisane riječi stvarali kroz stoljeća?
- Ima ona krasna priča o Freudu kojega su na jednoj šetnji pitali je li zadovoljan s onim što je postigao. Odgovorio je: ‘Ima problema, gdje god da krenem nailazim na pjesnike: svugdje su bili prije mene’. Jedna od odlika velike literature jest da su je pisali oni koji su intuitivno i dubinski razumjeli čovjeka. Stoga takva velika literatura može imati terapeutski učinak, učinak da čitatelja prebaci u neko drugo stanje, što sigurno ne može odmoći. Ne govorim o slučajevima kad ljudi čitaju kako bi ubili vrijeme, kad posežu za knjigama koje se zaboravljaju brzinom kojom se čitaju, nego o vrhunskoj literaturi u kojoj su precizno opisane emocije, tako dobro da ih možete osjetiti kao da se događaju i vama. Riječ je o snažnom osjećaju identifikacije, pa dobro bit ću i banalan, zaboravu vlastitog stanja. Posegnite, primjerice, za Shakespeareom, tamo je registar svih mogućih emocija, kroz poeziju. Ljudi, nažalost, malo čitaju poeziju, a u njoj je sve to, i to u krasnim koncentratima. Ukratko, slažem se: književnost doista može i ima iscjeliteljsku funkciju - vjeruje Ivica Prtenjača, pisac čija nepatvorena strast prema čitanju nije nepoznata. Ne iznenađuje stoga što mu se i koncept ove knjižare čini suvislim.
bglavac
edin.kecanovic
